Inceli: psihološki portret jedne digitalne subkulture
Posljednjih godina inceli kao internetska zajednica sve češće ulaze u javni diskurs zbog povezanosti s masovnim ubojstvima i drugim oblicima nasilja. U medijima se o incelima najčešće govori kao o muškarcima koji sebe opisuju engleskim izrazom involuntary celibate – osobama koje osjećaju da su prisilno bez seksualnih i romantičnih odnosa. Iako se o njima piše uglavnom u kontekstu mizoginije i prijetnje sigurnosti, sustavnih psiholoških istraživanja o tome tko su zapravo inceli, kako razmišljaju i kako se osjećaju, do sada je bilo vrlo malo.
Inceli se okupljaju na internetskim forumima i društvenim mrežama, u relativno zatvorenim zajednicama prepunima vlastitog žargona, šala i memova koje je izvana ponekad teško razumjeti. Dijelom zbog tih specifičnih kodova, a dijelom zbog nekoliko tragičnih zločina povezanih s pojedincima koji su se poistovjećivali s incel scenom, javnost inceli uglavnom doživljava kao opasne žene-mrzce, sklone nasilju i ekstremizmu. Međutim, istraživači sve češće ističu da se iza takve slike krije mnogo složenija priča o usamljenosti, psihičkim teškoćama i osjećaju duboke izopćenosti.
Jedno od prvih sustavnih istraživanja ove zajednice proveo je William Costello, doktorand sa Sveučilišta u Teksasu u Austinu, zajedno sa svojim suradnicima. Njihov cilj bio je razumjeti tko su inceli iznutra: kako se vide, kako vide druge ljude, kakvo im je mentalno zdravlje i u kojoj se mjeri doista razlikuju od muškaraca koji se ne smatraju incelima. Umjesto da proučavaju samo javno dostupne objave, odlučili su incelima omogućiti anonimno sudjelovanje i izravno ih pitati o njihovim iskustvima.
Što znači biti prisilno bez romantičnih i seksualnih odnosa?
U osnovi, inceli sebe definiraju kroz uvjerenje da im nedostaje sposobnost uspostavljanja i održavanja romantičnih i seksualnih odnosa, unatoč tome što takve odnose snažno žele. Za mnoge od njih upravo je taj osjećaj prisilne uskraćenosti središnji dio identiteta. Inceli se opisuju kao netko tko stalno promatra parove oko sebe, čita o vezama, gleda filmove u kojima je ljubav svuda prisutna, ali istodobno vjeruje da je svijet romanse zauvijek zatvoren za njih.
U medijima se inceli često prikazuju kao jednolična skupina mrzitelja žena, opsjednutih idejom da su žene površne, gramzive ili moralno kvarne. U incel žargonu muškarci za koje se smatra da su seksualno uspješni ponekad se nazivaju Chad, dok se za privlačne, ali izbirljive žene koristi izraz Stacy. Takve etikete služe kao jednostavne, ali vrlo snažne karikature društvenog poretka u kojem inceli vjeruju da im je dodijeljena uloga vječnih gubitnika. Kroz te pojmove oni objašnjavaju zašto misle da ne mogu pronaći partnericu – jer, u njihovom viđenju, žene navodno uvijek biraju nekolicinu privilegiranih muškaraca.
Važno je naglasiti da je javno mišljenje o incelima uvelike oblikovano nekoliko zločina koji su dobili golem medijski prostor. Najpoznatiji je slučaj Elliota Rodgera, masovnog ubojice koji je ostavio opširan manifest u kojem je svoje seksualno nezadovoljstvo povezivao s nasiljem koje je počinio. Drugi često spominjan slučaj je Alek Minassian, koji je u Torontu usmrtio deset osoba i svoj čin povezao s mržnjom prema „seksualno uspješnim muškarcima“ i „privlačnim, ali izbirljivim ženama“ – figurama koje u incel zajednici predstavljaju upravo Chad i Stacy.
Ipak, sud koji je sudio Minassianu došao je do znatno drugačijeg zaključka o motivima njegova zločina. U završnoj presudi sutkinja je naglasila da je okrivljenik namjerno lagao kako bi ubojstva prikazao kao dio šireg „incel pokreta“, nadajući se većoj medijskoj pozornosti i notornosti.
Svjesno je stvarao sliku da su ubojstva povezana s incel pokretom kako bi dobio više medijske pažnje. „Zakačio“ se na incel zajednicu kako bi pojačao vlastitu zloglasnost. Njegova izjava policiji da je napad bio „incel pobuna“ bila je laž.
Ovaj primjer pokazuje da stvarnost često ne prati jednostavne medijske narative. Iako inceli u javnosti ponekad izgledaju kao homogeni ekstremisti, sama činjenica da se pojedini počinitelji nasilja naknadno pokušavaju povezati s tom zajednicom ne znači da većina incela dijeli iste motive ili razinu agresije. Kako bi se izašlo iz tog crno-bijelog okvira, nužno je pogledati podatke o tome kako se inceli doista opisuju kada im se pruži prilika da govore anonimno i bez izravnog osuđivanja.
Upravo zato Costello i njegov tim nastojali su prikupiti odgovore incela na strukturirana pitanja o njihovom doživljaju sebe, svoje prošlosti, svojih odnosa i svijeta oko sebe. Inceli su se u istraživanju uspoređivali s grupom muškaraca koji se ne smatraju incelima, kako bi se jasnije vidjelo postoje li obrasci koji su specifični za ovu zajednicu i u kojoj se mjeri inceli psihološki izdvajaju.
Način razmišljanja i mentalno zdravlje incela
U istraživanju su sudjelovale dvije skupine: 151 muškarac koji se samostalno identificirao kao incel i 378 muškaraca koji se tako ne doživljavaju. Svi sudionici anonimno su ispunjavali upitnike o svom mentalnom zdravlju, emocijama, stavovima i načinu razmišljanja. Ispitivače je osobito zanimalo doživljavaju li inceli sebe kao žrtve, koliko su skloni ruminiranju i kako reguliraju emocije.
Jedno od ključnih otkrića bilo je da inceli postižu više rezultate od ne-incela na sva četiri elementa tzv. tendencije prema međuljudskoj viktimizaciji – obrasca u kojem osoba sebe vidi kao nekoga kome se neprestano nanosi nepravda. Isti obrazac prepoznat je i u drugim kontekstima, primjerice kod ljudi koji dugo nose intenzivan osjećaj povrijeđenosti i ne mogu „otpustiti“ prošle uvrede.
Četiri glavne komponente ove tendencije u istraživanju su opisane ovako:
Potreba za prepoznavanjem (nastojanje da se bude viđen, priznat i cijenjen od strane drugih)
Moralni elitizam (doživljaj da je vlastita grupa moralno superiorna i „čistija“ od drugih)
Manjak empatije (poteškoće u prepoznavanju i suosjećanju s osjećajima drugih ljudi)
Ruminacija (stalno vraćanje na negativne misli i unutarnje monologe, često bez jasnog ishoda)
Inceli su u prosjeku imali povišene rezultate na svim navedenim dimenzijama. To znači da inceli ne samo da doživljavaju sebe kao nepravedno uskraćene u ljubavnom životu, nego da taj osjećaj često prate uvjerenja da ih društvo ne vidi, ne cijeni i ne priznaje. Sklonost moralnom elitizmu može se vidjeti u uvjerenju da su inceli navodno iskreniji ili „realističniji“ od drugih – primjerice, kada tvrde da otvoreno govore o neugodnim istinama o vezama i privlačnosti koje drugi navodno poriču.
Istodobno, manjak empatije ne znači da inceli ne osjećaju ništa, već da im je teže prepoznati perspektivu druge osobe ili zamisliti kako izgledaju izvana. To pak može pridonijeti začaranom krugu: inceli se osjećaju odbačeno, povlače se, a njihovo ponašanje postaje sve nepristupačnije, što dodatno smanjuje šanse da stvore odnose koje žele. Istraživači naglašavaju da je upravo u tom krugu moguće uočiti kako emocionalna bol incela stalno hrani njihova negativna uvjerenja.
Kada je riječ o mentalnom zdravlju, razlike između grupa bile su još izraženije. Inceli su značajno češće prijavljivali simptome depresije i anksioznosti. Više od 70 posto incela ispunjavalo je kriterije za umjerenu ili tešku depresiju, dok je među muškarcima koji nisu inceli taj udio bio oko jedne trećine. Slično tome, nešto manje od 70 posto incela imalo je umjerene ili teške simptome anksioznosti, u usporedbi s nešto manje od 40 posto u usporednoj skupini.
Za procjenu depresivnih i anksioznih simptoma korišteni su standardizirani upitnici PHQ-9 i GAD-7, koje koristi i britanski NHS u kliničkoj praksi. Drugim riječima, razine psihičke nelagode koje prijavljuju inceli usporedive su s onima koje se u zdravstvenom sustavu smatraju ozbiljnim problemom, a ne tek prolaznom tugom ili laganom zabrinutošću.
Costello naglašava da podaci prikupljeni u incel zajednicama otkrivaju još mračniju pozadinu. Prethodna interna anketiranja na incel forumima pokazala su da je velik udio sudionika – u izvješćima se spominje 82 posto – barem jednom ozbiljno razmatrao samoubojstvo. Iako se u samom znanstvenom radu ne ulazi detaljno u individualne priče, autori navode da ekstremni oblici incel iskustva više nalikuju dubokoj osobnoj patnji nego terorizmu ili otvorenom nasilju.
Kako bismo stavili dobrobit ove skupine u kontekst, koristili smo iste mjere PHQ-9 i GAD-7 koje NHS primjenjuje za kliničku dijagnostiku depresije i anksioznosti.
Prethodne interne ankete s incel foruma pokazuju da je 82 posto incela ozbiljno razmišljalo o samoubojstvu. Po mom mišljenju, ekstremni oblici inceldoma više nalikuju kroničnoj osobnoj tragediji nego terorizmu ili nasilju.
Ovakvi nalazi sugeriraju da inceli prije svega čine skupinu muškaraca s izrazito narušenim mentalnim zdravljem, snažnim osjećajem izolacije i uvjerenjem da ih društvo ne želi ni razumjeti ni prihvatiti. Kada se na to nadoda i doživljaj da su im romantične i seksualne prilike trajno zatvorene, postaje jasnije zašto se dio njih povlači u zatvorene internetske prostore u kojima se druže uglavnom s onima koji dijele sličnu bol. Inceli se tako često okreću jedni drugima jer u širem društvu ne nalaze mjesto gdje bi mogli otvoreno govoriti o svojim frustracijama, a da odmah ne budu ismijani ili stigmatizirani.
Politički život incela
U javnim raspravama inceli se često prikazuju kao prirodni saveznici krajnje desnice, internetskih trolova i raznih radikalnih pokreta. U takvom narativu inceli su prikazani kao dio šire mreže internetske kulture koja je podržavala političke kampanje temeljene na polarizaciji i sarkazmu. U političkim komentarima povremeno se sugeriralo da su inceli snažno vezani uz konzervativne ili radikalno desne ideologije te da njihova ogorčenost prema ženama ide ruku pod ruku s ogorčenošću prema liberalnom društvu općenito.
Costello i njegovi suradnici zato su odlučili sustavno provjeriti političke stavove svojih sudionika. U anonimnim upitnicima inceli su se trebali smjestiti na politički spektar, od lijevog do desnog pola, te odabrati opciju koja najbolje odgovara njihovom doživljaju. Ispostavilo se da rezultati ne podupiru popularnu sliku incela kao jedinstveno desno orijentirane skupine.
Oko 39 posto incela izjasnilo se kao desno orijentirano, oko 45 posto kao lijevo orijentirano, a oko 18 posto kao politički centristi. Zanimljivo je da su gotovo identični omjeri zabilježeni i u skupini muškaraca koji se ne smatraju incelima. Drugim riječima, s obzirom na političko samosvrstavanje, inceli su vrlo slični ostatku populacije i ne čine homogeni „blok“ na jednoj strani političkog spektra.
Ovi nalazi ne znače da politička uvjerenja nisu važna za pojedine incela, nego da se ne može govoriti o jednostavnoj političkoj „boji“ cijele zajednice. Inceli su, čini se, mnogo više ujedinjeni osjećajem usamljenosti, odbačenosti i frustracije zbog ljubavnog života nego nekim specifičnim stranačkim ili ideološkim programom. U tom smislu, istraživači upozoravaju da bi fokusiranje isključivo na političku dimenziju incela moglo skrenuti pozornost s dubljih psiholoških problema s kojima se bore.
U javnim raspravama povremeno se ističe da inceli sudjeluju u internetskim kampanjama ismijavanja feministica ili podržavaju političare koji obećavaju „vraćanje tradicionalnih vrijednosti“. Ipak, podaci iz ovog istraživanja pokazuju da takvi primjeri ne opisuju većinu, nego glasniji, vidljiviji dio zajednice. Inceli ostaju izrazito raznolika skupina po političkim preferencijama, dok ih snažnije povezuju zajedničke teme usamljenosti, neuspjeha u vezama i osjećaja da ih društvo ne razumije.
Što istraživanja zasad govore o incelima
Rezultati koje su prikupili Costello i njegovi kolege dovode u pitanje jednostavne stereotipe o incelima kao agresivnim provokatorima čiji je glavni cilj širiti mržnju. Umjesto toga, podaci opisuju inceli kao skupinu u kojoj su tuga, očaj i psihička patnja znatno češći nego u usporednoj populaciji. Visoke razine depresije i anksioznosti, snažan osjećaj viktimiziranosti i ruminacija sugeriraju da mnogi inceli svoj svakodnevni život doživljavaju kao niz neuspjeha iz kojih ne vide izlaz.
To ne znači da među incelima nema problematičnih uvjerenja ili ponašanja – mizogini komentari, generalizacije o ženama i ideje o „kazni“ za one koji uživaju u ljubavnom životu zaista postoje u dijelu incel diskursa. Međutim, istraživanje pokazuje da takve ideje nastaju na podlozi duboke emocionalne boli, a ne nužno iz hladno promišljene ideološke mržnje. Kada inceli vjeruju da su trajno isključeni iz romantičnog i seksualnog tržišta, svijet počinju tumačiti kroz prizmu nepravde i poniženja, što dodatno hrani njihove negativne stavove.
Još uvijek nije dovoljno razjašnjeno kako se ti obrasci razmišljanja i osjećanja konkretno odražavaju na svakodnevne interakcije incela u tzv. „tržištu spojeva“ i širem društvu. Autori studije najavljuju daljnja istraživanja koja će se baviti time kako inceli pristupaju izlascima, načinima odbijanja, komunikaciji na aplikacijama za upoznavanje i vlastitim idejama o tome što čini „pravedan“ odnos. Inceli su pritom važni ne samo kao potencijalni izvor rizika, nego i kao skupina koja pokazuje što se može dogoditi kada se usamljenost, tjeskoba i osjećaj neprivlačnosti godinama gomilaju bez podrške.
U trenutku pisanja izvještaja o ovom istraživanju, rad o mentalnom zdravlju incela dostupan je u obliku znanstvenog rukopisa te je prihvaćen za objavu u časopisu Evolutionary Psychological Science. To znači da će njegovi nalazi proći kroz dodatnu stručnu provjeru i postati polazna točka za nova istraživanja. Kako budu pristizali novi podaci, bit će moguće preciznije razlikovati koje karakteristike dijele inceli u različitim zemljama, koliko su stabilni njihovi stavovi kroz vrijeme i koji su oblici podrške najučinkovitiji za one incela koji žele promijeniti svoj život.
Za sada se, međutim, čini jasnim da se iza dramatičnih i ponekad zastrašujućih medijskih priča krije složeniji psihološki portret. Inceli se ne mogu svesti na jednu političku etiketu, niti na jednostavnu sliku „opasnih ženofoba“. Umjesto toga, istraživanja opisuju skupinu muškaraca koji se bore s intenzivnim osjećajem bezvrijednosti, usamljenosti i izostanka bliskih odnosa – osjećajima koji, bez obzira na etiketu, pogađaju mnogo širi krug ljudi nego što se na prvi pogled čini.
