Dezinformacije na društvenim mrežama ponašaju se poput zarazne bolesti. Brzo se šire, ostavljaju posljedice dugo nakon što su opovrgnute i teško ih je “izliječiti” kada jednom zahvate zajednice. U informacijskom okruženju u kojem živimo, razlikovati ono što je istinito od onoga što je iskrivljeno ili izmišljeno nije samo pitanje osobnog integriteta, nego doslovno pitanje društvenog preživljavanja. Dezinformacije na društvenim mrežama mogu potkopati povjerenje u znanost, institucije i međusobne odnose te doslovno koštati ljudske živote.
Loša, netočna ili namjerno iskrivljena informacija kratko-spaja naše sposobnosti razmišljanja i donošenja odluka. Kada se dezinformacije na društvenim mrežama šire o zdravlju, one mogu dovesti do izbjegavanja cijepljenja, odbijanja terapija i širenja bolesti koje su zapravo preventabilne. Kada se dezinformacije na društvenim mrežama odnose na javne politike ili sigurnosne prijetnje, mogu usporiti ili potpuno onemogućiti pravovremenu reakciju na klimatske opasnosti, pandemije ili velike migracijske valove.
Ljudi često “idu za osjećajem” – ako im se neka tvrdnja čini okvirno točna, ako odgovara njihovu životnom iskustvu, željama ili političkim stavovima, skloni su je prihvatiti bez dubljeg provjeravanja. Još su skloniji kliknuti “podijeli” i poslati je dalje. Dezinformacije na društvenim mrežama oslanjaju se upravo na tu razliku između “osjećaja” da je nešto istina i stvarne, provjerene istine. Ipak, istraživanja još uvijek pokušavaju precizno razjasniti koji pojedinačni čimbenici utječu na to hoće li netko lažan ili zavodljiv sadržaj ignorirati, kritički preispitati ili aktivno proširiti.
Istraživanje o pokretačima dezinformacija
Kako bi bolje razumjeli što točno potiče dezinformacije na društvenim mrežama, Morosoli i suradnici proveli su istraživanje objavljeno u časopisu American Behavioral Scientist (2022.). Zanimalo ih je kako na sklonost dijeljenju takvih sadržaja utječu sociodemografski čimbenici poput spola, dobi i razine obrazovanja, ali i širi obrasci ponašanja na društvenim mrežama, politička uvjerenja, usklađenost poruke s vlastitim stavovima te osobine ličnosti.
Istraživači su se usredotočili na nekoliko skupina čimbenika. Prvo, promatrali su sociodemografiju: spol, dob, obrazovanje, političku orijentaciju. Zatim tzv. permisivne čimbenike, vezane uz svakodnevno korištenje društvenih mreža: koliko ljudi vremena provodi skrolajući, koliko često komentira, lajkaju li sadržaje, oslanjaju li se na prijatelje i obitelj kao glavni izvor vijesti. Treća skupina obuhvatila je psihološke varijable: koliko je nekomu važno određeno pitanje (“važnost teme”), koliko se sadržaj slaže s njegovim prethodnim uvjerenjima (“stavovna kongruentnost”) te određene osobine ličnosti, uključujući nacizam, sklonost manipulaciji i emocionalnu hladnoću.
U istraživanje je bilo uključeno više od 7 000 ljudi iz šest zapadnih demokracija: Švicarske, Belgije, Francuske, Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država. Dezinformacije na društvenim mrežama u tim su društvima posebno vidljive oko tema klimatskih promjena, imigracije i pandemije COVID-19, pa su upravo te teme poslužile kao temelj za izradu eksperimentalnih objava.
Svakom su sudioniku prikazana tri primjera objava nalik tipičnim vijestima na društvenim mrežama: jedna o klimatskim prosvjedima, jedna o migraciji i jedna o pandemiji. Sve su objave bile namjerno osmišljene da sadrže pogrešne ili manipulativne informacije, ali dovoljno uvjerljivo da nalikuju stvarnim viralnim postovima. Sudionici su dobili uputu da njihov odgovor pomaže jednoj zamišljenoj online redakciji procijeniti objave prije objavljivanja. Zatim su ocjenjivali koliko bi vjerojatno reagirali na takav sadržaj (komentar, lajk, klik) i koliko bi bili motivirani podijeliti ga dalje.
Tko je skloniji dijeljenju lažnih vijesti
Jedno od ključnih pitanja bilo je: postoje li određene skupine ljudi koje su osjetljivije na dezinformacije na društvenim mrežama? Rezultati su pokazali da su muškarci, starije osobe i ljudi s nižim obrazovanjem bili skloniji angažmanu s manipulativnim objavama. Angažman je obuhvaćao sve – od klikanja i čitanja do komentiranja i dijeljenja.
Od osobina ličnosti posebno su se izdvajale crte koje se često povezuju s tzv. mračnom trijadom: naglašeni narcizam, sklonost manipulaciji drugima i emocionalna hladnoća. Osobe s izraženijim takvim osobinama češće su bile spremne reagirati na dezinformacije na društvenim mrežama. Takvi pojedinci teže gledaju na informacije kao na sredstvo postizanja ciljeva – moći, kontrole ili potvrde vlastite važnosti – pa im je manje stalo do točnosti, a više do učinka koji neka objava može proizvesti.
Politička orijentacija također je igrala ulogu. Sudionici s konzervativnijim stavovima bili su nešto skloniji vjerovati manipulativnim objavama i angažirati se oko njih u odnosu na one s liberalnijim pogledima. To ne znači da su dezinformacije na društvenim mrežama isključivo “problem desnice”, nego da su u ovom uzorku i ovim temama konzervativni sudionici pokazali nešto višu razinu spremnosti na interakciju s takvim sadržajima.
Uloga stavova, identiteta i emocija
Još se snažniji učinak pojavio kada su istraživači analizirali koliko se sadržaj objave poklapa sa stavovima sudionika. Ako je netko već vjerovao, primjerice, da klimatske promjene nisu ozbiljan problem, bio je puno spremniji prihvatiti i podijeliti objavu koja tvrdi da su klimatski prosvjedi pretjerani ili besmisleni. Dezinformacije na društvenim mrežama najbolje “prianjaju” ondje gdje već postoji emocionalni ili ideološki teren spreman da ih prihvati.
Važnost teme odigrala je dodatnu ulogu. Kada je riječ o pitanju koje netko smatra posebno važnim za vlastiti život – primjerice zapošljavanje, sigurnost, zdravlje ili budućnost djece – šanse da će reagirati na dezinformacije na društvenim mrežama rastu. Ako je tema visoko emocionalno nabijena, ljudi su skloniji brzim, impulzivnim reakcijama, a manje analitičkom razmišljanju. U takvom stanju lakše previđaju nelogičnosti, nedostatak izvora ili očite manipulacije.
Uz to, društveni identitet i pripadnost grupi snažno oblikuju način na koji doživljavamo informacije. Ako se čini da “naša” grupa – politička stranka, nacija, vjerska zajednica ili aktivistički pokret – dolazi pod napad, dezinformacije na društvenim mrežama koje “brane” tu skupinu djeluju primamljivo. Dijeljenje postaje način iskazivanja lojalnosti, čak i kad negdje u pozadini osjećamo da nešto nije sasvim uvjerljivo.
Specifičnosti tema: klima, migracije i pandemija
U spomenutom istraživanju sudionici su se najviše angažirali oko objave vezane uz klimatske prosvjede. No ključno je to da povećani angažman nije proizlazio samo iz brige za okoliš, nego iz načina na koji je poruka bila oblikovana. U objavi je naglasak bio na navodnom “neredu” koji prosvjednici ostavljaju za sobom, na smeću i navodnom licemjerju aktivista. Drugim riječima, dezinformacije na društvenim mrežama dobile su na snazi jer su prebacile fokus s same teme klimatskih promjena na moralnu osudu i traženje krivca.
Objava o migracijama pokazala je još jaču povezanost između političkog stava i spremnosti na dijeljenje. Sudionici koji su već imali negativne stavove prema imigraciji bili su posebno skloni prihvatiti manipulativan sadržaj koji pojačava strah ili nepovjerenje. Dezinformacije na društvenim mrežama često koriste generalizacije, pojedinačne incidente pretvaraju u “dokaz” o čitavim skupinama ljudi i pojačavaju dojam ugroze, što povećava vjerojatnost da će ih netko podijeliti kao “upozorenje drugima”.
Kod objave povezane s pandemijom, sudionici su pokazali nešto nižu razinu angažmana u odnosu na klimatsku temu, ali obrazac je ostao sličan: oni koji su bili skeptičniji prema znanstvenim institucijama i službenim preporukama češće su reagirali na manipulativne tvrdnje. Dezinformacije na društvenim mrežama u kontekstu zdravlja tako često spajaju teorije zavjere, anegdotalne “dokaze” i emocionalne priče o navodnim štetnim posljedicama preporučenih mjera.
Kako platforme potiču širenje dezinformacija
Psihologija pojedinca samo je dio priče. Dezinformacije na društvenim mrežama dobivaju dodatni “vjetar u leđa” zbog načina na koji su same platforme dizajnirane. Algoritmi su usmjereni na zadržavanje pažnje – nagrađuju sadržaje koji izazivaju snažne emocije, konflikte i iznenađenja, jer upravo takav sadržaj potiče komentare, dijeljenja i dulje zadržavanje korisnika na platformi.
U praksi to znači da dezinformacije na društvenim mrežama često dobivaju veću vidljivost od suhoparnih, točnih i nijansiranih informacija. Lažna vijest koja šokira ili ljuti ima veće šanse postati viralna nego strpljivo objašnjenje koje ipak zahtijeva koncentraciju. Kada se uz to uzmu u obzir i “mjehurići filtriranja”, u kojima korisnici češće vide sadržaj koji se slaže s njihovim stavovima, dobiva se okruženje koje prirodno pogoduje širenju manipulativnih poruka.
Povjerenje u izvor također je presudno. Ljudi su skloniji reagirati na dezinformacije na društvenim mrežama ako im ih proslijedi bliska osoba – član obitelji, prijatelj ili kolega. Sama činjenica da poruka dolazi “od nekoga koga poznajem” često se doživljava kao jamstvo vjerodostojnosti. Istraživanja pokazuju da je sklonost angažmanu veća kada korisnik često komunicira s danom osobom, čak i ako izvorna objava potječe iz nepoznate ili sumnjive stranice.
Zašto ljudi dijele prije nego provjere
Brzina je jedna od ključnih karakteristika komunikacije na internetu. Kada vidimo uznemirujući sadržaj, često osjećamo hitnost – dojam da “ljude treba odmah upozoriti” ili da “ne smijemo šutjeti”. Dezinformacije na društvenim mrežama profitiraju od te emocionalne žurbe. Pritom dolazi do svojevrsnog razdvajanja: jedan dio nas želi biti odgovoran i provjeriti činjenice, dok drugi dio želi reagirati odmah kako bi smanjio nelagodu ili strah.
Mehanizmi nagrađivanja dodatno učvršćuju taj obrazac. Svaki lajk, komentar ili poruka podrške djeluju kao mala nagrada koja potvrđuje da je bilo “dobro” podijeliti sadržaj. Dezinformacije na društvenim mrežama tako ne žive samo na razini teksta, nego se upisuju u društvene odnose: korisnik dobiva osjećaj pripadnosti i važnosti jer je “donio informaciju” svojoj mreži.
Uz to, mnogi korisnici jednostavno nisu svjesni koliko je lako manipulirati sadržajem. Dizajn objava, logotipi, fotografije i formalni stil pisanja mogu stvoriti dojam profesionalnosti, čak i kada je riječ o potpuno neprovjerenim stranicama. Dezinformacije na društvenim mrežama često se namjerno maskiraju kao “istraživačko novinarstvo” ili “anonimne insajderske informacije”, čime iskorištavaju povjerenje u tradicionalne formate vijesti.
Kada vlastita uvjerenja postanu filter
Jedna od najsnažnijih sila koja oblikuje naš odnos prema informacijama jest potvrđivanje već postojećih uvjerenja. Ljudi prirodno češće primjećuju i pamte poruke koje se uklapaju u ono što već vjeruju, a lakše zanemaruju informacije koje nas dovode u kognitivnu nelagodu. Dezinformacije na društvenim mrežama često su ciljano oblikovane tako da “pogode” upravo ta uvjerenja.
Kada objava potvrđuje naš svjetonazor, ona ne djeluje samo kao skup tvrdnji, nego i kao emocionalna podrška. Korisnik ima dojam da “nije sam”, da i drugi razmišljaju isto, pa dijeljenje postaje način jačanja identiteta. U tom trenutku dezinformacije na društvenim mrežama prestaju biti pitanje činjenica, a postaju pitanje pripadnosti: prihvatiti ih i podijeliti znači stati uz “svoje”.
Zbog toga je iznimno teško korigirati uvjerenja samo pukim iznošenjem suprotnih dokaza. Čak i precizno, jasno razotkrivanje lažne objave može izazvati otpor, osobito ako ga osoba doživljava kao napad na vlastitu grupu ili na sebe. Dezinformacije na društvenim mrežama tako opstaju i nakon što su više puta opovrgnute, jer se vežu uz emocije i identitet, a ne samo uz racionalnu procjenu istinitosti.
Što pojedinci mogu učiniti u praksi
Iako je okruženje složeno, postoje konkretni koraci koje svatko može poduzeti kako bi smanjio šanse da nesvjesno širi dezinformacije na društvenim mrežama. Prvi je korak usporavanje: prije nego što kliknemo “podijeli”, vrijedi zastati i postaviti si par jednostavnih pitanja. Tko je izvor? Mogu li naći istu informaciju na više različitih mjesta? Pretjeruje li objava s dramatičnim tonom, uskličnicima ili pozivima na hitnu akciju?
Drugo, korisno je obratiti pažnju na vlastite emocije. Ako nas objava snažno razljuti, uplaši ili oduševi, to je signal da je dobro još jednom provjeriti činjenice. Dezinformacije na društvenim mrežama često namjerno računaju na jaku emocionalnu reakciju, jer znaju da će ljudi u tom stanju rjeđe razmišljati kritički. Kratko “hlađenje” – odlazak na provjerene izvore ili razgovor s nekim tko ima drukčije gledište – može bitno promijeniti odluku o dijeljenju.
Treće, razvijanje navike provjere izvora postaje dio digitalne pismenosti. To ne znači da svaku objavu moramo analizirati kao znanstveni rad, ali znači da smo svjesni razlike između anonimnih stranica, sumnjivih portala i etabliranih medija. Dezinformacije na društvenim mrežama često će se “zakloniti” iza općenitih naziva poput “narodna istina” ili “skriveni dokumenti”, dok će izbjegavati jasno navođenje autora, uredništva ili kontakta.
Na kraju, važno je prepoznati vlastiti utjecaj. Čak i ako netko ima mali broj pratitelja, svaki put kada podijeli sadržaj, taj sadržaj dobiva novu publiku. Dezinformacije na društvenim mrežama ne šire se samo zahvaljujući velikim stranicama ili botovima, nego i kroz svakodnevne odluke običnih korisnika. Svjesnost o toj odgovornosti ne mora dovesti do straha od objavljivanja, ali može potaknuti pažljivije i promišljenije korištenje društvenih mreža.
Kada bolje razumijemo psihološke, društvene i tehnološke mehanizme koji stoje iza širenja dezinformacija na društvenim mrežama, lakše uviđamo da se ne radi o slabosti pojedinaca, nego o spoju ljudske prirode i specifičnog dizajna platformi. U takvom okruženju kritičko razmišljanje, digitalna pismenost i svjesnost o vlastitim pristranostima postaju nužni alati svakodnevnog života, jednako važni kao i tradicionalne vještine čitanja i pisanja.
