Nedavno sam pisala o praktičnim posljedicama roditeljstva – o tome kako ono utječe na karijeru i financije, kao i o potrebi za pouzdanom podrškom u skrbi za djecu. Veličina obitelji, može se reći, dodiruje gotovo svaki aspekt života roditelja, uključujući svakodnevne obveze, odnose, slobodno vrijeme i osjećaj osobnog prostora. Možda vjerujete da će vas drugo dijete usrećiti, ali to je teško – ako ne i nemoguće – unaprijed predvidjeti. Odluka o tome želite li jedno dijete ili više djece često se doživljava kao moralno pitanje, a u stvarnosti je riječ i o vrlo konkretnom pitanju kapaciteta: vremena, energije, zdravlja, podrške i okolnosti.
Kada se razmišlja o tome hoće li vas jedno dijete učiniti sretnijima ili će dodatno dijete donijeti još više radosti, problem je u tome što ljudi često loše procjenjuju vlastitu buduću sreću. Laurie Santos, profesorica psihologije na Sveučilištu Yale, objašnjavala je kako pogrešno predviđamo zadovoljstvo kroz vrijeme, osobito pod pritiskom društvenih očekivanja. Uspoređujemo se s drugima i nerijetko biramo upravo onu usporedbu zbog koje se osjećamo lošije – kao da nam um namjerno podmetne najteži standard koji trebamo dostići.
Primjerice, možete se fokusirati na najbolju prijateljicu ili susjedu s dvoje ili troje djece koja izgleda kao da sve drži pod kontrolom, kao da bez napora usklađuje posao i obiteljski život – ili se vama barem tako čini. U takvim usporedbama lako je previdjeti ono što se ne vidi: umor koji se skriva iza osmijeha, pomoć koju ta osoba možda ima, fleksibilnost posla, potporu šire obitelji ili jednostavno drugačije prioritete. Čak i kada dobijemo ono što želimo ili mislimo da želimo, ne moramo biti onoliko sretni koliko smo očekivali. Um može precijeniti trajanje i intenzitet sreće, a podcijeniti svakodnevna opterećenja koja se gomilaju, osobito kada se broj obaveza udvostruči.
Uložiti trud znači pažljivo odvagnuti vlastite referentne točke – posao ili profesionalne ambicije, kućni život i sustav podrške, odnose s partnerom, ali i životni stil koji vam doista odgovara. U toj procjeni često se pojavi pitanje: je li realno očekivati da će dodatno dijete automatski biti ulaznica za blaženstvo? Za neke obitelji odgovor je potvrdan, no za druge upravo je jedno dijete ono što omogućuje stabilnost, smirenost i osjećaj da život ima ritam koji se može izdržati bez stalnog osjećaja da ste na rubu.
Djeca utječu na sreću
Kada govorimo o sreći, jedan snažan argument u prilog tome da ostanete na jednom djetetu dolazi iz znanstvenih uvida koji upućuju na to da su majke s jednim djetetom često najzadovoljnije. Pritom se mnogi zapitaju: je li sebično imati jedno dijete? Gdje je granica između sebičnosti i realnosti, između društvenog očekivanja i odluke koja vam omogućuje život u kojem ste smireni, funkcionalni i prisutni? U praksi, jedno dijete može značiti više prostora za oporavak, više vremena za san, manje logistike i veću vjerojatnost da ćete se osjećati kao osoba, a ne samo kao servis za potrebe kućanstva.
Hans-Peter Kohler, profesor sociologije i demografije na Sveučilištu u Pennsylvaniji, želio je provjeriti učinak dodavanja djece u obitelj nakon prvog djeteta. Njegovo istraživačko pitanje bilo je jednostavno: čine li brak i djeca ljude sretnijima? U njegovim nalazima istaknuto je da, ako vam je cilj povećati vlastito subjektivno blagostanje, razumno je stati nakon prvog djeteta. Drugo ili treće dijete, prema tim zaključcima, ne povećava sreću roditelja; za majke se čak čini da veći broj djece može biti povezan s nižom razinom sreće – premda su i dalje sretnije nego žene bez djece. Kod očeva dodatna djeca u tom je radu nisu imala vidljiv učinak na blagostanje.
To ne znači da roditelji nemaju razloge zbog kojih će se odlučiti na još jedno dijete. Parovi često planiraju drugo dijete iz razloga koji nisu izravno povezani s njihovim osobnim blagostanjem, poput želje da prvorođeno dijete ima društvo, da se obitelj uklopi u zamišljenu sliku ili da se održi tradicija iz vlastite obitelji. Mnogi, također, spontano zaključe da će im drugo dijete donijeti isto ono oduševljenje i toplinu koju je donijelo prvo, pa se odluka doživljava kao nastavak već poznatog osjećaja. Međutim, okolnosti rijetko ostaju iste: drugačije su godine roditelja, drugačiji je posao, drugačije su financije, a često je drugačija i razina podrške. U tom smislu, jedno dijete može biti ključni element koji donosi dobitak u sreći, dok se taj dobitak ne mora nužno ponoviti na isti način kada se obitelj proširi.
Važno je i to da se dobitak u sreći s vremenom često smanjuje. Ljudi obično dožive porast sreće nakon što postanu roditelji, ali taj dodatni osjećaj često se razvodni nakon godinu ili dvije, kako se nova uloga pretvara u rutinu, a obaveze postaju stalne. To nije poruka protiv djece, nego podsjetnik da intenzivni, početni val oduševljenja može biti prolazan – i da sreća kasnije više ovisi o održivosti svakodnevice nego o samom događaju rođenja. Upravo zato, za neke majke jedno dijete predstavlja mjeru koja omogućuje dugoročniju stabilnost raspoloženja, više dosljednosti i manje kroničnog osjećaja preopterećenosti.
Uvjerljive naznake da drugo dijete možda nije ona vrsta nirvane kojoj se nadate dolaze i iz rada Leah Ruppanner, sociologinje sa Sveučilišta u Melbourneu. Ona i njezini suradnici analizirali su podatke prikupljene od oko 20.000 australskih obitelji kroz razdoblje od 16 godina, pri čemu su sudionici ulazili u istraživanje kada su djeca imala godinu dana. Već ta širina uzorka upućuje na to da se radi o obrascima koji se mogu prepoznati u raznim životnim situacijama, a ne samo u jednoj specifičnoj skupini.
Osim nalaza da drugo dijete može utjecati na mentalno zdravlje roditelja, Ruppanner je istaknula nešto što mnoge majke prepoznaju i bez istraživanja: prije rođenja djeteta majke i očevi prijavljuju sličnu razinu vremenskog pritiska. Kada se rodi prvo dijete, vremenski pritisak raste za oba roditelja, ali taj učinak postaje osjetno veći za majke nego za očeve. Drugo dijete, prema opisu, udvostručuje vremenski pritisak i dodatno povećava jaz između majki i očeva. Autori su zaključili da povećani vremenski pritisak povezan s drugim rođenjem objašnjava lošije mentalno zdravlje majki, a ta ograničenja vremena mogu se zadržati i u kasnijim godinama.
U praktičnom smislu, vremenski pritisak nije apstraktna ideja. On se sastoji od niza sitnih, stalnih zadataka: organizacije dana, logistike vrtića ili škole, kuhanja, pranja, dogovaranja pregleda, noćnih buđenja, brige oko bolesti, rođendana i emocionalnih potreba djece. Kada imate jedno dijete, mnoge od tih obaveza su zahtjevne, ali se još uvijek mogu rasporediti tako da ostane prostor za odmor i oporavak. Kada ih je dvoje ili troje, zadaci se ne zbroje samo matematički – oni se često umnože jer se pojavljuju paralelne potrebe, preklapanja termina i više situacija u kojima je potrebna hitna prilagodba. Zato se dio majki osjeća kao da im je s jednim djetetom lakše zadržati osjećaj kontrole i da im je jedno dijete omogućilo održiviji odnos prema vlastitim granicama.
Ovdje se, naravno, ne radi o tome da broj djece sam po sebi određuje kvalitetu života, nego o tome kako se broj djece susreće s realnim uvjetima: koliko je fleksibilan posao, postoji li podrška partnera, kakva je financijska stabilnost, postoji li dostupna skrb za djecu, kakvo je zdravlje roditelja i kakav je temperament djece. U obitelji s jakom podrškom i podijeljenim obavezama, dodatno dijete može biti doživljeno kao proširenje radosti. U obitelji u kojoj je već i s jednim djetetom svaki dan borba za osnovnu rutinu, jedno dijete može biti granica koja štiti mentalno zdravlje i održava osjećaj zadovoljstva.
Kada djeca odu od kuće
Čak i bez čvrstih dokaza, mnogi intuitivno znaju da djeca unose napetost u većinu brakova. Daniel Gilbert, profesor psihologije na Sveučilištu Harvard, koji je pregledavao studije o bračnom zadovoljstvu, izvijestio je da se zadovoljstvo u braku poboljšava kada posljednje dijete napusti dom. Taj obrazac ne mora značiti da su djeca uzrok problema, nego da razdoblje intenzivne skrbi i stalne odgovornosti može smanjiti prostor za partnerstvo, razgovor i zajedničko vrijeme. Kada taj pritisak popusti, parovi često ponovno pronađu ritam i vraćaju se dijelovima odnosa koji su bili potisnuti.
Sreća – preporučena štiva
Novija analiza srodnih istraživanja, koju su proveli Christoph Becker, Isadora Kirchmaier i Stefan T. Trautmann, također podupire ideju da se učinak djece na dobrobit mijenja s vremenom. Promatrali su roditelje starije od 50 godina i utvrdili da su djeca općenito pozitivno povezana s dobrobiti i manjkom depresivnih simptoma, ali da taj pozitivni aspekt dolazi uz određenu cijenu. Drugim riječima, dugoročno djeca mogu donositi smisao, osjećaj povezanosti i svrhu, dok kratkoročno mogu donositi veći pritisak, manje sna i manje osobnog vremena. U toj dinamici, jedno dijete može biti kompromis: dovoljno da donese osjećaj roditeljskog smisla, a da pritom ne poveća opterećenje do razine u kojoj se majka osjeća trajno iscrpljeno.
Vraćam se na Kohlerovu rečenicu sa Sveučilišta u Pennsylvaniji: ako želite maksimalno povećati subjektivno blagostanje, razumno je stati nakon prvog djeteta. Jedno dijete može donijeti životno zadovoljstvo, osjećaj smisla i svrhe – elemente koji se često navode kao jezgra sreće. U raspravi o tome je li jedno dijete ili više djece bolji put za obitelj, ključno je razlikovati idealiziranu sliku od onoga što je izvedivo u vašoj stvarnosti. Pitanje nije samo koliko ljubavi imate, nego i koliko kapaciteta imate da tu ljubav svakodnevno pretvorite u strpljenje, prisutnost i stabilnost.
U svakodnevnom životu odluka o broju djece često je isprepletena s osjećajem krivnje. Neki će vam reći da je jedno dijete usamljeno, drugi će tvrditi da je drugo dijete dar za prvorođeno, treći će romantizirati veliku obitelj. No unutarnje iskustvo roditeljstva obično je tiše i složenije od tuđih komentara. Jedno dijete može značiti da imate više vremena za igru, razgovor i praćenje potreba djeteta bez osjećaja da stalno nekome dugujete pažnju. Također može značiti da imate više prostora za vlastite interese, prijateljstva i brigu o zdravlju, što posredno koristi i djetetu. U tom smislu, jedno dijete nije nužno odustajanje – ponekad je to izbor za kvalitetu.
Istodobno, valja priznati i ono što se često prešućuje: neke majke iskreno žele više djece i u tome osjećaju duboku ispunjenost. Njihova sreća može rasti s proširenjem obitelji, osobito ako imaju pouzdanu mrežu podrške i ako im se obiteljski život uklapa u osobne vrijednosti. No čak i tada, korisno je izbjeći pretpostavku da je više djece automatski više sreće. Svako dijete donosi i radost i zahtjeve, a način na koji se to odrazi na dobrobit ovisi o kontekstu. Za dio majki jedno dijete je točka ravnoteže; za druge je ravnoteža negdje drugdje. Poanta nije u univerzalnom receptu, nego u realističnom odmjeravanju vlastitih resursa.
Autorska prava ©2022.
Povezani članci:
- Zastarjeli mitovi sve slabije mogu obilježiti djecu jedinčad ili nagovoriti ljude da imaju više djece.
Prijavite se na moju listu e-pošte kako biste mjesečno primali vijesti i uvide o obiteljskom životu.
Fotografija: TommyStockProject/Shutterstock
