Zašto novozelandska politika ubijanja životinja šteti djeci

Povezanost između nasilja prema životinjama i nasilja prema ljudima sve se češće spominje u javnim raspravama, stručnim analizama i obrazovnim politikama. Kada se nasilje normalizira kao prihvatljiv odgovor na problem – osobito kroz školske materijale i aktivnosti – posljedice ne ostaju ograničene na pojedinačan čin. One se prenose u stavove, emocionalne reakcije i obrasce ponašanja djece koja tek uče što društvo smatra dopuštenim, poželjnim ili „ispravnim”. Upravo zato novozelandska politika koja u kontekstu zaštite prirode naglašava ubijanje životinja, i to kroz formalne obrazovne resurse, otvara ozbiljna pitanja o tome kakvu poruku djeca usvajaju i koje se dugoročne posljedice mogu očekivati.

„…podupire nalaz da postoji izravna veza između činova okrutnosti prema životinjama i nasilja prema ljudima. To uključuje zlostavljanje djece, zlostavljanje starijih osoba i druge oblike nasilnog ponašanja… [jedno] istraživanje, objavljeno 2013., utvrdilo je da je 43 posto počinitelja školskih masakara također počinilo djela okrutnosti prema životinjama – najčešće prema mačkama i psima.”

Nedavni masovni zločini u Buffalu (New York) i Uvaldeu (Texas) ponovno su u fokus stavili temu odnosa između nasilja prema neljudskim životinjama i nasilja prema ljudima.¹ U tom se kontekstu često spominje novozelandska politika koja je međunarodno poznata po oštrom pristupu „kontroli” pojedinih vrsta. Posebnu zabrinutost izaziva činjenica da se djecu i mlade, kroz službeno odobrene obrazovne resurse, potiče na ubijanje životinja kao dio formalnog i društveno podržanog obrazovnog okvira.^2,3 Takav pristup postavlja najmanje tri skupine pitanja: prvo, što se djecu uči o vrijednosti života; drugo, kako se oblikuje njihov odnos prema patnji; i treće, kakav se psihološki i društveni učinak očekuje kada se ubijanje životinja prikazuje kao poželjno, zabavno ili moralno superiorno rješenje.

U javnosti postoje otvorene i ponekad žestoke rasprave o tome što novozelandski državno odobreni obrazovni resursi doista promiču. Korisno je stoga osloniti se na detaljne analize koje ne polaze od pretpostavki, nego od sadržaja samih smjernica i nastavnih materijala. Jednu od takvih analiza napravio je Michael Morris s Royal Agricultural Universityja, koji je sustavno pregledao i ocijenio obrazovne resurse povezane s temama očuvanja prirode.

Njegov rad, „Primary school education resources on conservation in New Zealand over-emphasise killing of non-native mammals”, dostupan je u otvorenom pristupu, a iz njega se mogu izdvojiti odlomci koji jasno ilustriraju zašto dio stručne i šire javnosti izražava zabrinutost zbog poučavanja djece da preziru, ozljeđuju i ubijaju životinje koje su označene kao „nepoželjne”. U nastavku su parafrazirani i sažeti primjeri tvrdnji i opisa iz Morrisova pregleda (navodi i reference u izvorniku pripadaju Morrisovu tekstu).

Školska djeca bila su i nastavljaju biti poticana da love, postavljaju zamke i utapaju oposume, a zatim i da ponižavaju njihova tijela (Morris, 2020; Tulloch, 2018).

Većina izvještaja o zlostavljanju dolazi iz ruralnih škola, iako je i jedna osnovna škola u Aucklandu izazvala kontroverzu kada je učitelj retorički pitao: „Koje životinje želite ubiti NAJVIŠE?” (VICE, 2018).

Jedan YouTube video počinje tako da odrasli muškarac ponižava tijelo štakora uz rečenicu: „Nisi to očekivao, zar ne?” Video djeci pokazuje kako postaviti smrtonosne zamke, uz usputno spominjanje dobrobiti životinja i izjave da je važno „poštovati sva živa bića” te biti „human”.

Državne agencije i organizacije za očuvanje prirode, uključujući Ministarstvo obrazovanja, promiču hvatanje u zamke ili trovanje kao jedini način kontrole i očuvanja bioraznolikosti. Ne raspravlja se o alternativama, uključujući promjenu ljudskih aktivnosti i stavova, nekontracepcijske metode bez ubijanja, tehnike potiskivanja ili ciljanije oblike kontrole, niti o premještanju jedinki, poput pristupa u okviru Operation Nest Egg (Linklater i Steer, 2018; Morris, 2020).

Koju štetu navodno uzrokuju „neautohtoni” sisavci?

U raspravama o novozelandskoj praksi često se polazi od tvrdnji državnih tijela zaduženih za očuvanje prirode. Primjerice, Department of Conservation (DoC) navodi da oposumi „također jedu jaja i ptiće endemskih ptica poput kererua i kokaka”. No taj je dio sporan jer je, prema Morrisovu prikazu, dokumentirano tek nekoliko slučajeva u kojima su oposumi jeli ptice, a dugogodišnje analize sadržaja želuca (u razdoblju od više desetljeća) nisu pokazale ostatke ptica, ptičjih jaja ili ugroženih beskralježnjaka (Sweetapple i sur., 2013, te reference u tom radu).

Morris nadalje ističe da poticanje pucanja i trovanja kao „igre” trivijalizira patnju koju takve aktivnosti uzrokuju. U obrazovnim se tekstovima, kako navodi, ponavlja tvrdnja da oposumi izravno jedu autohtone ptice i njihova jaja, dok DoC u obrazloženjima izlazi iz okvira zaštite prirode i opravdava ubijanje životinja i time što navodno ugrožavaju industriju uzgoja životinja, ili zato što su „napast” u prigradskim vrtovima. Takvi dodatni argumenti mijenjaju moralni okvir: ubijanje životinja ne ostaje isključivo u domeni očuvanja ekosustava, nego prelazi u domenu praktične koristi i smetnje, što djeci može poslati poruku da je život pojedinca bezvrijedan kada postane „problem”.

Upravo je zato važno razlikovati dvije razine rasprave. Prva razina odnosi se na ekologiju: koje su stvarne posljedice prisutnosti određenih vrsta, koliko su dokazi čvrsti, te koje se mjere smatraju proporcionalnima. Druga razina odnosi se na pedagogiju i psihologiju: čak i kada bi određena mjera bila opravdana s gledišta upravljanja populacijama, ostaje pitanje kako se o toj mjeri poučava djecu, koje se emocionalne reakcije potiču, i kakva se etička poruka normalizira. U kontekstu novozelandske prakse, zabrinutost proizlazi upravo iz načina na koji se ubijanje životinja prikazuje kao poželjna aktivnost, a ne iz same činjenice da društvo raspravlja o upravljanju invazivnim vrstama.

Poveznica između nasilja prema životinjama i nasilja prema ljudima

Morris sažima postojeća saznanja o odnosu između nasilja prema neljudskim životinjama i nasilja prema ljudima. Naglašava da sve više dokaza upućuje na to da se ne radi samo o povezanosti (korelaciji), nego o odnosu koji može imati uzročnu komponentu. U njegovu se pregledu navode istraživanja koja upućuju na to da djeca koja svjedoče zlostavljanju životinja imaju veću vjerojatnost da i sama kasnije zlostavljaju životinje, čak i kada ta djeca nisu bila izravno zlostavljana. Dodatno, prema navodima iz pregleda, najsnažniji prediktor kasnijeg zlostavljanja životinja jest promatranje vršnjaka koji to čine, zatim promatranje roditelja, a dob u kojoj dijete prvi put svjedoči zlostavljanju povezana je s dobi u kojoj kasnije i samo počinje zlostavljati životinje (Randour i sur., 2019).

Ovi nalazi nisu važni samo kao statistički obrasci, nego i kao upozorenje obrazovnim sustavima. Ako se ubijanje životinja prikazuje kao društveno pohvalno ponašanje, osobito u instituciji koja ima autoritet i legitimnost kao što je škola, djeca mogu internalizirati dvije ključne poruke. Prva poruka glasi da je nasilje prihvatljiv alat za rješavanje problema koji se ne uklapaju u ljudske ciljeve. Druga poruka glasi da patnja životinja nije moralno relevantna – ili da je relevantna samo formalno, u obliku riječi poput „humano”, dok se istodobno djecu uči postupcima koji nužno uključuju bol, strah i smrt.

Ovdje je ključno precizno razgraničiti pojam „odgoja za prirodu” od „odgoja za nasilje”. Odgoj za prirodu podrazumijeva razumijevanje ekosustava, međusobne ovisnosti vrsta, odgovornosti ljudi i načina na koji se šteta može spriječiti. Odgoj za nasilje nastaje kada se djecu uči da je ubijanje životinja poželjno, uz emocionalne okidače poput natjecanja, ponižavanja tijela ili retoričkih pitanja koja potiču agresiju. U tom se trenutku više ne radi o poučavanju biologije ili očuvanja prirode, nego o normalizaciji nasilja, u kojoj ubijanje životinja postaje ritual pripadnosti i identiteta.

Teorija posrednog učenja

U literaturi se često koristi objašnjenje koje se može sažeti kao teorija posrednog učenja – učenje promatranjem. U Morrisovu se prikazu navodi da je odnos između svjedočenja zlostavljanju životinja i kasnijeg zlostavljanja snažniji kada se zlostavljanje promatra više puta, ili kada je osoba koja zlostavlja životinje netko blizak: prijatelj, rođak, roditelj ili učitelj (Gullone, 2014; Randour i sur., 2019). Razlog je intuitivan: ponašanje koje demonstrira osoba od povjerenja dobiva status „normalnog”, pa i „ispravnog”. U kontekstu škole to je posebno osjetljivo, jer učitelji imaju profesionalnu dužnost modelirati ponašanja koja promiču odgovornost, empatiju i sigurnost.

Jedan od najproblematičnijih aspekata novozelandske prakse jest upravo institucionalni okvir. Kada se ubijanje životinja ugrađuje u službene nastavne materijale, djeca ne uče samo tehničke vještine postavljanja zamki ili „upravljanja” populacijom. Djeca uče da je ubijanje životinja dio legitimne građanske dužnosti. Uče da je određene životinje dopušteno mrziti. Uče da se tijelo ubijene životinje može koristiti za ruganje ili simboličko poniženje. I što je najvažnije, uče da empatija prema životinjama nije vrlina, nego slabost ili smetnja „važnijem cilju”.

Morris također ističe da su stavovi djece prema životinjama prediktor kasnijeg zlostavljanja životinja. U njegovu se pregledu navodi da adolescenti koji usvajaju svjetonazor intrinzične ljudske nadmoći – koji je implicitno prisutan u određenim državnim nastavnim resursima – imaju veću vjerojatnost da postanu zlostavljači životinja (Begue, 2020). To je važna točka jer pokazuje da se problem ne iscrpljuje u pojedinačnim aktivnostima, nego u temeljnim etičkim pretpostavkama koje se prenose kroz jezik, primjere i ciljeve nastave.

Za ravnotežu u razumijevanju, korisno je usporediti pristupe koji idu u suprotnom smjeru. U Morrisovu se tekstu spominje istraživanje u Škotskoj u kojem je poučavanje djece o umovima životinja dovelo do većeg znanja o tome kako životinje doživljavaju svijet i kako mogu osjećati emocije. To je bilo povezano s većim razumijevanjem i empatijom djece prema životinjama (Hawkins i sur., 2017). Ovdje je poruka jasna: kada djeci pokažete da životinje nisu objekti, nego osjećajna bića, djeca češće razvijaju prosocijalne stavove. Kada djeci pokažete da je ubijanje životinja društveno prihvatljivo, djeca češće razvijaju toleranciju prema nasilju.

Dodatnu složenost u novozelandskom slučaju čini činjenica da je od 2014. u toj zemlji pravno priznato da su neljudske životinje osjećajna bića, no praksa ubijanja životinja se nastavlja, kao i u mnogim drugim državama gdje su životinje također prepoznate kao osjećajni pojedinci. Ta kontradikcija stvara rizik od moralne konfuzije u obrazovanju: djeci se formalno govori da životinje zaslužuju poštovanje, dok se istodobno potiče ubijanje životinja i prikazuje ga se kao društveno poželjno. Takav rascjep između riječi i djela djecu uči da etički jezik može služiti kao ukras, a ne kao obveza.

Morrisovo istraživanje dobiva sve više pozornosti upravo zato što se pitanje ubijanja životinja u školskom kontekstu ne može svesti na raspravu o pojedinim vrstama ili lokalnim praksama. U središtu je pitanje što obrazovni sustav smije legitimno poticati. Ako se djecu sustavno izlaže scenama ubijanja životinja, ako se ubijanje životinja predstavlja kao aktivnost koja može biti „zabavna”, „herojska” ili „nužna”, tada to postaje pedagoški problem bez obzira na ekološke rasprave. Djeca koja sudjeluju u takvim aktivnostima mogu razviti desenzibilizaciju na patnju, a desenzibilizacija je poznati čimbenik rizika za šire oblike agresije – osobito kada se nasilje nagrađuje društvenim odobravanjem.

Važno je pritom ne pojednostavljivati: nisu sva djeca koja su izložena ubijanju životinja nužno sklona nasilju, niti će svako dijete razviti isti obrazac ponašanja. Međutim, obrazovna politika ne smije se temeljiti na nadi da „većina neće imati problema”. Obrazovni sustav mora biti oblikovan tako da štiti najranjivije, uključujući djecu koja su već izložena nasilju u obitelji, djecu s poteškoćama u regulaciji emocija, te djecu koja traže potvrdu u grupnim normama. Za takvu djecu, institucionalno odobravanje ubijanja životinja može poslužiti kao snažan okidač za normalizaciju agresije.

Još jedan aspekt koji se često zanemaruje jest društveni učinak na školske zajednice. Kada se ubijanje životinja ugrađuje u školske aktivnosti, ono može stvoriti pritisak na djecu koja osjećaju nelagodu, tugu ili moralni otpor. Takva djeca mogu biti marginalizirana ili ismijavana, jer ne sudjeluju u „zajedničkom cilju”. Time se škola udaljava od svoje temeljne uloge: stvaranja sigurnog okruženja u kojem se njeguje empatija i poštovanje. U praksi, ubijanje životinja može postati test pripadnosti, a to je posebno štetno u razdoblju kada djeca oblikuju identitet.

Posebno zabrinjava opis ponižavanja tijela ubijenih životinja. To nije tek „sporedni detalj”, nego radnja koja aktivno trenira djecu da se odvoje od suosjećanja. Ubijanje životinja, predstavljeno kao tehnički čin „kontrole”, već je moralno opterećeno; ponižavanje tijela ubijenih životinja dodatno uči da je patnja vrijedna poruge. U pedagogiji se zna da je način na koji se o nečemu govori jednako važan kao i sama aktivnost. Jezik koji potiče prezir, natjecanje u mržnji ili omalovažavanje ubijenih životinja mijenja emocionalni ton zajednice i može dugoročno utjecati na djetetovu sposobnost empatije.

U Morrisovu pregledu ističe se i nedostatak rasprave o alternativama. Ako obrazovni resursi prikazuju ubijanje životinja kao jedino rješenje, djeca ne uče kritičko mišljenje niti kompleksnost upravljanja ekosustavima. Uče jednodimenzionalnu logiku: problem se rješava uklanjanjem „krivca”. No u stvarnim ekološkim sustavima uzroci su često povezani s ljudskim ponašanjem – promjenom staništa, unošenjem vrsta, poljoprivrednim praksama i urbanizacijom. Kada se djecu ne uči o ljudskoj odgovornosti, a naglasak se prebaci na ubijanje životinja, nastaje etički i obrazovni propust: djeca dobivaju poruku da se posljedice ljudskih odluka „ispravljaju” nasiljem nad životinjama.

U školskoj se praksi, umjesto poticanja ubijanja životinja, može naglasiti razvoj suosjećanja, empatije, ljubaznosti i suživota. To ne znači zanemarivanje stvarnih ekoloških izazova, nego promjenu okvira: od nasilja prema odgovornosti. U tom bi okviru djeca učila kako nastaju ekološki problemi, koje su mogućnosti upravljanja, koje su etičke dileme, te kako se odluke donose uz poštovanje prema životu. Djeca bi učila da je ubijanje životinja ozbiljan čin s posljedicama, a ne aktivnost koju se promovira kroz natjecanje, ponižavanje ili retoričku agresiju.

Šire gledano, obrazovni ciljevi trebali bi biti usmjereni na to da djeca razumiju vrijednost svakog pojedinačnog života, ljudskog i neljudskog. Ako društvo želi smanjiti nasilje, tada se mora paziti na signale koje šalje najmlađima. Normalizacija ubijanja životinja, osobito kroz školu, šalje signal da se nasilje može institucionalno opravdati i pretvoriti u vrlinu. Nasuprot tome, razvoj empatije i odgovornosti šalje signal da je snaga u suzdržanosti, razumijevanju i pronalaženju rješenja koja minimiziraju patnju. U tom smislu, rasprava o novozelandskoj praksi nije tek rasprava o upravljanju vrstama; to je rasprava o tome kakvu djecu društvo želi odgojiti i kakve norme želi učvrstiti.

U konačnici, kada se govori o ubijanju životinja u obrazovnom kontekstu, ključna je opreznost. Čak i kad se polazi od dobrih namjera, način provedbe može proizvesti štetne učinke. Ako se djecu uči da je ubijanje životinja prihvatljiv odgovor, društvo riskira da oslabi barijere koje inače štite od šireg nasilja. Ako se djecu uči da je ubijanje životinja nešto što se radi „za opće dobro” bez ozbiljne etičke rasprave, društvo riskira da djeca nauče opravdavati nasilje kada je zaogrnuto jezikom višeg cilja. A ako se djecu potiče da se raduju ubijanju životinja ili da ponižavaju tijela ubijenih životinja, tada se prelazi granica koja bi u obrazovanju trebala biti nedodirljiva.