U utorak je državna statistička agencija Statistics Korea objavila podatke prema kojima je ukupna stopa fertiliteta u Južnoj Koreji 2021. pala na 0,81.1 Činjenica da je prosječan broj djece po ženi daleko ispod razine potrebne za jednostavnu obnovu stanovništva pokazuje da se većina parova odlučuje za jedno dijete, a sve veći dio mladih bračnih i izvanbračnih parova odustaje od roditeljstva. Ukupna stopa fertiliteta u Južnoj Koreji manja je od polovice stope fertiliteta u Sjedinjenim Državama. Ujedinjeni narodi procjenjuju da bi, ako se ovako nizak fertilitet održi, stanovništvo Južne Koreje do 2100. godine moglo pasti na manje od trećine današnje veličine. Vlada je pokušala potaknuti viši fertilitet različitim pronatalitetnim mjerama – jednokratnim novčanim potporama za rođenje djeteta, širenjem rodiljnih dopusta i subvencijama za brigu o djeci – ali unatoč tome fertilitet iz godine u godinu klizi sve niže.
Zašto fertilitet u Južnoj Koreji toliko brzo pada?
Pad broja rođenih u Južnoj Koreji nije kratkotrajan događaj niti posljedica jedne krize, nego rezultat dubokih strukturnih promjena. Zemlja je u nekoliko desetljeća prošla put od siromašnog, ruralnog društva do jedne od tehnološki najrazvijenijih ekonomija svijeta. U tom procesu mijenjali su se obrasci rada, stanovanja, obrazovanja i obiteljskog života, dok se očekivanja prema roditeljima nisu smanjila, nego su postala još intenzivnija. U društvu u kojem se naglašava konkurencija i visoka postignuća, fertilitet se sve više doživljava kao luksuz koji si mnogi ne mogu priuštiti. Mladi parovi znaju da svako dijete znači dugoročno veliki financijski i emocionalni trošak, pa odluku o roditeljstvu odgađaju ili je u potpunosti preispituju, iako je želja za obitelji često prisutna.
U znanstvenoj literaturi o Južnoj Koreji često se ističe da kombinacija visokih troškova skrbi o djeci, nedostupnog stanovanja i nesigurnih radnih mjesta stvara okruženje u kojem je teško uskladiti roditeljstvo s ostalim životnim ciljevima. Fertilitet tako postaje indikator širih društvenih proturječja – kako raspodijeliti rizike i troškove između države, poslodavaca, zajednice i samih obitelji, te koliko se cijeni neplaćeni kućanski i skrbnički rad, koji i dalje najvećim dijelom obavljaju žene.
Obrazovna groznica i skupi odgoj djece
Jedno od najčešće spominjanih objašnjenja zašto je fertilitet u Južnoj Koreji tako nizak jest fenomen koji se u samoj zemlji naziva education fever – “obrazovna groznica”. U konfucijanskoj tradiciji obrazovanje je glavni put prema društvenom statusu i ekonomskoj sigurnosti. To je dovelo do snažnog društvenog pritiska da djeca postignu vrhunske rezultate u školi, upišu prestižna sveučilišta i pronađu dobro plaćen posao u velikim korporacijama. Roditelji često osjećaju da je njihova moralna dužnost potrošiti što više vremena i novca kako bi djeci osigurali prednost u toj utrci.
Formalno javno školstvo u Južnoj Koreji nadopunjuje se mrežom privatnih obrazovnih centara, poznatih kao hagwon. U njima djeca nakon redovne nastave pohađaju dodatne sate korejskog jezika, matematike, engleskog, znanosti, ali i glazbe, umjetnosti ili sporta. Takvi centri djeluju do kasno navečer, a djeca provode sate u pripremama za prijamne ispite i testove. U mnogim obiteljima gotovo sav raspoloživ prihod usmjerava se na takvu vrstu dodatnog obrazovanja. Kada roditelji proračunaju koliko košta odgoj jednog djeteta do fakulteta, jasno im je da bi dvoje ili troje djece značilo ozbiljno snižavanje životnog standarda. U takvom kontekstu smanjenje veličine obitelji postaje racionalan način kako kontrolirati ukupnu cijenu koja prati fertilitet.
Osim financijskog tereta, ovakva obrazovna kultura povećava i emocionalni pritisak na roditelje, posebno na majke. One često koordiniraju upise u centre, prate napredak djece i provode sate u pomoći oko zadaća. Mnoge žene stoga osjećaju da bi s više djece bilo nemoguće održati razinu ulaganja koju društvo smatra “normalnom”. Kada fertilitet podrazumijeva ovako intenzivan angažman, odluka da se ostane pri jednom djetetu ili da se djeca uopće ne rađaju postaje razumljiva strategija suočavanja s pritiscima.
Visoki troškovi stanovanja i stambena nesigurnost
Drugi ključan faktor koji objašnjava nizak fertilitet u Južnoj Koreji jest skupo i teško dostupno stanovanje. Seul i drugi veliki gradovi spadaju među najskuplja stambena tržišta na svijetu. Mladi ljudi često godinama rade u nesigurnim poslovima i pritom štede kako bi prikupili depozit za najam ili kupnju stana. Tradicionalni sustav najma jeonse, u kojem se plaća ogroman depozit umjesto mjesečne najamnine, dodatno povećava financijski pritisak. Za parove koji tek ulaze u zajednički život pitanje je hoće li uopće moći osigurati dovoljno velik i stabilan dom za obitelj.
Sociološka istraživanja pokazuju da ljudi u područjima s vrlo skupim stanovanjem obično kasnije ulaze u brak i kasnije planiraju djecu. Kada je veliki dio prihoda vezan uz rješavanje stambenog pitanja, manje je prostora za troškove koje nosi fertilitet: opremu za bebe, dječji vrtić, kasnije dodatne aktivnosti, ali i gubitak dijela prihoda ako jedan roditelj privremeno napusti tržište rada. Ako par nikako ne uspije pronaći stan koji zadovoljava minimalne uvjete za obiteljski život – primjerice dovoljan broj soba ili blizinu javnog prijevoza i vrtića – odluka o djetetu često se odgađa na neodređeno.
Stambena nesigurnost ima i psihološku dimenziju. Česte selidbe, kratkoročni ugovori i neizvjesnost oko cijena stanova stvaraju osjećaj da je tlo pod nogama nestabilno. U takvom okruženju fertilitet se percipira kao još jedan veliki, nepredvidiv rizik. Mnogi mladi Korejci stoga izjavljuju da će o djetetu razmišljati tek kad “sve drugo sjedne na svoje mjesto” – siguran posao, stabilan stan, vraćeni dugovi – ali do tog trenutka često prođu godine reproduktivne dobi.
Nesiguran rad, gig economy i ekonomska neizvjesnost
Treći važan uzrok pada fertiliteta u Južnoj Koreji odnosi se na promjene na tržištu rada. Nakon azijske financijske krize 1997. godine, u zemlji je porastao udio nestandardnih oblika zaposlenja: kratkoročnih ugovora, honorarnih poslova, rada na određeno i povremenog rada preko platformi koje se često opisuju izrazom gig economy. Mnogi mladi muškarci i žene prelaze iz jednog nesigurnog posla u drugi, bez jasne perspektive napredovanja, bez stabilne plaće i bez dovoljno staža za povoljne kreditne uvjete.
U društvu u kojem se brak još uvijek snažno povezuje s ekonomskom zrelošću i mogućnošću uzdržavanja obitelji, ovakva nesigurnost izravno djeluje na fertilitet. Mladi muškarci nerijetko smatraju da ne mogu tražiti partnericu ni razmišljati o vjenčanju dok ne osiguraju stabilan posao s punim radnim vremenom. Istodobno, mlade žene strahuju da će trudnoća i roditeljstvo ugroziti njihove profesionalne izglede, jer je napredovanje u karijeri već otežano. Kada su radna mjesta nepredvidiva, a radno vrijeme dugo, fertilitet postaje još teže uklopiti u svakodnevicu.
Nesiguran rad ne znači samo niže prihode, nego i slabiju zaštitu radničkih prava. Privremeno zaposlene žene, primjerice, često nemaju pravo na plaćeni rodiljni dopust, ili strahuju da će im ugovor biti jednostavno prekinut čim objave trudnoću. Takvo iskustvo šalje jasnu poruku da je roditeljstvo osobni rizik, a ne društvena vrijednost koju poslodavci i država spremno podupiru. U takvim okolnostima mnogi parovi odlučuju ograničiti fertilitet na jedno dijete ili ga potpuno odgoditi, nadajući se stabilnijoj budućnosti koja često ne dolazi.
Rodne uloge, očekivanja i promjene vrijednosti
Pad fertiliteta u Južnoj Koreji povezan je i s promjenama u rodnim ulogama i vrijednostima. Tradicionalno se očekivalo da će muškarac biti glavni hranitelj, a žena odgovorna za dom i djecu. Tijekom brzog ekonomskog razvoja sve je više žena stjecalo visoku razinu obrazovanja i ulazilo na tržište rada, no raspodjela kućanskih poslova i dalje je ostala vrlo nejednaka. Mnoge žene opisuju da nakon radnog dana dolaze kući u “drugu smjenu” – kuhanje, čišćenje, briga o djeci i starijim članovima obitelji.
U takvoj situaciji odluka o braku i djeci postaje tema pregovora. Sve veći broj žena ne želi se odreći obrazovanja i karijere kako bi preuzelo gotovo sav teret kućanskog i skrbničkog rada. Ako ne vide mogućnost ravnopravnijeg partnerstva i institucionalne podrške, neke od njih radije biraju život bez djece ili odgađaju roditeljstvo do kasnijih tridesetih. Tako nastaje začarani krug: niži fertilitet potiče rasprave o rodnoj ravnopravnosti, ali bez konkretnog napretka u praksi, fertilitet se nastavlja smanjivati.
Istodobno se mijenjaju i vrijednosti mlađih generacija. Individualizam, želja za osobnim razvojem, putovanja i slobodno vrijeme postaju sve važniji. Mnogi mladi ljudi otvoreno govore da ne žele ponoviti život svojih roditelja, obilježen prekomjernim radom i žrtvovanjem za djecu. To ne znači da djecu ne vole ili da im obitelj nije važna, nego da ne žele prihvatiti model u kojem fertilitet automatski znači odustajanje od drugih životnih ciljeva. Za dio populacije idealan životni put više ne uključuje brak i djecu, nego ulaganje u karijeru, prijateljstva, hobije i osobnu autonomiju.
Specifičnosti korejskog modela fertiliteta
Za razliku od nekih zapadnih zemalja, u Južnoj Koreji većina rođenja i dalje se događa unutar braka. Izvanbračna rođenja su rijetka, a društvena stigma prema samohranim majkama i dalje je prisutna. To znači da fertilitet snažno ovisi o stopi sklapanja brakova i dobi pri ulasku u brak. Kako se sve više ljudi odlučuje ne vjenčati ili to čine znatno kasnije nego prethodne generacije, broj godina tijekom kojih je ostvarivanje fertiliteta realno moguće postaje sve kraći.
Kada se kasni ulazak u brak spoji s dugim razdobljem školovanja, nesigurnim zaposlenjem i visokim troškovima stanovanja, dobiva se kombinacija u kojoj je vjerojatnost da će par imati dvoje ili troje djece vrlo mala. Mnogi parovi iskreno navode da bi željeli više djece, ali da im se životne okolnosti jednostavno ne poklapaju s tim željama. Tako nastaje razlika između “željenog” i “ostvarenog” broja djece, fenomen koji se u demografiji pažljivo prati kao ključni pokazatelj pritisaka s kojima se suočava fertilitet.
Što vlada pokušava i zašto to zasad ne mijenja trend?
Južnokorejska vlada već je godinama svjesna problema vrlo niskog fertiliteta i uvela je niz mjera kojima pokušava preokrenuti trend. Među njima su jednokratne novčane isplate pri rođenju djeteta, subvencije za čuvanje djece, širenje javne mreže vrtića, porezne olakšice za roditelje te poticaji poslodavcima da omoguće rodiljne i roditeljske dopuste. U diskursu se pojavio i izraz work-life balance, kojim se naglašava potreba da radno vrijeme bude usklađeno s obiteljskim obvezama.
Ipak, stručnjaci često ističu da su mnoge mjere kratkoročne i orijentirane na financijske poticaje, dok se manje radi na dubinskim promjenama radne i stambene politike. Ako se od zaposlenih i dalje očekuje da rade vrlo dugo, a napredovanje ovisi o neprekidnoj prisutnosti na poslu, fertilitet ostaje teško ostvariv, bez obzira na visinu jednokratne potpore za novorođenče. Slično, ako cijene stanova i dalje rastu brže od plaća, novčani poticaji ne mogu nadoknaditi osjećaj dugoročne nesigurnosti. Za stabilniji fertilitet potrebno je okruženje u kojem se roditeljstvo ne doživljava kao privatni projekt pojedine obitelji, nego kao društvena investicija koja se sustavno podržava.
Dugoročna ulaganja za potporu obiteljima
Demografi i sociolozi često naglašavaju da rješenja za vrlo nizak fertilitet u Južnoj Koreji moraju ići dalje od jednokratnih financijskih mjera. Jedan od prijedloga jest snažno širenje dostupnih, kvalitetnih i cjenovno prihvatljivih javnih vrtića i dječjih centara. Kada roditelji znaju da djeca imaju sigurno mjesto u dobro organiziranom sustavu skrbi, lakše se odlučuju na drugo ili treće dijete. Time se smanjuje osjećaj da fertilitet automatski znači napuštanje posla ili potpuni oslonac na bake, djedove i privatne dadilje.
Drugi ključan smjer odnosi se na stambenu politiku. Povećanje ponude socijalnih i subvencioniranih stanova za mlade obitelji, regulacija tržišta najma i poticaji za duže ugovore mogli bi smanjiti razinu nesigurnosti koja danas koči fertilitet. Uz to, potrebne su promjene u radnoj kulturi – kraće radno vrijeme, veća fleksibilnost, mogućnost rada od kuće tamo gdje je to izvedivo, te zaštita radnica i radnika koji koriste roditeljske dopuste. Kada bi fertilitet prestao biti izvor straha da će netko izgubiti posao, a postao normalan dio radnog životnog ciklusa, odluka za djecu više ne bi bila u tolikom sukobu s ekonomskom logikom.
Važna je i promjena načina na koji društvo vrednuje brigu o djeci i kućanski rad. Ako se oba roditelja potiču da sudjeluju u skrbi, a institucije aktivno podržavaju ravnopravnu podjelu obveza, teret koji danas nerazmjerno pada na žene mogao bi se rasporediti uravnoteženije. U takvom okruženju fertilitet se ne bi doživljavao kao prepreka osobnom razvoju, nego kao jedna od mogućih životnih putanja koja je kompatibilna s obrazovanjem, radom i drugim ambicijama pojedinaca.
