U novijem istraživanju objavljenom u Journal of Positive Psychology autori predlažu da se dobrobit može promatrati i kroz trajnu, tihu unutarnju radost koja ne ovisi o savršenim okolnostima. Umjesto da se čeka „idealni trenutak”, naglasak je na praksama koje smiruju um i otvaraju prostor za toplinu prema sebi i drugima – a iz takvog stanja može se razvijati blaženstvo.

Vodeća autorica, psihologinja Myriam Rudaz sa sveučilišta Florida State University, objašnjava da je ključno u svakodnevici prepoznati kako ne postoji neka „neostvarena” vanjska prekretnica – poput savršenog posla ili kuće iz snova – koju moramo dostići prije nego što možemo biti dobro. U tom pristupu blaženstvo nije nagrada na kraju puta, nego kvaliteta koju je moguće njegovati iznutra i u običnim danima.

Kako bi proučili taj osjećaj i njegove moguće veze s psihološkom dobrobiti, Rudaz i njezin suradnik Thomas Ledermann analizirali su podatke 638 studenata. Prema autorima, prijelaz u ranu odraslu dob često je razdoblje novih zadataka i promjena, pa može donijeti ranjivost na teškoće mentalnog zdravlja.

„Iako je za većinu ljudi ta faza pozitivna, ona može biti i burna – uz istraživanje identiteta, odnosa i smjera života, a kod studenata i uz akademske zahtjeve – što neke čini osjetljivijima na stres i emocionalne poteškoće”, navodi Rudaz. Upravo zato su studenti zanimljiva skupina za promatranje načina na koji se unutarnji resursi razvijaju u praksi.

Kako su istraživači definirali blaženstvo

U radu se blaženstvo ne opisuje kao kratkotrajno uzbuđenje ili ugoda, nego kao stabilniji osjećaj unutarnjeg mira i zadovoljstva. U budističkoj tradiciji često se koristi pojam sukha za istinsku sreću koja je postojanija od prolaznog užitka i manje ovisna o okolnostima. U psihološkom jeziku, riječ je o stanju u kojem je um dovoljno tih da može primijetiti dobro koje je već prisutno, a srce dovoljno otvoreno da ostane suosjećajno.

Da bi procijenili blaženstvo, istraživači su ga mjerili kroz četiri temeljna kriterija koji opisuju kako osoba doživljava sreću i smisao u svakodnevnim situacijama.

1. Pronalaženje sreće u trenutku
2. Pronalaženje sreće u sebi
3. Cijenjenje onoga što imamo
4. Slijeđenje najdubljih želja

Uz to, autori su promatrali i širi raspon emocionalnih iskustava koje su studenti sami prijavili. U središtu su bili samosuosjećanje, pažljivost te načini na koje se ljudi odnose prema vlastitim pogreškama, uspjesima i dnevnim obavezama. Iako su ti pojmovi različiti, u praksi se često preklapaju: kada osoba lakše primijeti što se događa u njoj i oko nje, obično lakše i ublažava pretjeranu samokritiku.

Što su pokazali rezultati

Rezultati upućuju na to da je blaženstvo povezano s korisnim psihološkim obrascima. Istraživači su izdvojili dva nalaza koja su im bila posebno važna.

• Blaženstvo je bilo povezano s većim samosuosjećanjem.
• Ovaj je osjećaj ublažavao učinak niske pažljivosti na depresivne simptome.

Važno je naglasiti da ovakvi nalazi ne znače da unutarnja radost „uklanja” životne probleme ili da je zamjena za stručnu pomoć kada je potrebna. Ono što pokazuju jest da se određene prakse mogu povezati s većim osjećajem podrške prema sebi i s većom sposobnošću da se kroz teže periode prođe s manje unutarnjeg otpora.

Autori također ističu da je rana odrasla dob dobar trenutak za razvijanje navika koje potiču stabilniju dobrobit. U toj fazi ljudi često prvi put samostalno odlučuju o ritmu dana, odnosima i prioritetima – pa je moguće namjerno ugraditi male korake koji, s vremenom, jačaju blaženstvo kao trajnu kvalitetu, a ne kao slučajnu epizodu.

Tri pristupa koja pomažu njegovati blaženstvo

Rudaz smatra da se blaženstvo može poticati jednostavnim vježbama i promjenama načina razmišljanja. Ne radi se o „velikim” projektima, nego o tome kako se vraćamo sadašnjem trenutku, kako primjećujemo ono što već imamo i kako slušamo što nam je uistinu važno.

• Stvaranje osjećaja sreće ovdje i sada. To uključuje namjerno usmjeravanje pažnje na male, dostupne izvore radosti: boju neba, kretanje krošnji, toplinu šalice u rukama ili nečiji osmijeh. Kada takve detalje primijetimo bez žurbe, blaženstvo se često pojavi kao tiho „da” životu, bez potrebe da se išta posebno promijeni.
• Odvajanje vremena za priznavanje onoga na čemu smo zahvalni. Rudaz se poziva na budističkog učitelja Thich Nhat Hanh kako bi pokazala da često primijetimo vrijednost nečega tek kada to izgubimo. Primjer zubobolje ilustrira kako, čim bol prestane, zaboravimo cijeniti jednostavnu činjenicu da smo dobro. U praksi, to znači svjesno se podsjetiti na odsutnost problema kao na prisutnost dobra – i tako hraniti osjećaj unutarnje vedrine.
• Duboko slušanje glasa srca. Korisno je pitati se što želimo raditi u ovom životu i hoće li nas to doista učiniti dobro. Ponekad se nezadovoljstvo ne javlja zato što ništa ne radimo, nego zato što ne radimo ono što nam je važno. Kada se u danu napravi prostor za iskren odgovor, blaženstvo se može pojaviti kao osjećaj usklađenosti – i kao kompas za sljedeći korak.

Kako ove ideje pretvoriti u svakodnevnu praksu

Da bi blaženstvo postalo dostupnije, korisno je razmišljati o njemu kao o vještini. Vještina se ne gradi jednim uvidom, nego ponavljanjem – uz strpljenje i realna očekivanja. U nastavku su opisani načini kako se tri pristupa mogu primjenjivati u tipičnom danu, bez dodavanja novih obveza na već prepun raspored.

Prvo, „sreća ovdje i sada” postaje konkretna kada se veže uz postojeće rutine. Na primjer, dok perete ruke, možete na nekoliko udaha primijetiti temperaturu vode i osjet kože. Dok hodate do prijevoza, možete osjetiti kontakt stopala s tlom. Takvi kratki trenuci prisutnosti ne zahtijevaju posebne uvjete – a upravo u toj dostupnosti leži njihova snaga da se unutarnji mir češće pojavi.

Drugo, zahvalnost nije samo popis lijepih stvari, nego način da se realnost vidi cjelovitije. Ako je dan težak, to ne znači da nema ničega što je dobro; znači samo da je teško primijetiti. U tom slučaju pomaže krenuti od neutralnih činjenica: imate dah, imate mogućnost da se odmorite, imate nekoga kome se možete javiti. Kada zahvalnost nije forsirana, blaženstvo se nerijetko pretvori u smirenije prihvaćanje onoga što jest.

Treće, „glas srca” često se čuje tek kada se utiša buka stalne produktivnosti. To može biti kratko pitanje zapisano u bilježnicu: „Što mi je danas važno?” ili „Što izbjegavam priznati sebi?” Odgovor ne mora doći odmah. Dovoljno je stvarati prostor u kojem se unutarnja jasnoća postupno povećava, a osjećaj zadovoljstva raste zajedno s njom.

Blaženstvo i odnos prema vlastitim emocijama

Jedan od razloga zašto blaženstvo može pratiti veće samosuosjećanje jest promjena u odnosu prema emocijama. Kada se osoba nauči biti uz sebe i u ugodi i u nelagodi, manje je vjerojatno da će neugodne emocije doživjeti kao „kvar” koji treba brzo popraviti. Umjesto toga, emocije postaju informacija: umor govori o potrebi za predahom, tuga govori o vrijednosti onoga što nam je važno, ljutnja govori o granicama.

Takav pristup nije pasivan. Naprotiv, može voditi jasnijim odlukama. Ako se, primjerice, nezadovoljstvo na fakultetu ponavlja, „glas srca” može sugerirati razgovor s mentorom, promjenu načina učenja ili redefiniranje ciljeva. U tom procesu blaženstvo ne znači da je sve ugodno, nego da postoji unutarnja stabilnost dok se promjena provodi.

U praksi, samosuosjećanje se može njegovati jednostavnom rečenicom koju si kažemo kada pogriješimo: „Ovo je teško, ali nisam sam/a u tome.” To nije uljepšavanje, nego priznanje ljudskosti. Kada takav ton postane uobičajen, blaženstvo ima više prostora jer se energija više ne troši na stalni unutarnji sukob.

Povezanost s pažljivošću

Pažljivost se često opisuje kao sposobnost da primijetimo što se događa u sadašnjem trenutku bez automatskog osuđivanja. Kada je pažljivost niska, misli lakše preuzmu vodstvo – brige o budućnosti ili prežvakavanje prošlih pogrešaka. U takvim trenucima taj osjećaj može djelovati daleko. Međutim, nalazi koje autori ističu sugeriraju da blaženstvo može pomoći da se negativni učinci niske pažljivosti ublaže.

Kako to može izgledati? Na primjer, osoba može primijetiti da joj se raspoloženje pogoršava kada se uspoređuje s drugima. Umjesto da se odmah upusti u još jednu rundu samokritike, može usmjeriti pažnju na nešto jednostavno i dobro: na tijelo koje diše, na sigurnost prostora, na činjenicu da je učinila koliko je mogla. Taj pomak nije bijeg od problema; to je povratak unutarnjem osloncu u kojem se mir može osjetiti čak i kada dan nije savršen.

U budističkom kontekstu, sukha se često suprotstavlja kratkotrajnom užitku koji ovisi o podražajima. U modernom životu podražaji su posvuda – obavijesti, zadaci, rokovi – pa se sreća lako veže uz sljedeću „poboljšanu” okolnost. Istraživanje podsjeća da takva unutarnja radost može biti dostupna i bez stalne promjene vanjskih uvjeta, kroz treniranje pažnje, zahvalnosti i usklađenosti s vrijednostima.

Zašto se blaženstvo često doživljava kao daleko

Mnogi ljudi blaženstvo zamišljaju kao stanje u kojem nema konflikta, stresa ni tuge. U stvarnosti, većina života uključuje i ugodne i neugodne faze. Ako ga uvjetujemo potpunim nestankom teškoća, vjerojatno ćemo ga rijetko osjetiti. Zato je korisno promijeniti definiciju: sposobnost da se i usred promjene osjeti temeljna dobrohotnost prema sebi i svijetu.

Ta promjena perspektive posebno je važna u razdoblju studentskog života, kada su rokovi i pritisci često neizbježni. Umjesto pitanja „Kako da uklonim stres?”, korisnije može biti „Kako da u stresu ostanem čovjek prema sebi?” Kada se to pitanje ponavlja, blaženstvo se postupno prestaje doživljavati kao luksuz i postaje realna psihološka opcija.

Jedan praktičan način za to je primijetiti trenutke u kojima se prirodno javljaju toplina ili mir – primjerice, kada pomognete kolegi, kada završite zadatak, ili kada se nasmijete s prijateljem. Ti trenuci nisu spektakularni, ali su ponovljivi. Kada ih prepoznate i dopustite da potraju nekoliko sekundi dulje, učite svoj živčani sustav da blaženstvo nije rijetkost nego dio svakodnevice.

Autori naglašavaju da se buduća istraživanja mogu nastaviti kreativno baviti konceptom brige za unutarnju radost i njegovim učincima na dobrobit. Namjera je otvoriti prostor za nove načine razumijevanja trajne unutarnje vedrine – ne kao idealizirane slike života, nego kao resursa koji pomaže nositi se s usponima i padovima.

/ LinkedIn slika: GAGO IMAGES/Shutterstock