Za većinu nas, Instagram je sastavni dio digitalne svakodnevice, ali za tinejdžere ulog je često puno veći. Dok odrasli društveni sadržaj češće doživljavaju kao zabavu ili naviku, adolescenti ga proživljavaju kao prostor u kojem se gradi ugled, traži pripadnost i mjeri vrijednost. Upravo zato društvene mreže mogu snažno utjecati na to kako mlada osoba doživljava vlastiti izgled, osobnost i mjesto među vršnjacima.
Odnos koji adolescenti imaju s platformama poput Instagram, Facebook i Snapchat povezuje se s rastućom krizom mentalnog zdravlja. Psiholog Jonathan Haidt sa Sveučilišta u New Yorku u nedavnom je svjedočenju pred Odborom za pravosuđe Senata SAD-a istaknuo nekoliko zabrinjavajućih opažanja o mentalnom zdravlju tinejdžera i načinu na koji koriste društvene mreže. Naglasio je sljedeće:
- Mentalno zdravlje tinejdžera naglo se pogoršalo nakon 2010., što se vremenski podudara s usponom društvenih mreža.
- Kriza je posebno povezana s poremećajima raspoloženja, poput depresije i anksioznosti.
- Poteškoće pogađaju tinejdžere diljem svijeta, a ne samo u Sjedinjenim Državama.
- Tinejdžeri koji provode četiri do pet sati dnevno na telefonu znatno su skloniji depresivnosti od onih koji telefon koriste sat vremena ili manje dnevno.
Postoji nekoliko društvenih, psiholoških i neuroloških razloga zbog kojih su adolescenti osjetljiviji na štetne učinke koje društvene mreže mogu imati. U ovoj dobi mozak je posebno usmjeren na prihvaćanje od vršnjaka, a usporedbe s drugima lako postaju dominantan način procjene vlastite vrijednosti. Tri nedavna istraživačka smjera pomažu nam jasnije razumjeti što društvene mreže rade tinejdžerskom umu, osobito kada je riječ o slici o sebi.
1. Društvene mreže smanjuju sigurnost u vlastito tijelo.
Nedavno istraživanje objavljeno u časopisu Psychology Research and Behavior pratilo je kako učestalo fotografiranje samog sebe, objavljivanje i pregledavanje takvih fotografija utječe na tjelesno samopouzdanje i dobrobit tinejdžera. Istraživače je zanimalo ne samo kako se mladi osjećaju nakon objave, nego i što se događa dok pripremaju sadržaj, biraju kadar i promatraju reakcije okoline.
Rezultati su pokazali da snimanje, objavljivanje i gledanje vlastitih fotografija može negativno utjecati na raspoloženje i sigurnost u vlastiti izgled. U praksi se fotografija često koristi kao sredstvo za dobivanje priznanja i potvrde od vršnjaka. Što se više važnosti pridaje toj potvrdi, to raste rizik da se osoba osjeća nedovoljno dobrom kada reakcije izostanu ili kada usporedba s drugima djeluje nepovoljno. Na društvene mreže se tada ne dolazi po sadržaj, nego po procjenu vlastite vrijednosti.
Važno je i to da gledanje tuđih fotografija može biti jednako štetno kao i objavljivanje vlastitih. Tinejdžer gleda prizore koji su najčešće pažljivo odabrani, namješteni i uređeni – ali ih doživljava kao stvarnost. Razlika između „onoga što je prikazano” i „onoga što je doživljeno” često nije svjesna: mozak reagira kao da uspoređuje stvarne ljude i stvarne živote, a ne selekciju najpovoljnijih trenutaka.
Istraživanje je pratilo i navike korištenja filtara kod singapurskih adolescenata kao način upravljanja nesigurnošću i brigom o izgledu. Tinejdžeri, osobito djevojke, često su rezali fotografije, koristili filtre i izravno mijenjali detalje lica kako bi poboljšali dojam. Takva praksa može stvoriti dodatni pritisak: što se češće „popravlja” vlastiti izgled prije objave, to je teže prihvatiti vlastito lice i tijelo bez digitalne dorade. Društvene mreže tako mogu polako pomaknuti kriterije „normalnog” prema nerealnom.
Problem nije samo u uređivanju, nego u navikavanju na ideju da je lice „projekt” koji treba optimizirati. Kada tinejdžer počne razmišljati o sebi kroz objektiv kamere, uobičajene nesigurnosti puberteta mogu se pojačati. Umjesto da se tijelo doživljava kao dio identiteta koji se mijenja i razvija, ono postaje površina za stalnu procjenu. U tom kontekstu društvene mreže mogu potaknuti krhko samopouzdanje koje ovisi o tuđim reakcijama.
2. Društvene mreže povećavaju samoobjektivizaciju.
Djevojke i žene u zapadnim kulturama često vrlo rano uče da drugi procjenjuju njihova tijela. S vremenom se ta perspektiva promatrača može internalizirati: osoba počne gledati sebe „izvana”, kao da stalno promatra vlastiti izgled očima drugih. U psihologiji se taj proces naziva samoobjektivizacija, a uključuje naviku da se vrijednost sebe procjenjuje primarno kroz izgled.
Samoobjektivizacija potiče idealiziranje određenih tjelesnih standarda i stalnu težnju da se ti standardi dostignu. Na društvenim mrežama to se može manifestirati kroz opsesivno uspoređivanje s osobama koje djeluju „savršeno”, kroz stalno provjeravanje kako odjeća stoji na fotografijama ili kroz osjećaj da se mora izgledati dobro čak i u svakodnevnim situacijama. Kada se vrijednost veže uz vizualni dojam, druge dimenzije identiteta – sposobnosti, humor, znatiželja, toplina, kreativnost – lako padnu u drugi plan.
Nedavno istraživanje objavljeno u časopisu Journal of Media Psychology otkrilo je da djevojke na društvenim mrežama provode „nadzor nad tijelom” tako što idealiziraju „ideal vitkog tijela”. Istraživanje je također ukazalo na to da se izgled često vrednuje više od kompetencije, odnosno sposobnosti i postignuća. U svakodnevici to može izgledati bezazleno – primjerice, više se govori o tome tko je „dobro ispao” na fotografiji nego o tome tko je nešto naučio ili stvorio – ali dugoročno takav fokus može suziti doživljaj vlastite vrijednosti.
Istraživači su naglasili i važnu razliku: društvene mreže mogu pridonijeti problemu snažnije nego tradicionalni mediji zato što je gledanje i dijeljenje seksualiziranih slika društveno iskustvo. Korisnici često komentiraju tuđa tijela, uspoređuju ih, šalju jedni drugima sadržaj i stvaraju zajedničke norme o tome što je „poželjno”. Takav kontekst može učvrstiti vezu između seksualiziranih prikaza i samoobjektivizacije: nije riječ samo o tome da netko vidi sliku, nego o tome da vidi i reakcije drugih, a zatim pokušava uskladiti sebe s očekivanjima zajednice.
Za tinejdžere je dodatno osjetljivo to što se identitet još formira. Kada društvene mreže postanu glavni okvir za samoprocjenu, mlada osoba može početi vjerovati da je „najvažnije” ono što je najvidljivije. U takvom okruženju lako se razvije osjećaj da se mora stalno biti spreman za fotografiranje, da se mora paziti na svaki detalj ili da se vlastito tijelo ne smije „pogrešno” prikazati. Emocionalna cijena takve budnosti često je umor, sram ili stalna napetost.
Važno je naglasiti da samoobjektivizacija ne pogađa isključivo djevojke, iako istraživanja često ukazuju na veću ranjivost djevojaka zbog kulturnih poruka o izgledu. I mladići mogu razviti pritisak oko mišićavosti, visine ili „idealne” građe, a društvene mreže mogu pojačati osjećaj da se vrijednost mjeri vizualno. Kada se takvi kriteriji ukorijene, osoba može početi izbjegavati aktivnosti, druženja ili odjeću koja „ne izgleda dobro na fotografiji”, čime se život sužava prema onome što je objavljivo.
3. Društvene mreže stvaraju atmosferu nadzora.
Korisnici društvenih mreža uključeni su u uzajamni proces koji se često opisuje kao social surveillance: ne samo da pažljivo upravljaju vlastitim objavama, nego i sustavno provjeravaju što drugi objavljuju, kako se predstavljaju i kakve reakcije dobivaju. Taj „nadzor” može djelovati kao normalan dio online života, ali kod adolescenata može postati intenzivan, upravo zato što im je povratna informacija vršnjaka razvojno posebno važna.
Ovaj poriv često je jači među tinejdžerima zbog njihove potrebe za prihvaćanjem i sklonosti društvenom uspoređivanju. Kada su društvene mreže stalno pri ruci, usporedba više nije povremena – ona je dostupna u svako doba dana. Dovoljno je nekoliko minuta „provjere” da se u glavi otvori niz pitanja: Zašto je netko dobio više reakcija? Zašto me nisu označili? Jesam li nešto propustio? U takvom ritmu mozak se navikava na stalno skeniranje signala pripadnosti.
Prema istraživanju objavljenom u časopisu The Journal of Psychology, dinamika društvenog nadzora može negativno utjecati na tinejdžere jer ih potiče da jure za onim što se online smatra normalnim, poželjnim i popularnim, umjesto da predstavljaju svoje autentično ja. Drugim riječima, društvene mreže mogu suptilno nagraditi prilagodbu i kažnjavati različitost – ne nužno izravno, nego kroz to što određene objave dobivaju više pažnje, a druge prolaze nezapaženo.
Atmosfera nadzora nije samo „gledanje drugih”. Ona uključuje i stalno promišljanje vlastite vidljivosti: kada objaviti, što objaviti, koliko često, hoće li to nekome smetati, hoće li ispasti čudno. Taj mentalni napor često ostaje nevidljiv roditeljima i nastavnicima, ali tinejdžer ga može osjećati kao stalnu pozadinsku brigu. Društvene mreže tada nisu neutralan alat, nego prostor u kojem se svakodnevno polaže „ispit” prihvaćenosti.
Posebno opasan moment nastaje kada se nadzor pretvori u samonadzor: osoba počne uređivati ponašanje i izvan ekrana kako bi buduće objave izgledale bolje. Umjesto da se doživljaji žive radi sebe, žive se radi prikaza. Tinejdžer može izbjegavati nešto što mu se sviđa jer se boji da će drugi to smatrati „nepopularnim”, ili može raditi nešto što mu nije ugodno samo zato što to „dobro izgleda”. Takav pomak – od unutarnjeg kompasa prema vanjskoj procjeni – jedan je od načina na koji društvene mreže mijenjaju sliku o sebi.
Kako tinejdžeri mogu odgovorno koristiti društvene mreže?
Za potpuni odgovor potrebno je još istraživanja, ali Ross Szabo, bivši direktor za outreach u Nacionalnoj kampanji za osvješćivanje mentalnog zdravlja, nudi dva praktična prijedloga. Oba se temelje na ideji da društvene mreže ne moraju nestati iz života, ali da se može promijeniti način na koji se koriste – tako da služe korisniku, a ne obrnuto.
- Pravite česte pauze od društvenih mreža. Povremeno se „odspojite” i provjerite reakcije ljudi u stvarnom životu. Odvojite vrijeme za povezivanje s prijateljima, obitelji i ljudima u školi kako biste vidjeli kako se ponašaju prema vama uživo, umjesto da se oslanjate samo na online signale. Pauze su korisne i zato što pomažu tijelu i mozgu da se smire: kada se prestane stalno provjeravati ekran, smanjuje se impuls za uspoređivanjem i nadzorom, a time se lakše vraća osjećaj vlastitog ritma.
- Budite što autentičniji na društvenim mrežama. Kada ste online, objavljujte različite stvari koje su vam važne, a ne samo „najbolje” trenutke ili površne strane koje izgledaju impresivno. Što ste autentičniji, to se može smanjiti pritisak da stalno održavate jednu savršenu sliku, a vaša iskustva mogu postati stvarnija i online i offline. Autentičnost ne znači dijeliti sve, nego birati sadržaj koji je u skladu s vama – s vašim interesima, humorom, vrijednostima i stvarnim životom.
