Velika većina Amerikanaca posljednjih je godina sve zabrinutija zbog dezinformacije. Taj se trend često povezuje s općim nepovjerenjem, s osjećajem da se u digitalnom prostoru teško snaći i da korisnici i tvrtke imaju prevelik utjecaj na to što ljudi vide, dijele i na kraju povjeruju.
No što su, zapravo, dezinformacije? Je li to svaka tvrdnja koja je objektivno netočna? Mora li biti politička-primjerice povezana s izborima-ili može biti o bilo čemu, od priča o Bigfoot do svakodnevnih zdravstvenih savjeta? Može li obuhvatiti i činjenično točne informacije koje su iznesene izvan konteksta, ili pristran prikaz činjenica koji stvara pogrešan dojam? I što se događa kada se nešto što se u početku smatra netočnim kasnije pokaže točnim, ili barem nerazriješenim? Tko uopće odlučuje što se klasificira kao dezinformacije, a što ne?
To su važna pitanja, a korisno je pogledati što o njima govori psihološko istraživanje. Uostalom, čak i ako smo vješti u razlikovanju istine od fikcije, to nam malo pomaže ako imamo bitno različite predodžbe o tome što dezinformacije uopće jesu. U praksi se rasprave često pretvore u sukob definicija, a ne u provjeru činjenica.
U javnim debatama pojam dezinformacije nerijetko se koristi kao etiketa-ponekad za očito netočne tvrdnje, a ponekad kao način da se delegitimira suprotno mišljenje. Upravo zato je važno razdvojiti barem nekoliko razina: je li nešto netočno, je li netko imao namjeru obmanuti, te kako publika prosuđuje pouzdanost izvora. Dezinformacije se u svakodnevnom govoru često svode na jednu dimenziju, iako ljudi u stvarnosti istodobno procjenjuju više signala.
Namjere
Prema nedavnoj analizi koja se oslanjala na podatke iz reprezentativnih uzoraka u Sjedinjenim Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu, Rusiji i Turskoj, većina ljudi smatra da namjera ima presudnu ulogu kada se procjenjuje odnos istinitog i neistinitog sadržaja. Drugim riječima, mnoge tvrdnje mogu biti netočne, ali oko 70 posto ispitanika drži da bi se nešto nazvalo dezinformacije mora postojati namjera obmanjivanja ili dovođenja drugih u zabludu.
Ovakav stav dobro se uklapa u šira istraživanja o tome kako ljudi procjenjuju moralnu pogrešnost, odgovornost i doživljaj vlastite patnje. Namjere u prosuđivanju težine čina imaju veliku težinu-čak i kada je ishod objektivno isti. U laboratorijskom eksperimentu Kurta Graya i Dana Wegnera sudionici su primali blage električne šokove uz informaciju da se šokovi daju namjerno od strane osobe u susjednoj prostoriji, ili slučajno. Sudionici su prijavljivali jaču bol kada su vjerovali da netko namjerno uzrokuje bol, iako je fizički podražaj bio jednak.
Ako tu logiku prenesemo na informacijski prostor, razumljivo je zašto mnogi smatraju da dezinformacije nisu samo pogreška, nego i oblik društvene povrede. Nije isto kada netko pogriješi u tumačenju složene teme i kada netko svjesno konstruira poruku kako bi druge naveo na pogrešan zaključak. Ljudi često intuitivno traže „krivca“-a namjera je psihološki najjasniji način da se krivnja locira.
No ovakvo shvaćanje dezinformacije može biti manje korisno u svakodnevnom prepoznavanju problematičnog sadržaja, jer se namjera rijetko može pouzdano utvrditi. Vrlo rijetko-ako ikada-osoba koja iznosi netočne tvrdnje otvoreno priznaje da je to činila kako bi obmanula. U digitalnim okruženjima, gdje se sadržaj širi brzo i često bez konteksta, procjena namjere postaje još teža. Čak i kada je izvor poznat, moguće je da je motiv mješavina ideologije, financijskog interesa, želje za pažnjom ili običnog nerazumijevanja.
U istom istraživanju dio ispitanika smatrao je da nenamjerno zavaravajuće tvrdnje i dalje mogu spadati u dezinformacije, dok je dio smatrao da se dezinformacije mogu stvarati i bez posebne brige o tome hoće li nekoga dovesti u zabludu. Ipak, samo oko 30 posto ispitanika složilo se s tim idejama, što znači da većina ljudi dezinformacije ipak veže uz određenu razinu volje ili barem svjesnog ignoriranja istine.
Važno je primijetiti kako se u praksi ta razlika često gubi. Kada je javnost pod pritiskom-primjerice u kriznim situacijama-tolerancija prema pogreškama pada, a granica između pogrešne informacije i dezinformacije postaje mutna. U takvim okolnostima publika može „čitati“ namjeru i tamo gdje je nema, jer traži psihološko objašnjenje za nelagodu i neizvjesnost. To dodatno otežava hladnu, analitičku procjenu sadržaja.
Izvori informacija
Većina ispitanika (60 posto) složila se da je nešto dezinformacije ako znanstveni dokazi pokazuju da je netočno. To sugerira da ljudi, barem načelno, cijene provjerljive standarde i spremni su svoje procjene osloniti na postupke koji nadilaze osobni dojam. Odmah zatim, oko polovice ispitanika (50 posto) navelo je da „stručne skupine“ mogu pouzdano procijeniti je li nešto dezinformacije, iako nije posve jasno kako su istraživači i ispitanici definirali što je točno „stručna skupina“.
Ovaj detalj nije nevažan. U stvarnom životu pojam stručnosti može značiti mnogo toga: formalno obrazovanje, profesionalno iskustvo, institucionalni ugled, objavljene radove, članstvo u komorama ili javno prepoznat autoritet. Ovisno o tome kako netko zamišlja stručnjake, isti odgovor može upućivati na povjerenje u znanost, na povjerenje u institucije ili na povjerenje u određenu društvenu elitu. Zato su rasprave o dezinformacije često istodobno rasprave o društvenom povjerenju.
Manje od polovice ispitanika (30-40 posto) vjerovalo je vlastitim instinktima i uvjerenjima kao pouzdanom vodiču, ali su ljudi u prosjeku ipak više vjerovali vlastitim instinktima nego izvještajima glavnih medija (30 posto) i stavovima ljudi koje osobno poznaju (20 posto). Ovaj raspored povjerenja djeluje paradoksalno: s jedne strane, vlastiti instinkt nije nužno dobar instrument za procjenu točnosti; s druge strane, ljudi su svjesni da i mediji i društveni krugovi mogu imati pristranosti ili ograničenja.
Takav nalaz može se tumačiti kao trag „epistemološke samozaštite“: kada se okolina doživljava kao nepouzdana, pojedinac se povlači prema onome što može kontrolirati-vlastitom prosuđivanju. No vlastito prosuđivanje često se oslanja na heuristike: prepoznatljivost izvora, emocionalni dojam, usklađenost s prethodnim uvjerenjima i brzinu kojom se informacija širi. Upravo tu dezinformacije mogu naći plodno tlo, jer su često dizajnirane da budu jednostavne, emocionalno nabijene i lako dijeljive.
Ovdje valja naglasiti još jednu praktičnu poteškoću: znanstveni dokazi i stručna procjena ne dolaze uvijek u obliku jednostavnog „točno“ ili „netočno“. Mnoga su pitanja empirijski složena, rezultati se razvijaju, a konsenzus se gradi postupno. U takvim uvjetima publika može doživjeti frustraciju, jer očekuje jasne odgovore. Kada jasni odgovori izostanu, raste sklonost da se nejasnoća popuni pretpostavkama-što ponovno otvara prostor da dezinformacije budu uvjerljive.
U praksi, ljudi često kombiniraju više izvora procjene: traže potvrdu od autoriteta, uspoređuju više medijskih prikaza, prate reakcije zajednice i testiraju dosljednost tvrdnji kroz vrijeme. No taj proces zahtijeva energiju i vrijeme. Kada je informacijsko okruženje pretrpano, dio publike odustaje od provjere i oslanja se na prečace. Upravo na toj točki postaje važno kako društvo definira dezinformacije i kojim alatima potiče provjeru.
Kontekst informacija
U Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu gotovo 60 posto ljudi složilo se da bi nešto moglo biti dezinformacije ako „pretjeruje“ s činjenicama. No u Rusiji i Turskoj samo se 40 posto složilo s tom idejom. Gotovo 50 posto ljudi smatralo je da nešto može biti dezinformacije ako ne prikazuje „cjelovitu sliku“. Oko 40 posto složilo se da je nešto dezinformacije ako se mišljenje ili glasina prikazuju kao činjenica, a nešto manje od 40 posto navelo je da bi posumnjali u dezinformacije ako je riječ o temi za koju je poznato da je problematična u smislu netočnih tvrdnji.
Ovi rezultati upućuju na to da kontekstualni kriteriji nisu jednako snažni kao kriterij namjere ili oslanjanje na znanstvene dokaze. Autori studije primijetili su da nijedan od kontekstualnih faktora nije prešao razinu od 50 posto suglasnosti, iako je značajna manjina ipak smatrala sumnjivim kada se činjenice preuveličavaju ili kada se izostavljaju bitni dijelovi priče. Drugim riječima, za dio publike dezinformacije nisu samo potpuno izmišljene tvrdnje, nego i istinite tvrdnje koje su prikazane bez nužne nijanse.
Ova nijansa je ključna za svakodnevne rasprave. Moguće je iznijeti istinit podatak, ali ga uokviriti tako da publika stekne dojam koji je u širem smislu pogrešan. Takva komunikacija može biti posebno učinkovita u polariziranim okruženjima, gdje se publika već kreće unutar informacijskih „mjehurića“. Ako je cilj uvjeriti, a ne informirati, tada je selekcija činjenica često jednako važna kao i činjenice same. U takvom scenariju ljudi se spore oko toga jesu li dezinformacije ono što je rečeno-ili ono što je prešućeno.
Istodobno, nije svaka nedovršenost ili pojednostavljenje automatski dezinformacije. Složene teme zahtijevaju sažimanje, a sažimanje neizbježno gubi dio detalja. Razlika između legitimnog pojednostavljenja i zavaravajućeg izostavljanja često je u namjeri i u ponovljivom obrascu: je li izostavljanje slučajno, ili se dosljedno izostavljaju isti dijelovi koji mijenjaju zaključak? Publika, međutim, rijetko ima resurse za takvu analizu, pa se ponovno vraća na heuristike povjerenja i na vlastiti osjećaj „što zvuči ispravno“.
Ohrabrujuće je što mnogi ljudi vjeruju da znanstveni dokazi mogu potvrditi je li nešto točno ili netočno. Međutim, autori su upozorili da postoje situacije u kojima jasan konsenzus među znanstvenicima još ne postoji (kao što je bio slučaj s podrijetlom virusa SARS-CoV-2), a da se dezinformacije ipak mogu pojaviti i širiti. Uz to, ono što se smatra dezinformacije vjerojatno će se s vremenom mijenjati kako se otkrivaju nove činjenice i kako se gradi konsenzus. Neki su možda preuranjeno označili hipotezu o curenju iz laboratorija kao dezinformacije u proljeće 2020.
Ovaj primjer pokazuje zašto je „etiketiranje“ osjetljivo. Ako se nešto prerano proglasi dezinformacije, a kasnije se pokaže da je pitanje otvoreno ili da postoje relevantne indicije, povjerenje u institucije i stručnjake može dodatno oslabjeti. S druge strane, ako se očito netočne tvrdnje tretiraju kao „samo drugačije mišljenje“, otvara se prostor da se neistina normalizira. U oba slučaja društvo plaća cijenu-bilo kroz cinizam, bilo kroz zbrku.
Zato se u praksi često postavlja pitanje pragova: u kojem trenutku nešto prelazi iz nedovoljno potkrijepljene tvrdnje u dezinformacije? Je li prag vezan uz dokaznu snagu, uz konsenzus, uz transparentnost izvora, uz ponovljivost netočnosti, ili uz kombinaciju svega navedenog? Psihološki gledano, ljudi različito podnose neizvjesnost. Oni koji teško toleriraju neizvjesnost skloniji su tražiti čvrste etikete, dok oni koji prihvaćaju složenost češće ostavljaju prostor za „još ne znamo“. Razlika u toj toleranciji može objasniti dio neslaganja oko toga što su dezinformacije.
Jedno je jasno: u glavama prosječnih ljudi diljem svijeta postoji dosta prostora za različita tumačenja toga što čini dezinformacije. To je velik problem za našu zajedničku epistemološku stvarnost. Ako se ne možemo složiti kako prepoznati i kako se nositi s netočnim informacijama, bit će lakše akterima loše vjere izazvati kaos, potkopati povjerenje i usmjeriti rasprave prema sukobima identiteta umjesto prema provjerljivim činjenicama.
No možda je još veći problem u tome što će mase ljudi koristiti vlastite osobne definicije dezinformacije kako bi ugušile ili potisnule ideje koje smatraju nepoželjnima. Već postoje dokazi da je ljudima često privlačno pokušati cenzurirati tuđa stajališta, čak i kada su ta stajališta trivijalna ili neuvredljiva. Ako ljudi pokušaju potisnuti navodno „štetan“ govor pod krinkom borbe protiv dezinformacije, bit će još teže voditi važne razgovore o raznim temama-od javnog zdravlja do obrazovanja, od ekonomije do kulture.
Ovaj rizik raste kada se definicija dezinformacije proširi na sve što netko doživljava kao pogrešno, opasno ili jednostavno iritantno. U tom slučaju pojam prestaje biti analitički alat i postaje političko oružje. To ne znači da problem ne postoji, nego da rješenje mora biti pažljivo: precizne definicije, transparentni kriteriji i svijest o tome da se pogreške i neslaganja ne mogu u potpunosti eliminirati iz javnog prostora.
Dva prijedloga o dezinformacijama
Kada gledamo unaprijed, imam dva prijedloga:
- Svi zajedno trebamo raditi na stvaranju zajedničke, dijeljene definicije onoga što se može smatrati dezinformacije. To nije posao samo bihevioralnih znanstvenika, nego i novinara, povjesničara i drugih stručnjaka koji se bave javnim znanjem, dokazima i interpretacijom.
- Dok to ne postignemo, može biti korisno stalno se podsjećati da je ideja dezinformacije skliska. Ona različitim ljudima znači različite stvari. Ako naiđete na nešto-posebno u vijestima ili na društvenim mrežama-što u vama aktivira unutarnji alarm da je riječ o dezinformacije, može biti korisno stati, usporiti i pokušati njegovati duh poniznosti i suosjećanja.
