Novo istraživanje objavljeno u PLOS ONE objašnjava da potraga za značenje u životu može biti naporan put ispunjen odricanjima-i da se kao krajnji cilj često pojavljuje želja da se pomogne drugima. Umjesto da se smisao traži isključivo u ugodi, statusu ili osobnim postignućima, autori naglašavaju kako se doživljaj značenje često gradi kroz odnos prema drugima i kroz konkretna djela koja poboljšavaju tuđu dobrobit. Takav pristup ne obećava brza rješenja, ali objašnjava zašto ljudi nerijetko opisuju upravo teže, zahtjevnije zadatke kao one koji su im ostavili najdublji trag.
“Kroz čitanje egzistencijalnih i religijskih filozofa postao sam zainteresiran za hipotezu da temeljni osjećaj značenje u životu ostvarujemo kroz pozitivne, korisne odnose s drugima,” objasnio je suautor Brodie Dakin sa sveučilišta University of Queensland u Australiji. “Konkretno, pretpostavili smo da bi ljudi koji tragaju za značenje mogli biti skloniji prosocijalnim ponašanjima koja su skupa ili teška, jer se takva ponašanja doživljavaju kao najviše ispunjavajuća i najviše vrijedna.” U toj formulaciji naglasak nije na tome da je pomoć drugima uvijek ugodna, nego da se kroz napor i odricanje često stvara osjećaj da ono što radimo ima težinu.
U Dakinovu pristupu, značenje u životu definirano je kao kombinacija osjećaja svrhe, važnosti i koherentnosti. Svrha se odnosi na doživljaj da se krećemo prema nečemu što nam je vrijedno, važnost na osjećaj da naš život ima vrijednost i da ostavlja pozitivan trag, a koherentnost na to da nam se iskustva “slažu” u razumljivu cjelinu. Od ta tri elementa, Dakin smatra da je važnost ključna za hipotezu, jer ljudi mogu osjećati da je njihov život važan upravo onoliko koliko čini pozitivnu razliku u životima drugih. Drugim riječima, značenje se ne crpi samo iz toga da nešto radimo, nego i iz osjećaja da to što radimo ima posljedice koje nadilaze nas same.
Kako bi provjerili valjanost hipoteze, Dakin i njegov tim istražili su ponašanje ljudi u nizu eksperimenata koji su uključivali bol, napor i/ili trošenje resursa, a sve s ciljem poboljšanja dobrobiti drugih. Takav dizajn je namjerno usmjeren na “skupe” oblike pomoći: situacije u kojima dobro djelo ne dolazi kao usputna gesta, nego kao odluka koja traži vrijeme, energiju, disciplinu ili izdržljivost. U tom kontekstu, istraživače je zanimalo hoće li osobe koje intenzivnije traže značenje biti spremnije prihvatiti zadatke koji nisu lagani, ali bi mogli donijeti korist nekome drugome. Pritom se naglašava motivacija, a ne slika o sebi-važan je unutarnji doživljaj zbog kojeg je netko spreman uložiti napor.
Rezultati su pokazali da je traženje značenje jasno povezano s voljom da se unaprijedi dobrobit drugih. Štoviše, što su zadaci bili teži, zahtjevniji ili mukotrpniji, to je bila veća vjerojatnost da će sudionici u njima prepoznati nešto smisleno. To ne znači da je patnja sama po sebi poželjna, nego da se značenje češće javlja u aktivnostima koje testiraju našu predanost i karakter. Takve aktivnosti često uključuju odricanje u kratkom roku, ali ostavljaju snažan osjećaj da smo učinili nešto vrijedno. U praktičnom smislu, to objašnjava zašto se neke obveze koje su iscrpljujuće-briga za bližnje, volontiranje ili učenje zahtjevnih vještina-mogu doživjeti kao dublje ispunjavajuće od ugodnih, ali prolaznih zadovoljstava.
“Kada promatramo najznačajnije pothvate koji postoje kroz različite kulture-poput junaštva, obrazovnih i profesionalnih postignuća, kulturnih rituala i sličnog-oni gotovo uvijek uključuju jasne elemente ‘skupoće’, bilo da se radi o boli, utrošku energije, vremena ili resursa, ili o nekoj drugoj vrsti žrtve,” rekao je Dakin. Ova opaska usmjerava pozornost na univerzalni obrazac: društva često najviše cijene ono što je teško postići, a pojedinci u takvim naporima pronalaze značenje jer osjećaju da su zaslužili ishod. U tom svjetlu, odricanje nije cilj, nego “cijena ulaznice” za doživljaj da smo učinili nešto što vrijedi i što nas povezuje s drugima.
Dakin je dodatno naveo da prosocijalna ponašanja koja su skupa i zahtjevna mogu biti smislenija i zato što dovode do osjećaja kompetentnosti i ponosa kada se dovrše. Taj mehanizam je intuitivan: kada savladamo prepreku, dobivamo potvrdu vlastite sposobnosti, a ta potvrda se često prevodi u značenje. Drugi razlog može biti to što prolazak kroz teške pothvate s drugim ljudima potiče socijalnu povezanost, a povezanost je snažan izvor doživljaja da pripadamo i da smo važni. Kada dijelimo napor, dijelimo i priču o tome tko smo, što nam je važno i zašto smo spremni uložiti sebe. Upravo taj narativni sloj često pretvara “zadatak” u iskustvo koje ostaje dugo nakon što se napor zaboravi.
Važno je i to da Dakin pravi jasnu razliku između sreće i značenje u životu, jer su to pojmovi koji se u svakodnevnom govoru lako pomiješaju. Sreća se često shvaća kao ugodno emocionalno stanje, dok se značenje više odnosi na procjenu vrijednosti i svrhovitosti vlastitog života. Ta razlika pomaže objasniti zašto netko može imati razdoblja stresa, umora ili tuge, a ipak osjećati da je na “pravom” putu. Suprotno tome, netko može imati niz ugodnih iskustava, ali i dalje osjećati prazninu ako ne vidi dublji smisao i kontinuitet. U praksi, to znači da potraga za značenje nije isto što i potraga za dobrim raspoloženjem, iako se ta dva procesa mogu preklapati.
“Sreća je iskustvo pozitivnih emocija (primjerice radost, zadovoljstvo i slično) i odsutnost ili gotovo potpuna odsutnost negativnih emocija (primjerice ljutnja, tuga i slično),” objasnio je. Ova definicija je korisna jer pokazuje da se sreća može promatrati kao emocionalna bilanca koja se mijenja iz dana u dan. Značenje, s druge strane, često je stabilnije i vezano uz procjenu: jesu li naši napori usmjereni prema nečemu vrijednom, jesu li naši odnosi kvalitetni i ostavljamo li trag koji smatramo dobrim. To je razlog zbog kojeg se ljudi u nekim životnim fazama mogu osjećati manje “sretno” u emocionalnom smislu, ali istodobno osjetiti snažno značenje-primjerice kada se brinu o članu obitelji, rade zahtjevan posao ili se posvete dugoročnom cilju.
Prema Dakinu, to nije isto kao značenje života iz dva razloga. Prvo, težnja za značenje može usmjeriti osobu prema van, prema brizi za druge i prema doprinosu koji prelazi osobne granice, dok potraga za srećom može uključivati više samousmjerenosti i fokus na vlastito trenutno stanje. Drugo, brojna istraživanja upućuju na to da preintenzivno “gonjenje” sreće može paradoksalno dovesti do manje sreće, jer se osoba stalno procjenjuje i uspoređuje s idealom. Potraga za značenje djeluje obećavajuće jer potiče ljude da rade stvari koje poboljšavaju svijet i tuđe živote, čime se stvara osjećaj vrijednosti koji ne ovisi samo o raspoloženju. U tom smislu, značenje je više povezano s djelovanjem nego s mjerenjem vlastite ugode.
- Kao prvo, težnja za značenje može osobu usmjeriti prema brizi za druge, prema suradnji i prema konkretnim doprinosima, dok se traženje sreće češće pretvara u procjenjivanje vlastitih emocija i u pokušaje da se nelagoda što prije ukloni.
- Kao drugo, mnoga istraživanja sugeriraju da pretjerano intenzivno nastojanje da budemo sretni može dovesti do suprotnog učinka, dok je potraga za značenje “otpornija” jer usmjerava ljude na aktivnosti koje imaju vrijednost i kada su teške, zahtjevne ili emocionalno složene.
Za svakoga tko se muči s time kako pronaći ili izgraditi značenje u vlastitom životu, Dakin je ponudio praktičan smjer razmišljanja koji se može primijeniti bez velikih deklaracija i bez dramatičnih rezova. Polazište je da se fokus s unutarnjeg prebacuje na vanjsko: manje vremena potrošiti na stalno preispitivanje sebe, a više na konkretne, mjerljive postupke koji nekome donose korist. To ne mora značiti velike geste; može se raditi o pouzdanosti u odnosima, o preuzimanju odgovornosti na poslu, o strpljenju u obitelji ili o dosljednoj pomoći u zajednici. Ključno je da te radnje nisu samo “zauzetost”, nego da nose osjećaj da su usklađene s vrijednostima, što postupno gradi značenje kroz ponavljanje i kroz naviku.
“Ključ pronalaska značenje u životu mogao bi, ironično, doći iz toga da provodimo manje vremena i energije zabrinuti oko sebe i da više vremena provodimo aktivno doprinoseći životima drugih kroz prosocijalne postupke,” rekao je. “Radnje koje su teške i traže osobno odricanje mogu biti one koje su najviše ispunjavajuće i koje najviše vrijedi provoditi.” Ova poruka ne zagovara zanemarivanje vlastitih potreba, nego promjenu perspektive: smisao se češće pojavljuje kao nusprodukt dobrih odnosa i korisnog djelovanja nego kao rezultat stalne introspekcije. Kada se osoba usidri u praksama koje pomažu drugima, značenje se gradi kao stabilna struktura-ne kao trenutni osjećaj, nego kao doživljaj da živimo u skladu s onim što smatramo vrijednim.
/Slika za LinkedIn: Bricolage/Shutterstock
