Autorice: Melissa Anderson, MS, University at Albany, State University of New York, Department of Psychology, i Cynthia J. Najdowski, Ph.D., University at Albany, State University of New York, Department of Psychology
Prošlog prosinca žalbeni sud u saveznoj državi Tennessee odobrio je Timu Gilbertu novo suđenje nakon što je zaključio da je njegova osuda iz 2020. u okrugu Giles County proizašla iz postupka koji nije bio ustavno pravedan. Gilbert, crnac, osuđen je pred porotom sastavljenom isključivo od bijelih porotnika, no to samo po sebi nije bilo središte njegove žalbe. Umjesto toga, među više navedenih razloga, istaknuo je nešto što se često previđa kada govorimo o pravosuđu i jednakosti: prostoriju u kojoj je porota vijećala o njegovoj sudbini i poruke koje je taj prostor prenosio. U takvim detaljima sustav ponekad skriva rasizam, tiho i uporno.
Porota je vijećala u prostoriji nazvanoj U.D.C. Room, kao posveta organizaciji United Daughters of the Confederacy, poznatoj po njegovanju sjećanja na vojnike Konfederacije i po širem kulturnom projektu u kojem se romantizira povijest ropstva i segregacije. U prostoriji su se nalazili konfederacijska zastava, portret konfederacijskog časnika i drugi predmeti koji prizivaju simboliku Konfederacije. Gilbert je tvrdio da takvo okruženje stvara atmosferu tolerancije prema rasnoj predrasudi te da može neprimjereno ohrabriti porotnike da izraze ili potvrde pristranost, čime se narušava pravo optuženika na pošteno suđenje u nepristranom okružju. Žalbeni sud složio se s tim zaključkom, obrazlažući da poruci prostora nije moguće pobjeći: kada se porota zatvori u sobu ispunjenu takvim simbolima, sud kao institucija može izgledati kao da odobrava vrijednosti koje ti simboli predstavljaju. Time rasizam dobiva institucionalni okvir, čak i kada nitko ništa ne izgovori naglas.
Psihološka istraživanja već dugo ukazuju da se simboli i ponašanja često pojačavaju međusobno: okruženje ne stvara samo dojam, nego usmjerava pažnju, potiče asocijacije i oblikuje granice onoga što se doživljava prihvatljivim. Iako je teško i nepošteno tvrditi da će jedan predmet nužno promijeniti nečiju odluku, znanost jasno sugerira da izloženost rasističkoj simbolici povećava rizik da se rasizam aktivira kroz automatsne procese procjene i odlučivanja. U ekstremnijim analizama američke povijesti uočene su veze između prisutnosti konfederacijskih spomenika i teških oblika rasnog nasilja u određenim sredinama, što podsjeća da simbolika rijetko postoji u vakuumu. U kontekstu suđenja, problem je u tome što porotnici ne donose odluke samo na temelju eksplicitnih pravila i dokaza, nego i na temelju dojma vjerodostojnosti, procjene namjere i interpretacije nejasnoća. U takvim zonama nesigurnosti rasizam se može pojaviti kao nenametljiv, ali utjecajan šum u procesu prosuđivanja.
Ključno je razumjeti kako funkcionira implicitna pristranost. Mnogi ljudi vjeruju da su nepristrani jer nemaju svjesne rasističke stavove, no psihologija razlikuje namjerne, svjesne procjene od automatsnih asocijacija koje se aktiviraju bez namjere. Kada su porotnici izloženi simbolima povezanim s hijerarhijom i povijesnom dominacijom, oni mogu biti “primirani” da brže posegnu za stereotipima ili da određene ponašajne signale protumače negativnije kod optuženika koji pripada marginaliziranoj skupini. Taj proces ne mora biti popraćen osjećajem krivnje ili otvorene mržnje; upravo zato je opasan. Rasizam tada ne izgleda kao dramatičan ispad, nego kao sitna pomaknuta vaga: malo strože tumačenje, manje empatije, veća sklonost vjerovanju jednom svjedoku nego drugome. U sudnici, gdje je svaki detalj potencijalno presudan, takav učinak je neprihvatljiv.
Jednako je važno razumjeti normativni signal koji prostor šalje. Kada institucija posveti prostoriju određenoj organizaciji, ona time ne poručuje samo “ovaj predmet je ovdje”, nego “ovo je dio našeg identiteta”. Posveta, naziv, ploča na zidu ili stalna izložba stvaraju dojam službenog priznanja. U porotnoj sobi, u kojoj se od građana traži da privremeno postanu produžena ruka države, takav signal može potaknuti osjećaj da je određeni svjetonazor društveno prihvaćen i zaštićen autoritetom. Rasizam se tada može doživjeti kao nešto što “prolazi”, što nije ozbiljan prijestup, ili kao stav koji se može izreći bez posljedica. Čak i ako nijedan porotnik ne komentira dekor, tišina ne znači neutralnost; tišina često znači da je okvir već zadan.
U raspravama o pravednosti često se postavlja pitanje: ako porotnici nisu svjesno razmišljali o simbolima, kako bi oni mogli utjecati na ishod? No pravni standard nepristranosti ne počiva na tome što pojedinac može opisati vlastiti unutarnji proces. Ljudi su loši svjedoci vlastitih automatskih reakcija, a u grupnoj dinamici porotnog vijećanja dodatno se pojačavaju konformizam i potreba da se postigne konsenzus. Simbolika u prostoriji može utjecati na to tko se osjeća ovlašteno govoriti, čiji se argumenti čine “razumnijima” i koja se moralna intuicija doživljava dominantnom. Rasizam se u takvim okolnostima može pojaviti kao društvena energija koja nagrađuje strogoću prema jednima, a velikodušnost prema drugima. Time se ugrožava sama ideja da je sudnica mjesto gdje se svi tretiraju jednako.
Nažalost, slučaj okruga Giles County nije jedini primjer fizički ugrađene pristranosti u institucije pravde. U 2020. Terrance Shipp Jr., crnac, suočio se s optužbama u sudnici u saveznoj državi Virginia u kojoj su zidovi bili ispunjeni portretima bijelih bivših sudaca, uključujući i one za koje je zabilježeno da su donosili rasno diskriminatorne odluke. Takvi prikazi šalju poruku kontinuiteta: tko je donosio odluke u prošlosti i čija se tradicija slavi danas. I bez ijedne izgovorene riječi, institucija može izgledati kao da je “bijela po dizajnu”, a ne neutralna. Rasizam se tada ne svodi na individualnu zlonamjernost, nego postaje dio arhitekture autoriteta.
Pritom je važno razmotriti psihološko iskustvo porotnika i sudionika postupka koji pripadaju rasnim i etničkim manjinama. Što se događa kada porotnik druge boje kože mora vijećati u prostoru koji slavi simboliku koju mnogi doživljavaju kao znak ugnjetavanja? Kako se osjeća optuženik koji u takvom okružju pokušava povjerovati da će ga sustav čuti jednako kao i druge? Mnoga istraživanja o pripadanju i identitetu pokazuju da ljudi reagiraju na znakove prihvaćanja ili isključenja čak i kada su suptilni. Konfederacijski spomenici i srodni simboli brojni crnci doživljavaju kao podsjetnik na porobljavanje, segregaciju i nasilje. Kada takva simbolika izgleda kao da je podržana od strane države, dolazi do pada osjećaja pripadnosti i sigurnosti. Rasizam tada ne utječe samo na percepciju pravednosti, nego i na sposobnost osobe da se uopće psihološki uključi u postupak, da se usredotoči, komunicira i vjeruje da je tretirana dostojanstveno.
Ovakvi učinci nisu ograničeni na optuženike. Svjedoci i članovi obitelji također ulaze u prostor koji govori prije nego što sudac progovori. Ako je poruka prostora da je jedna povijesna perspektiva uzdignuta, a druga prešućena, povjerenje u institucije slabi. To je posebno problematično jer pravosudni sustav ovisi o legitimnosti: ljudi moraju vjerovati da su odluke donesene pravedno, čak i kada se s njima ne slažu. Rasizam, kada je utkan u simboličke i materijalne elemente, erodira tu legitimnost i stvara trajnu sumnju da postupak nije bio jednak za sve. Čak i kada presuda formalno slijedi pravila, doživljaj nejednakosti može ostaviti dubok trag u zajednici.
Prema navodima, U.D.C. Room u sudu okruga Giles County uspostavljena je u 1930-ima, a prema riječima suca koji je predsjedao Gilbertovim suđenjem, porote su ondje redovito vijećale barem tijekom posljednjih pola stoljeća. Nakon što je Gilbert otvorio pitanje u žalbi, lokalni dužnosnici odlučili su ukloniti neke konfederacijske predmete iz prostorije, no prostor je i dalje posvećen organizaciji United Daughters of the Confederacy. Ostaje nejasno hoće li se prostorija i dalje koristiti za vijećanje porota, ali postojeća psihološka saznanja snažno govore protiv toga. Kada država organizira okruženje u kojem se odlučuje o nečijoj slobodi, ona mora izbjegavati bilo kakvu poruku koja može izgledati kao podrška jednoj skupini ili ideologiji. Rasizam se ne mora pojaviti kao otvoren govor mržnje da bi bio štetan; dovoljno je da se pojavi kao simbolički šapat koji utječe na osjećaj jednakosti.
Važno je naglasiti i praktičnu dimenziju: promjena prostora ne znači brisanje povijesti, nego odvajanje povijesne memorije od funkcije odlučivanja o pravima i kazni. Muzeji i obrazovne ustanove mogu pružiti kontekst, raspravu i kritičko suočavanje s prošlošću. No porotna soba nije mjesto za kulturne poruke koje mogu polarizirati ili zastrašiti sudionike postupka. Sudnice trebaju biti dizajnirane tako da minimaliziraju rizik pristranosti, uključujući rasizam, jer je standard pravednosti viši od standarda svakodnevne javne rasprave. To uključuje i “nevidljive” elemente: nazive prostorija, plakete, portrete, zastave, pa i način na koji se slavi institucionalna tradicija. Kada se o tome ne vodi računa, sustav ostavlja otvorena vrata sumnji da pravda nije slijepa, nego usmjerena.
Psihologija može pomoći sudovima ne samo u razumijevanju problema, nego i u stvaranju rješenja. Ako znamo da izloženost simbolima može aktivirati stereotipe, možemo preporučiti standarde za neutralnost prostora. Ako znamo da normativni signali oblikuju ponašanje, možemo predložiti kako institucije trebaju komunicirati vrijednosti jednakosti, uključivosti i nepristranosti. Ako znamo da osjećaj pripadnosti utječe na sudjelovanje i povjerenje, možemo bolje zaštititi dostojanstvo svih sudionika postupka. U suprotnom, rasizam ostaje “ugrađen” u proceduru, a rasprave se svode na to je li netko imao lošu namjeru umjesto da se prepozna širi okvir koji sustavno proizvodi nejednakost.
Ovaj tekst objavljen je i u skladu s dogovorom s APA publikacijom Monitor on Psychology.
Uredila: Ashley M. Votruba, J.D., Ph.D., urednica SPSSI bloga, docentica na University of Nebraska – Lincoln.
