Veći dio svojeg dosadašnjeg rada posvetio sam jednom obrascu ponašanja: sklonosti da ljudi biraju manje, ali brže nagrade umjesto većih, ali odgođenih. Taj se obrazac u literaturi najčešće opisuje kao vremensko diskontiranje. U praksi ga prepoznajemo kad netko uzme “još samo jedan zalogaj” iako zna da će mu kasnije biti loše, kada se potroši na nešto zabavno umjesto da se dio odvoji za nepredviđene troškove, kada se plati skuplja dostava samo da bi paket stigao ranije ili kada se odustane od ulaganja koje bi dugoročno imalo smisla. U svim tim situacijama u središtu je nestrpljivost: osjećaj da je ono što je dostupno odmah opipljivije, sigurnije i vrijednije od onoga što dolazi kasnije.
Dugo mi se činilo da je vremensko diskontiranje – i nestrpljivost koju ono odražava – univerzalna ljudska pojava. Naravno, nisu svi jednako skloni “podcjenjivanju” budućnosti: netko može dosljedno štedjeti, planirati i odgađati zadovoljstvo, dok će drugi lako posustati čim se pojavi prilika za trenutnu nagradu. Ipak, pretpostavljao sam da je sama tendencija prisutna svugdje, samo u različitom intenzitetu. No ta je pretpostavka imala očit problem: živim i radim u okruženju koje se često opisuje pojmom WEIRD, a takva okruženja dominiraju i u uzorcima istraživanja. To su društva koja su, u grubim crtama, zapadna, obrazovana, industrijalizirana, bogata i demokratska. Kad su uzorci tako suženi, uvijek postoji rizik da ono što izgleda kao “opća ljudska priroda” zapravo odražava specifične društvene uvjete, institucije i navike jedne skupine zemalja.
Zato je istraživanje pod naslovom “The Globalizability of Temporal Discounting” važno. Riječ je o radu koji okuplja 170 autora, predvođenih Kaiom Ruggerijem sa Sveučilišta Columbia. Oni su procijenili vremensko diskontiranje kod više od 13.000 sudionika iz 61 zemlje i utvrdili da se obrazac uistinu pojavljuje u svima njima. Drugim riječima, nestrpljivost nije tek kulturna posebnost ograničena na uski krug društava; nalazi upućuju na to da se radi o fenomenu koji se može promatrati na globalnoj razini.
Metodologija je naizgled jednostavna, ali iznimno informativna. Sudionicima se postavljaju izbori poput: “Preferirate li 500 dolara sada ili 550 dolara za 12 mjeseci?” Cilj nije samo zabilježiti odgovor, nego procijeniti koliko bi veća morala biti buduća nagrada da bi netko odustao od manje nagrade koja je dostupna odmah. Važan detalj je da su novčani iznosi prilagođeni valutama i kupovnoj moći, kako bi se smanjila opasnost da se uspoređuju neusporedivi iznosi. Takav pristup omogućuje da se, u mjeri u kojoj je to moguće, uspoređuju preferencije, a ne samo razlike u lokalnim cijenama ili nominalnim valutama.
Rezultat koji se često pokazuje i u manjim studijama potvrđen je i ovdje: ljudi u pravilu preferiraju nagrade prije nego kasnije, čak i kada je kasnija nagrada veća. Nestrpljivost se, dakle, pojavljuje vrlo široko. Još zanimljivije, preferencije su se više razlikovale unutar pojedinih zemalja nego između zemalja. To je važna poruka za tumačenje kulturnih razlika: iako prosječne razlike postoje, individualne razlike u nestrpljivosti često nadmašuju ono što bismo pripisali samoj pripadnosti zemlji ili regiji.
Takav nalaz ima i praktičnu implikaciju. Kada se govori o financijskim navikama stanovništva, lako je skliznuti u stereotipe: jedna zemlja je “štedljiva”, druga je “rastrošna”, jedna je “dugoročno orijentirana”, druga “živi za danas”. Međutim, činjenica da su varijacije velike unutar svake zemlje sugerira oprez. Nestrpljivost nije etiketa koja se može čvrsto zalijepiti za cijelu naciju; ona je raspodijeljena među ljudima, povezana s okolnostima i iskustvima, i mijenja se kroz život te kroz promjene ekonomskog okruženja.
U radu se navodi nekoliko dodatnih nalaza koji proširuju sliku, a jedan od njih posebno je relevantan za svakodnevne financijske odluke. Autori ističu da su sudionici iz siromašnijih zemalja – osobito onih s većom ekonomskom nejednakošću – u prosjeku pokazivali veću nestrpljivost. Ovdje je ključno pravilno pročitati tvrdnju. Nije zaključeno da su “siromašni ljudi” sami po sebi nestrpljiviji. Naprotiv, autori nisu našli jasnu vezu između nečijeg ekonomskog položaja unutar vlastite zemlje i razine vremenskog diskontiranja. Umjesto toga, nalaz upućuje na to da financijski nestabilna okruženja – obilježena višom inflacijom, većom nejednakošću i nižim ukupnim bogatstvom – mogu poticati veću nestrpljivost.
To se može razumjeti bez moraliziranja. U nestabilnom okruženju budućnost je manje predvidiva, a ono što je nepredvidivo doživljava se kao rizično. Ako se cijene brzo mijenjaju ili se očekuje daljnji rast inflacije, 550 dolara za godinu dana možda neće imati stvarnu vrijednost koja danas zvuči primamljivo. Ako se pritom često doživljava da se pravila igre mijenjaju – od tržišta rada do socijalne zaštite – tada je racionalno više cijeniti ono što je dostupno odmah. Nestrpljivost u takvim uvjetima nije nužno slabost karaktera; ona može biti prilagodba na okolinu u kojoj je odgađanje nagrade povezano s realnom mogućnošću da nagrada bude umanjena ili da uopće ne stigne.
U tom smislu pomaže i stara intuicija da je “bolje vrabac u ruci nego golub na grani”. Kad netko vjeruje da je vjerojatnost da će buduća isplata izostati veća nego što se na papiru čini, tada odabir manje, ali sigurne opcije postaje razumljiv. Nestrpljivost se ovdje ne svodi na puku želju za trenutačnim zadovoljstvom, nego na procjenu rizika. To je i razlog zašto su politike koje se oslanjaju samo na “edukaciju” često nedostatne: ako se ne promijeni kontekst nesigurnosti, teško je očekivati da će se promijeniti i ponašanje.
Istodobno, autori napominju da kratkoročno usmjeravanje resursa može imati negativne posljedice, primjerice kroz nižu štednju i lošije zdravstvene odluke. I to je važna napetost: ono što je pojedincu racionalno u danom okruženju može dugoročno voditi do ishoda koji su nepovoljni. U financijama to vidimo kada se izbjegne štednja za mirovinu jer sadašnja primanja jedva pokrivaju osnovne troškove, ili kada se odustane od preventivnih pregleda jer su skupi u trenutku, iako bi kasnije mogli spriječiti veće troškove. U oba slučaja, nestrpljivost se isprepliće s ograničenjima i stresorima koji nadilaze puku “volju”.
Drugi sloj nalaza odnosi se na pojave koje se u istraživanjima nazivaju anomalies: obrasce ponašanja koji ne prate jednostavne ekonomske modele, ali se često ponavljaju u eksperimentima. Autori su, uz mjerenje vremenskog diskontiranja, ispitivali i nekoliko takvih obrazaca. Ne treba sve detaljno nabrajati da bi se razumjela poanta: istraživače zanima jesu li i ti obrasci globalno prisutni ili su specifični za određene kulturne i institucionalne uvjete. To pitanje je važno jer se teorije ponašanja često grade na nalazima iz ograničenog broja zemalja, a zatim se koriste za tumačenje ponašanja ljudi posvuda.
Jedan posebno zanimljiv i često sporan obrazac je present bias. Da bismo ga razumjeli, korisno je krenuti od logike prethodnog primjera. Ako netko preferira 500 dolara sada umjesto 550 dolara za 12 mjeseci, onda bi, strogo gledano, trebao preferirati i 500 dolara za 12 mjeseci umjesto 550 dolara za 24 mjeseca. U oba slučaja razmak između opcija je 12 mjeseci. Ako je jedino što se vrednuje “duljina čekanja”, onda se preferencija ne bi trebala preokrenuti samo zato što su obje opcije pomaknute u budućnost.
Međutim, mnogi ljudi u praksi mijenjaju preferencije. U prvom izboru biraju 500 dolara odmah umjesto 550 dolara za godinu dana, ali u drugom izboru biraju 550 dolara za dvije godine umjesto 500 dolara za godinu dana. Taj preokret sugerira da “sada” ima posebnu psihološku težinu. Nestrpljivost ovdje dobiva specifičan oblik: trenutna dostupnost nagrade nije samo još jedna točka na vremenskoj osi, nego kvalitativno drugačije stanje koje mijenja način na koji doživljavamo vrijednost.
U spomenutom radu utvrđeno je da se present bias također pojavljuje u uzorcima iz svih zemalja, što ide protiv ideje da se radi o isključivo kulturno ograničenom fenomenu. No pritom je važno primijetiti da je učinak bio prisutan kod otprilike 13 posto uzorka svake zemlje. To ga čini znatno manje raširenim od općeg vremenskog diskontiranja. Drugim riječima, nestrpljivost kao opći obrazac izbora “prije nego kasnije” izgleda široko rasprostranjena, dok je ovaj specifični preokret preferencija prisutan kod manjeg dijela ljudi.
Zašto je taj detalj bitan? Zato što se u popularnim prikazima ponekad stvara dojam da većina ljudi sustavno “griješi” na isti način. No kada se vidi da je udio onih koji pokazuju present bias relativno ograničen, postaje razumnije razmišljati o heterogenosti: različiti ljudi koriste različite strategije procjene vrijednosti, različito reagiraju na neizvjesnost, različito doživljavaju čekanje i različito su osjetljivi na kontekst. Nestrpljivost se, dakle, može manifestirati na više načina, a nije nužno da se svi načini pojavljuju jednako često.
U radu se spominje i dodatna zanimljivost: sudionici iz bogatijih zemalja pokazivali su present bias češće nego sudionici iz siromašnijih zemalja, iako su u prosjeku bili strpljiviji u općem vremenskom diskontiranju. Na prvi pogled to zvuči paradoksalno, ali nije teško zamisliti mehanizme koji bi to mogli povezati. U bogatijim okruženjima “osnovna” razina sigurnosti može biti veća, pa se dugoročne odluke lakše planiraju, što smanjuje opću nestrpljivost. Istodobno, tržišta su često zasićenija opcijama trenutne potrošnje, a logistika i digitalne usluge nagrađuju brzinu, dostupnost i trenutačno ispunjenje želja, što može pojačati osjetljivost na “sada”. Važno je naglasiti da je ovo tumačenje opisno, a ne dokazano uzročno: nalazi pokazuju obrazac, ali ne određuju jedan jedini mehanizam.
Ono što se iz ovakvih rezultata može izvući u praktičnom smislu jest potreba da se financijsko ponašanje promatra zajedno s okolinom u kojoj se događa. Nestrpljivost nije izolirana crta ličnosti koja se jednako izražava u svim uvjetima. Kada je inflacija visoka, kada su prihodi nestabilni, kada se pravila često mijenjaju ili kada je povjerenje u institucije nisko, “cijena čekanja” raste. Tada čak i ljudi koji bi u stabilnijim uvjetima planirali dugoročno mogu donositi kratkoročnije odluke. Suprotno tome, u stabilnijim sustavima ljudi mogu lakše odgađati potrošnju jer imaju razumnu vjeru da će buduće obećanje biti ispunjeno.
To objašnjava i zašto se intervencije koje ciljaju financijske navike često razlikuju u učinkovitosti. Ako se pokušava smanjiti nestrpljivost samo savjetima o štednji, bez rješavanja nepredvidivosti okoline, rezultat može biti razočaravajući. S druge strane, kada se ljudima omogući da smanje rizik – primjerice kroz pouzdanije ugovore, stabilnije cijene ili sigurnije mehanizme isplate – tada se i spremnost na čekanje može povećati bez da se “popravlja karakter”. U tom okviru, nestrpljivost postaje signal o tome kako ljudi procjenjuju stabilnost sustava, a ne tek individualni hir.
Još jedna važna dimenzija je razlika između razumijevanja i ponašanja. Mnogi ljudi intelektualno znaju da bi bilo pametno odustati od trenutne potrošnje radi dugoročne koristi. Međutim, znanje nije uvijek dovoljno da promijeni odluku, osobito kada su stres i pritisci visoki. Nestrpljivost se u takvim okolnostima može pojačati jer se mentalni resursi troše na rješavanje hitnih problema. Kada su “danas” i “sutra” prepuni konkretnih briga, “za godinu dana” postaje apstraktno. Zbog toga su nalazi o vremenskom diskontiranju korisni i izvan strogo ekonomskog okvira: oni govore o tome kako se ljudi nose s vremenom, rizikom i sigurnošću.
U ovom kontekstu treba razumjeti i tvrdnju da se razlike više vide unutar zemlje nego između zemalja. To sugerira da su osobne okolnosti, životna povijest, lokalne zajednice i mikroekonomija važni. Netko u istoj zemlji može živjeti u stabilnom gradu s dobrim prilikama, dok netko drugi živi u području s nestalnim poslovima i slabijom infrastrukturom. U oba slučaja osoba je “iz iste zemlje”, ali se kontekst u kojem se oblikuje nestrpljivost bitno razlikuje. Ako se nestrpljivost promatra bez tog sloja, riskira se pogrešno objašnjenje i pogrešna politika.
U radu je vrijedno i to što se istraživanje odvijalo tijekom globalne pandemije. Iako to ovdje nije tema sama po sebi, takav kontekst pojačava važnost standardiziranog protokola: ako se u izvanrednim uvjetima uspije provesti usporedivo mjerenje u 61 zemlji, to je snažan argument da se fenomen može pratiti i u raznolikim okolnostima. Ujedno, pandemijski uvjeti podsjećaju na ono što se ranije spominjalo: kada je budućnost mutnija, nestrpljivost može biti izraženija jer je i cijena čekanja psihološki veća.
Organizacijski aspekt rada također zaslužuje pažnju, jer pokazuje što danas znači koordinirana znanost. Okupiti 170 istraživača u 61 zemlji, uskladiti mjere, prijevode, protokole i načine prikupljanja podataka, te sve to provesti na više od 13.000 sudionika, zahtijeva disciplinu i povjerenje među timovima. Takva suradnja pomaže da se ključna pitanja – poput toga je li nestrpljivost lokalna posebnost ili šire rasprostranjen obrazac – provjere na razini koja nadilazi uobičajene ograničene uzorke. Upravo zbog toga, ovaj tip istraživanja potiče daljnja pitanja o tome kako ekonomska stabilnost, institucionalna pouzdanost i svakodnevna iskustva oblikuju načine na koje ljudi vrednuju vrijeme i donose financijske odluke.
