Lutke su posvuda – u omiljenim televizijskim emisijama i filmovima, u lokalnim kazališnim produkcijama, u učionicama, pa čak i u liječničkim ordinacijama. I dok mnogi roditelji možda ne znaju, lutke su važne i u razvojnoj znanosti. Istraživači koriste lutkarske prizore i predstave raznih vrsta kako bi ispitali dječje razumijevanje širokog raspona društvenih, emocionalnih i kognitivnih pojava.
Ova se praksa prije nekoliko godina našla na javnoj raspravnoj listi, što je ponekad korisno za svaku metodu koja se često koristi. Rasprava je potaknula posebno izdanje akademskog časopisa s komentarima, eksperimentalnim radovima i prikazima iz našeg laboratorija. Ti prilozi naglasili su da je dječji odnos s lutkama mnogo više od sjedenja pred TV ekranom i slušanja kako Bert i Ernie razgovaraju o golubovima.
Posebno izdanje pozvalo je autore da ponude teorije i nalaze o tome kako djeca razumiju lutke, kako se s njima povezuju i kako od njih uče. Širi je poziv, međutim, bio staviti u kontekst različite načine na koje razvojni znanstvenici koriste ove šarene, pažnju privlačne komade tkanine i materijala kako bi došli do uvida u to kako se dječji um razvija. U laboratorijskim uvjetima lutke često nisu samo rekvizit, nego način da se djeci predstavi društvena situacija koja je dovoljno jasna, zabavna i motivirajuća da dijete ostane uključeno, a opet dovoljno kontrolirana da se može sustavno promatrati.
Svojim studentima i suradnicima već se dugo bavim pitanjem kako pretvaralačka igra u različitim oblicima – u kostimu, s rekvizitima, putem lutaka ili kroz glumu bez predmeta – uključuje različite vrste društvenih i kognitivnih vještina te kakve učinke sudjelovanje u takvim aktivnostima može imati na razvoj tih vještina. Takve aktivnosti nisu samo “zabava” u svakodnevnom smislu; one su i prilika da dijete koordinira pažnju, upravlja ulogama, prati uzročno-posljedične veze u priči, pregovara o značenju i istodobno usklađuje govor s pokretom.
U jednoj seriji istraživanja koje smo nedavno dovršili, predškolsku djecu nasumično smo rasporedili u jedan od tri zadatka. Svaki je zadatak bio osmišljen tako da djeci ponudi isti sadržaj priče i likova, ali u drugačijem načinu sudjelovanja – od pasivnijeg promatranja do aktivnijeg utjelovljavanja uloge. Time smo mogli usporediti kako se djeca snalaze kada samo prate događaje i kada ih sama “odigravaju”, osobito uz lutke koje često potiču spontano kretanje ruku i tijela.
- Gledati TV isječak, lutkarsku predstavu ili slušati čitanje priče.
- Sudjelovati u interaktivnoj igri s odraslom osobom prema unaprijed pripremljenom scenariju iz TV sadržaja ili priče, uz nošenje kostima likova iz aktivnosti.
- Koristiti lutke u interakciji s odraslom osobom i igrati ulogu lutkarskog lika kroz radnju priče.
Kroz tri odvojena istraživanja promatrali smo kako svaka od ovih aktivnosti – gledanje, igra s lutkama i pretvaralačka igra u kostimu – utječe na dječje razumijevanje i učenje činjenica i likova iz priča. Općenito, rezultati su bili miješani. Djeca su u aktivnim uvjetima (gdje su se koristile lutke ili se igrala uloga u kostimu) često pokazivala bolje pamćenje i razumijevanje nego u pasivnom uvjetu, ali razlike između uvjeta s lutkama i uvjeta s kostimom nisu bile velike. To je važan detalj: lutke u ovom kontekstu ne djeluju kao “čarobni” dodatak, nego kao jedan od načina da se dijete uključi u aktivnu izvedbu priče.
Da bismo izbjegli pogrešno pripisivanje učinaka samom rekvizitu, pažljivo smo pazili da sadržaj i struktura priče budu usporedivi. Odrasla osoba pratila je isti tijek događaja, a djeca su imala slične prilike za sudjelovanje u dijalogu i rješavanje malih problemskih situacija u priči. Ono što se razlikovalo bio je kanal kroz koji dijete sudjeluje: promatranje, gluma u kostimu ili lutkarska igra. U svim uvjetima pratili smo kako dijete prepoznaje likove, koje detalje priče ističe, kako objašnjava motive i kako prenosi ono što je čulo ili vidjelo.
Paralelno s tim, postoji zanimljiv i vrlo cijenjen skup nalaza o tome kako geste mogu pomoći dječjem učenju u raznim područjima, uključujući matematiku, prirodoslovlje i druge školske teme. U literaturi se često naglašava da pokret ruku nije samo “pratnja” govoru, nego dodatni kanal reprezentacije. Gesta može olakšati djetetu da uopće oblikuje misao, da je zadrži u radnoj memoriji i da je poveže s jezikom. U tom se kontekstu često spominje i knjiga Hearing Gesture autorice Susan Goldin-Meadow, koja popularno i znanstveno objašnjava kako pokret i govor zajedno stvaraju jedinstven sustav izražavanja i učenja.
Na temelju tih uvida postavili smo dodatno pitanje nad našim podacima iz usporedbe lutke naspram kostima naspram gledanja: gestikuliraju li djeca više ili manje u nekoj od skupina? Ako gestikuliraju, razlikuju li se vrste gesta koje koriste? I, možda najvažnije, predviđa li količina gesti ili vrsta gesta učenje na neki način? Ova su pitanja važna jer bi mogla objasniti zašto aktivni uvjeti ponekad donose prednost – ne zato što su “zabavniji”, nego zato što potiču utjelovljenu obradu sadržaja.
Kako bismo odgovorili, oslonili smo se na nalaze iz istraživanja matematike i drugih područja koja detaljno kodiraju geste. Pažljivo smo pregledavali videosnimke djece koja slušaju priču i djece koja je “odigravaju”. Zanimljivo, ali i očekivano, vidjeli smo da se u uvjetu s lutkama djeca više kreću i više koriste ruke nego kada pasivno gledaju nekoga tko priča. Kada dijete drži lutke, ruke su već “zauzete” u ulozi izvođača: pomicanje glave lutke, okretanje prema sugovorniku, naglašavanje emocije, pokazivanje predmeta u priči. Taj niz sitnih radnji može prirodno potaknuti češću pojavu reprezentacijskih gesta.
Važno je, međutim, razumjeti da nisu sve geste iste. Neke geste služe pokazivanju – dijete prstom ili rukom označi predmet ili smjer. Druge geste oponašaju radnju – dijete rukom “zamahne” kao da baca loptu ili “miješa” kao da kuha, čak i ako nema stvarni predmet. Treće geste mogu biti metaforičke – ruka se kreće u prostoru kako bi prikazala ideju, primjerice “veliko”, “malo”, “više”, “manje” ili “dalje”. Kada su lutke u igri, dijete ponekad pretvara pokret lutke u dodatni sloj značenja: lutka “gleda”, “iznenadi se”, “odmakne”, “približi se”. U takvim trenucima pokret postaje dio priče, a ne samo prateći signal.
U radu koji se bavi upravo ovim pitanjima (o tome kako predškolska djeca gestikuliraju s lutkama tijekom pretvaranja) opisali smo kako se gestikulacija razlikuje između uvjeta. U pasivnom gledanju gesta je manje i češće se pojavljuje tek kada dijete odgovara na pitanje ili prepričava dio radnje. U aktivnoj igri, naprotiv, gesta se pojavljuje i tijekom samog tijeka priče. Dijete “razmišlja rukama” dok bira što će lik reći, dok organizira slijed događaja i dok pokušava uskladiti svoju ulogu s ulogom odrasle osobe.
No posebno je zanimljivo što se dogodilo u uvjetu kostima. Kada su djeca igrala lik u kostimu, gestikulirala su približno jednako kao i kada su igrala s lutkama. To sugerira da je lutkarska igra, u pogledu tjelesne aktivnosti i upotrebe gesta, bliža glumi i igranju uloge nego sjedenju i gledanju. Drugim riječima, lutke nisu samo zamjena za ekran; one su alat koji djeci omogućuje da uđu u izvedbeni način sudjelovanja, gdje tijelo postaje dio razmišljanja.
Ovakav nalaz može pomoći i u tumačenju miješanih rezultata o učenju između uvjeta. Ako i lutke i kostim potiču sličnu razinu gesta, moguće je da ključ nije u samom rekvizitu, nego u razini utjelovljenog sudjelovanja. Kada dijete aktivno izvodi priču, mora koordinirati govor, pokret, perspektivu lika i reakcije sugovornika. Ta koordinacija traži socijalne i kognitivne vještine: praćenje zajedničke pažnje, upravljanje izmjenom uloga, razumijevanje namjera, te sposobnost da se simbolički predstavi nešto što nije doslovno prisutno.
Ujedno, u literaturi o učenju često se naglašava da djeca nisu “prazne posude” koje se pune znanjem dok mirno sjede. Djeci je često potrebno fizičko i aktivno uključivanje kako bi sadržaj postao smislen i upamćen. To uključivanje ne mora biti skakanje ili trčanje; može biti i precizno, reprezentacijsko kretanje – ruka koja pokazuje, tijelo koje se okrene prema sugovorniku, lutka koja “glumi” emociju. Kada su lutke prisutne, takva se uključenost često dogodi spontano jer lutke pozivaju dijete da “oživi” lik i da radnju prikaže u prostoru.
U našim promatranjima vidjeli smo i kako lutke olakšavaju djeci da održe ulogu. Za neka je djeca lakše govoriti “kao lik” kada glas dolazi iz lutke nego kada moraju nastupiti “kao oni sami” u kostimu. Lutka može djelovati kao mali zaštitni sloj između djeteta i publike, pa dijete češće riskira s idejama, smišlja dijalog i improvizira. Ta improvizacija često dolazi zajedno s gestama jer dijete, dok smišlja što će se dogoditi, koristi pokret kao podršku planiranju i objašnjavanju.
Takvi uvidi nadovezuju se na rastuću literaturu o važnosti utjelovljenja i kretanja za dječji kognitivni razvoj i učenje. Kada dijete koristi geste, ono može istodobno držati u umu više informacija: što se dogodilo prije, što lik želi sada i što bi se moglo dogoditi sljedeće. Gesta može poslužiti kao privremeni “oslonac” za ideju koja još nije posve oblikovana riječima. U lutkarskoj igri taj se oslonac često vidi u načinu na koji dijete pomiče lutku da bi prikazalo odnose – tko je kome blizu, tko bježi, tko se skriva, tko nešto daje ili uzima.
Ovdje je važno naglasiti da lutke u istraživanju nisu samo dekoracija. One su često dio metodologije zato što djeci omogućuju da se uključe u socijalne situacije koje su inače teške za standardizirati. Istraživač može, primjerice, s lutkama prikazati konflikt ili suradnju, pa promatrati kako dijete prosuđuje pravednost, namjeru ili emociju. U takvim scenama lutke su “sigurni” sudionici: dijete zna da je to igra, ali ipak reagira društveno i emocionalno. U isto vrijeme, takve scene često spontano potiču geste jer dijete želi pokazati što misli o onome što se dogodilo.
Kada govorimo o učenju, lutke se često pojavljuju u kontekstima gdje je kretanje već sastavni dio djetetova iskustva. Djeca na TV programima često gledaju kako Elmo poziva publiku da zapleše ili ponovi pokret. U učionicama se lutke koriste da bi se dramatizirala lekcija, da bi se djeci približili likovi iz priče ili da bi se uvježbale društvene vještine poput izmjene redova u razgovoru. U nekim se okruženjima lutke koriste i za vježbanje samoregulacije, primjerice kada lutkarski lik modelira smirivanje, duboko disanje ili imenovanje emocija. U svim tim situacijama lutke nisu samo vizualno zanimljive, nego i poticaj da dijete učini nešto tijelom – da pokaže, ponovi, odigra ili objasni.
Zato je važno da razvojni istraživači, kada koriste lutke u eksperimentima, istražuju njihovu upotrebu na tjelesno aktivan način, a ne samo kao sredstvo za prezentaciju priče. Ako se lutke u stvarnom životu najčešće pojavljuju uz pokret, ima smisla da i istraživački zadaci dopuste kretanje, gestu i izvedbu. To ne znači da svaki zadatak mora biti “glasna predstava”, nego da treba razumjeti kako se znanje i razumijevanje grade kroz interakciju – kroz govor, geste, pogled, držanje tijela i način na koji dijete upravlja predmetima u prostoru. Kada su lutke prisutne, taj se sklop ponašanja često spontano razvija, pa je i to dio onoga što treba sustavno bilježiti i analizirati.
U konačnici, promatranje gesta u kontekstu lutkarske igre otvara dodatna pitanja o tome što točno djeca rade rukama kada uče. Je li važnija količina gesta ili njihova reprezentacijska kvaliteta? Jesu li neke geste korisnije kada dijete uči činjenice, a druge kada uči odnose među likovima? Pomaže li djetetu da bolje pamti slijed događaja to što je “odigralo” radnju, ili je presudno to što je rukama prikazalo ideju koju još nije moglo potpuno reći? U takvim pitanjima lutke ostaju koristan prozor u način na koji se dječje razmišljanje pojavljuje u pokretu, u prostoru i u interakciji s drugima.
