Kada bi se vodili mišlju poznatog astronoma Carla Sagana koji je jednom izjavio: „Izvanredne tvrdnje zahtijevaju izvanredne dokaze”, došli bismo do zanimljivog pitanja koje je u posljednje vrijeme potaknulo mnogo rasprava – mogu li vlasnici ljubimaca zaista živjeti dulje od onih koji nikad nisu imali kućnog ljubimca? Ova tema, koja često privlači pažnju i medija i znanstvene zajednice, postala je još zanimljivija nakon tvrdnje Beth Frates, liječnice sa Sveučilišta Harvard, kako su vlasnici ljubimaca manje skloni preranoj smrti.
Ljubimac je pojam koji mnogima budi asocijacije na toplinu doma, osjećaj društva i svakodnevnu rutinu ispunjenu smijehom, šetnjama ili igrom. Ali, može li ljubimac zaista biti tajna dugovječnosti? Iako je Frates svoju tvrdnju temeljila na istraživanju objavljenom u časopisu Circulation: Cardiovascular Quality and Outcomes, u kojem je zaključeno da vlasnici pasa imaju čak 24 posto manji rizik od smrtnosti, važno je zapitati se koliko su ti rezultati zaista univerzalni i koliko su znanstveno utemeljeni.
U svijetu u kojem su ljubimac postali svakodnevni dio života mnogih ljudi, mediji su brzo preuzeli temu i proširili pozitivne vijesti. Naslovi na brojnim portalima, poput CBS Newsa, isticali su da ljubimac može biti ključ dugovječnosti. Ipak, autori originalne studije nisu uzeli u obzir niz čimbenika koji mogu utjecati na razliku u smrtnosti između vlasnika i onih koji nemaju ljubimac. Na primjer, istraživanje koje je proveo RAND Corporation pokazuje da vlasnici ljubimaca obično imaju bolji socijalni status, viši stupanj obrazovanja, bolju financijsku situaciju, ali i bolju opću zdravstvenu sliku. Ove razlike itekako utječu na ishod istraživanja, što se kasnije pokazalo ključnim za točnu interpretaciju podataka.
Kritike na račun metodologije originalne meta-analize nisu dugo čekale. Znanstvenici iz različitih dijelova svijeta, uključujući tim s australskog Sveučilišta Sydney, proveli su dodatne analize podataka i došli do zaključka da, kada se uzmu u obzir demografske i socioekonomske razlike, ne postoji značajna povezanost između vlasništva nad ljubimac i smanjenja rizika od smrti. Članak koji je objavljen u časopisu Circulation detaljno je obrazložio na koji su način prijašnje studije mogle navesti javnost na pogrešan zaključak.
Nakon što sam osobno proučio relevantnu znanstvenu literaturu, ustanovio sam da je u posljednjih desetak godina objavljeno nekoliko opsežnih epidemioloških studija koje su detaljno analizirale odnos između vlasništva nad ljubimac i dugovječnosti. Primjerice, u devet studija objavljenih u razdoblju od 2010. do 2023. godine, obuhvaćeno je više od tri milijuna ispitanika iz različitih dijelova svijeta. Sve su one uzimale u obzir faktore poput dobi, kroničnih bolesti, životnog stila, obrazovanja i socioekonomskog statusa, čime su pokušale otkloniti mogućnost pogrešne interpretacije rezultata.
Prva među njima bila je američka studija iz 2010. godine, koju su proveli Richard Gillum i Thomas Obisesan. Analizirali su podatke više od 11.000 Amerikanaca te tijekom osam godina pratili stopu smrtnosti kod vlasnika i onih koji nikad nisu imali ljubimac. Rezultati su pokazali da nema razlike u smrtnosti između ove dvije skupine. Slično je pokazalo i australsko istraživanje iz 2017. godine koje je obuhvatilo više od 4.000 ispitanika starijih od 65 godina. Premda su vlasnici ljubimac imali nešto manji rizik od smrti zbog srčanih bolesti, ukupna smrtnost bila je gotovo identična kao i kod osoba bez ljubimca.
Norveška studija, objavljena iste godine, pratila je više od 53.000 ispitanika kroz 20 godina. Zaključak je bio isti – vlasnici ljubimac nisu imali statistički značajnu prednost u duljini života u odnosu na ostale. Najzanimljiviji podaci dolaze iz Švedske, gdje je istraživački tim sa Sveučilišta Uppsala proveo dvije velike studije. U prvoj, koja je obuhvatila gotovo 3,5 milijuna ljudi, utvrđeno je da su vlasnici pasa u prosjeku živjeli dulje, ali ta je razlika nestala kada su u analizu uključeni dodatni čimbenici poput životnih navika, kroničnih bolesti i razine tjelesne aktivnosti. Druga švedska studija iz 2019. godine, objavljena u časopisu Circulation, analizirala je preživljavanje kod pacijenata koji su preživjeli srčani ili moždani udar. Pokazalo se da su vlasnici pasa koji žive sami imali bolju prognozu, no kod onih koji žive u većem kućanstvu razlike nije bilo.
Važno je istaknuti i dansku studiju iz 2018. godine koja je analizirala podatke svih Danaca starijih od 18 godina koji su preminuli tijekom 2015. godine. Zaključak je bio dvojak: kod oženjenih osoba vlasništvo nad ljubimac nije donijelo koristi, dok su samci-vlasnici imali nešto nižu smrtnost. S druge strane, engleska studija Sveučilišta Sydney, koja je uključila gotovo 60.000 ispitanika, nije pronašla nikakvu značajnu vezu između života s ljubimac i ukupne smrtnosti, kao ni smrtnosti zbog kardiovaskularnih bolesti.
U europskom kontekstu, istraživanje Sveučilišta u Ateni obuhvatilo je više od 23.000 osoba iz 21 europske države i pokazalo da, osim u jednoj specifičnoj skupini starijih žena koje su imale ptice, vlasništvo nad ljubimac nije utjecalo na vjerojatnost smrti tijekom desetogodišnjeg praćenja.
Zanimljivo je da su svi značajni pozitivni rezultati vezani uz vlasništvo nad ljubimac zabilježeni gotovo isključivo u skandinavskim zemljama, posebice u Švedskoj i Danskoj. Švedska, koja prema podacima Eurostata ima najveći udio samačkih kućanstava u Europi, mogla bi se izdvojiti kao jedinstven primjer gdje ljubimac zaista može igrati ulogu u produženju života – ali samo pod određenim uvjetima. Profesorica Tove Fall sa Sveučilišta Uppsala smatra da bi razlog mogao ležati u specifičnoj kulturi vlasništva nad ljubimac u Skandinaviji, gdje su zakoni o dobrobiti životinja izuzetno strogi, a javne zelene površine lako dostupne. Samci koji odluče nabaviti ljubimac možda su općenito u boljoj tjelesnoj formi i skloniji redovitoj fizičkoj aktivnosti, što dodatno doprinosi njihovom zdravlju.
Iako bi bilo lijepo vjerovati kako svaki ljubimac donosi i dulji život, znanstveni dokazi sugeriraju da ljubimac sam po sebi ne čini čudo. Većina velikih epidemioloških studija nije pronašla značajnu razliku u smrtnosti između vlasnika i onih koji nikad nisu imali ljubimac, osim u vrlo specifičnim okolnostima. Ovdje svakako treba uzeti u obzir i druge čimbenike – ljudi koji odluče postati vlasnici ljubimac često su mlađi, aktivniji, financijski stabilniji i društveno povezaniji. Sve to ima daleko veći utjecaj na zdravlje nego sam čin posjedovanja životinje.
Priče o tome kako ljubimac može pozitivno utjecati na mentalno zdravlje, smanjiti osjećaj usamljenosti ili motivirati na više kretanja nedvojbeno su istinite i potvrđene brojnim istraživanjima. Tako primjerice portal Psychology Today navodi kako druženje sa životinjama potiče lučenje hormona sreće i smanjuje razinu stresa, što doprinosi općoj dobrobiti. No, kada je riječ o izravnom utjecaju ljubimac na duljinu života, stručnjaci savjetuju oprez i ističu potrebu za daljnjim istraživanjima koja će bolje razumjeti sve faktore koji igraju ulogu.
Konačno, postaje jasno da ljubimac svakako može poboljšati kvalitetu života, donijeti veselje i osjećaj pripadnosti, ali za one koji se nadaju da će pas, mačka ili neka druga životinja biti čarobni eliksir dugovječnosti, trenutno dostupna znanstvena literatura ne potvrđuje tu tvrdnju. Umjesto toga, pravi dobitak leži u svakodnevnom zadovoljstvu i radosti koje ljubimac donosi svom vlasniku. Za one koji još uvijek razmišljaju o nabavi ljubimac, važno je znati da odgovornost i briga za životinju mogu pridonijeti zdravijem životnom stilu, ali nije realno očekivati znatno dulji život isključivo zbog toga.
