Već desetljećima znanstvenici pokušavaju odgovoriti na pitanje mogu li životinje prepoznati same sebe, odnosno posjeduju li određeni oblik svijesti o sebi. Tema samoprepoznavanja zanimljiva je zbog svoje povezanosti s društvenost i evolucijom kognitivnih sposobnosti kod različitih životinja. Od 1970-ih pa do danas, u brojnim eksperimentima stavljane su različite životinje pred ogledalo i snimane njihove reakcije. No, tumačenje tih rezultata i dalje je predmet rasprava u znanstvenoj zajednici, a posebno je zanimljivo što su zmije, kao skupina, dugo bile zapostavljene u ovakvim istraživanjima, iako upravo društvenost može igrati ključnu ulogu u razvoju samoprepoznavanja.
Standardni test samoprepoznavanja, poznat kao test s oznakom, uključuje stavljanje vizualno uočljive mrlje na dio tijela životinje koji je vidljiv samo u ogledalu, primjerice na čelo. Ako životinja koristi ogledalo da istraži vlastitu oznaku, smatra se da je prepoznala svoj odraz, a ne tuđu životinju. Ovo ponašanje često se tumači kao dokaz samosvijesti, no postoji i suprotno mišljenje koje tvrdi da test možda ne zahtijeva toliko složenu kognitivnu funkciju, već jednostavnu sposobnost razlikovanja između sebe i drugih.
Popis životinja koje su prošle test s ogledalom iznenađujuće je raznolik. Veliki čovjekoliki majmuni uglavnom prolaze, dok su kod dupina, slonova i nekih ptica dokazi ograničeni na pojedine jedinke. No, iznenađujuće, i ribe čistačice, pijetlovi te mante pokazuju znakove samoprepoznavanja. Takvi rezultati doveli su do pitanja je li test pravedan za sve vrste, posebno za one kod kojih vizualni osjet nije dominantan, poput zmija, gdje društvenost može biti važnija od samog vida.
Kod pasa, na primjer, ogledalo nije najbolji alat jer se oslanjaju na miris. Zanimljivo je da psi ne prolaze klasičan ogledalni test, ali uspješno prepoznaju vlastiti miris kad im je predstavljen u posebnom zadatku s urinom, što ukazuje na drukčiji oblik samoprepoznavanja. Ovakvi primjeri potvrđuju da bi testovi trebali biti prilagođeni načinu na koji životinje percipiraju svijet, a društvenost pojedinih vrsta može dodatno oblikovati njihove kognitivne sposobnosti.
Grupa znanstvenika sa Sveučilišta Wilfrid Laurier u Kanadi odlučila je provjeriti može li društvenost utjecati na sposobnost samoprepoznavanja kod zmija. Njihova istraživanja, koja su objavljena na platformama kao što je Scientific American, donose potpuno novu perspektivu u ovo područje. Umjesto ogledala, koristili su olfaktorne (mirisne) testove kako bi utvrdili mogu li zmije prepoznati svoj vlastiti miris te razlikuju li ga od mirisa drugih zmija, posebice kada je riječ o društvenost.
Istraživanje je provedeno na dvije vrste zmija koje se razlikuju u načinu života. Istočna prugasta zmija, poznata po svojoj društvenost i aktivnom životu, često se okuplja s drugim jedinkama tijekom sezone parenja i za vrijeme zimskog mirovanja. Za razliku od njih, kraljevski piton vodi uglavnom samotnjački život, veći dio vremena provodi u skrovištima i rijetko dolazi u kontakt s drugim zmijama, osim tijekom parenja. Ove razlike u društvenost čine ih idealnim modelima za usporedbu kognitivnih sposobnosti vezanih uz samoprepoznavanje.
Kako bi prikupili mirise, istraživači su lagano protrljali jastučiće za skidanje šminke po donjoj strani tijela zmija. Zatim su svakog pojedinca stavili u dugu, usku kutiju s nekoliko različito mirisnih jastučića. Svaka zmija bila je izložena pet različitih uvjeta: vlastitom mirisu, vlastitom mirisu pomiješanom s maslinovim uljem, samom maslinovom ulju, mirisu druge poznate zmije i mirisu druge zmije s dodatkom maslinovog ulja. Društvenost zmija posebno se odražavala u načinu na koji su reagirale na ove podražaje.
Da bi procijenili interes, znanstvenici su bilježili vrijeme koje su zmije provodile blizu svakog jastučića, kao i broj izbačenih jezika. Kod zmija je poznato da intenzitet i trajanje izbačaja jezika odražava razinu interesa za određeni miris. Duži izbačaji jezika znače veći interes i temeljitije istraživanje podražaja. Ova metoda omogućila je precizno praćenje reakcija i usporedbu među vrstama, a rezultati su otkrili zanimljive razlike povezane s društvenost.
Rezultati su pokazali da istočne prugaste zmije, koje su prirodno društvenije, znatno više istražuju vlastiti miris kada je na njega dodan strani podražaj, u ovom slučaju maslinovo ulje. Te zmije ne samo da su prepoznale svoj osnovni miris, nego su jasno uočile i promjenu, odnosno “označavanje” koje je dodano. Ova sposobnost prepoznavanja vlastitog mirisa, ali i primjećivanja promjene, sugerira postojanje razvijenog oblika samoprepoznavanja koji je vjerojatno povezan s društvenost i potrebom razlikovanja sebe od drugih jedinki u skupini. Detalji istraživanja mogu se pronaći na stranicama kao što je National Geographic, gdje se naglašava važnost društvenost kod životinja.
S druge strane, kraljevski pitoni pokazali su vrlo slabe reakcije bez obzira na to koji su mirisi bili prisutni. To može značiti da ili nisu u stanju razlikovati vlastiti miris od mirisa drugih zmija, ili ih jednostavno ne zanima jer su po prirodi manje društveni i nemaju potrebu za takvom razinom samoprepoznavanja. Ovakvi rezultati ukazuju na to da društvenost može igrati ključnu ulogu u razvoju i izražavanju ovakvih kognitivnih sposobnosti. Zanimljivo je kako znanstvenici smatraju da bi veća razina društvenost u evoluciji mogla potaknuti razvoj složenijih oblika samoprepoznavanja, što se poklapa s opažanjima kod ptica i sisavaca, kao što piše i Smithsonian Magazine.
Zanimljivo je napomenuti da mnogi znanstvenici upozoravaju kako je potrebno biti oprezan prilikom tumačenja rezultata ovakvih testova. Sam čin prepoznavanja sebe u mirisu ne mora nužno značiti da zmije posjeduju svijest o sebi u istom smislu kao ljudi ili veliki sisavci. Ipak, sposobnost razlikovanja vlastitog mirisa od tuđeg može biti korisna u svakodnevnim životnim situacijama, primjerice prilikom pronalaženja skloništa, prepoznavanja članova svoje vrste ili izbjegavanja sukoba, što je osobito važno u vrstama gdje društvenost igra veliku ulogu.
Društvenost ima i šire implikacije u razumijevanju evolucije kognicije kod životinja. Smatra se da su društvene životinje pod većim pritiskom da razviju sofisticirane oblike komunikacije, prepoznavanja i suradnje, a samoprepoznavanje može biti samo jedan od koraka u tom procesu. Primjerice, kod ptica i sisavaca društvenost je snažno povezana s razvojem većeg mozga i naprednijih oblika učenja i pamćenja. Istraživanja zmija pokazuju da čak i vrste koje tradicionalno smatramo manje inteligentnima mogu imati složene oblike ponašanja ako im društvenost to nameće.
Još jedan važan aspekt koji ističu autori istraživanja jest potreba za boljim razumijevanjem kognitivnih mehanizama koji leže u pozadini samoprepoznavanja. Prepoznati razliku između “ja” i “drugi” može biti rezultat različitih procesa: od jednostavne memorije vlastitih mirisa pa sve do koncepta samosvijesti. Da bi se razjasnila ta pitanja, potrebno je dizajnirati ciljane eksperimente koji će otkriti koji mehanizmi omogućuju ovakvo ponašanje. Više o ovim pristupima može se pronaći na stranicama poput Psychology Today, gdje se detaljno raspravlja o povezanosti društvenost i kognicije.
Stereotipi o reptilima, a posebno o zmijama, često ih prikazuju kao “hladne”, “primitivne” ili “nesposobne za složena ponašanja”. No, upravo ovakva istraživanja pokazuju da društvenost, odnosno potreba za prepoznavanjem i interakcijom s drugim jedinkama, može potaknuti razvoj sofisticiranih kognitivnih procesa i kod ovih životinja. Glavni cilj mnogih znanstvenika danas je razbiti predrasude i pokazati kako reptili, a posebno zmije, nisu kognitivno inferiorni, već mogu pokazivati zanimljive oblike ponašanja povezane s društvenost, posebno u situacijama gdje im to osigurava evolucijsku prednost.
Kada uzmemo u obzir više od 5000 poznatih vrsta zmija koje naseljavaju različite ekosustave diljem svijeta, jasno je da društvenost može biti važan čimbenik u oblikovanju njihovih kognitivnih sposobnosti. Zmije koje žive u skupinama ili se često susreću s pripadnicima svoje vrste moraju znati razlikovati vlastiti trag, prepoznati “prijatelja” ili “neprijatelja”, a u nekim slučajevima i izbjegavati konkurenciju ili tražiti partnera. Sve ove situacije zahtijevaju određeni oblik samoprepoznavanja koji proizlazi iz društvenost.
Iako su ogledala nekoć smatrana “zlatnim standardom” za procjenu samosvijesti kod životinja, jasno je da takav pristup ne uzima u obzir specifične senzorne sposobnosti i ekološke potrebe svake vrste. Kroz proučavanje društvenost kod zmija, ali i drugih životinja, otvaraju se novi putevi za razumijevanje kako i zašto se razvijaju različiti oblici kognicije i svijesti. Time društvenost postaje ključni koncept ne samo u razumijevanju ponašanja zmija, već i u širem kontekstu evolucije inteligencije u životinjskom svijetu.
