Godine 2021. održao sam predavanje za American Academy of Child and Adolescent Psychiatry o radu koji smo u našem laboratoriju provodili od 2013. do 2020. Nakon umirovljenja planirao sam rezultate pretočiti u znanstveni članak i poslati ih na recenziju – najiskrenije, to se nije dogodilo, a 2023. sam i dalje bez rukopisa. Kao kompromis, ovdje iznosim sadržaj svojih PowerPoint slajdova s bilješkama, kako bih sažeo glavne uvide i učinke koje ima vrijeme pred ekranom.
VAŽNA NAPOMENA: prikazane studije i rezultati nisu prošli postupak recenzije kakav je potreban za časopis; riječ je o istraživanjima u tijeku i o sintezi nalaza s predavanja. Sve brojke i odnosi navode se deskriptivno, a naglasak je na obrascima kroz godine – osobito na tome kako vrijeme pred ekranom prožima svakodnevicu ispitanika.
Predavanje je obuhvatilo tri glavne cjeline istraživanja – sve povezane s time kako vrijeme pred ekranom dotiče učenje, san i psihološko funkcioniranje:
- Praćenje korištenja ekrana i stavova prema tehnologiji među tinejdžerima i pripadnicima milenijske generacije, primjenom iste mjere kroz osam odvojenih studija.
- Modeliranje utjecaja upotrebe pametnih telefona na akademski uspjeh, probleme sa snom i tri psihološke varijable, koristeći podatke pojedinačnih uzoraka.
- Procjenu učinka strategija kojima se ograničava pristup pametnim telefonima i aplikacijama.
U sve tri cjeline koristili smo instrument Media and Technology Usage and Attitudes Scale (MTUAS; Rosen, Whaling, Carrier, Cheever i Rokkum, 2013). MTUAS je razvijen i validiran u našem laboratoriju, a preuzeli su ga brojni istraživači diljem svijeta – u trenutku predavanja zabilježeno je oko 700 citata na Google Scholar. Skala sadrži učestalosti „javljanja“ tehnologijama (npr. pametni telefon, videoigre, platforme društvenih mreža) te niz stavova na Likertovoj ljestvici, primjerice: „Tjeskoban sam kada ne mogu koristiti pametni telefon.“ Time smo mogli pratiti kako vrijeme pred ekranom ide ruku pod ruku s navikama i emocijama.
Iako su pojedine studije imale različite ciljne varijable, MTUAS je bio zajednička mjera. Podaci su objedinjeni iz osam uzoraka milenijalaca koji su bili dovoljno slični da se statistički spoje u jedinstveni skup. Prosječna dob kretala se od 22,47 do 24,45 godina; veličine uzoraka od 343 do 944 sudionika; sastav uzorka bio je oko 38% muškaraca te 63% ispitanika hispanskog i španjolskog podrijetla. Ovaj okvir omogućio je pouzdano uspoređivanje obrazaca kroz vrijeme – i preciznije promišljanje kako vrijeme pred ekranom evoluira u ranim dvadesetima.
Kroz osam godina bilježili smo pad u slanju e-pošte, broju prijatelja na Facebooku i dijeljenju multimedije. Suprotno tomu, rasla je upotreba pametnih telefona, korištenje društvenih mreža, razmjena poruka te anksioznost zbog nemogućnosti pristupa telefonu. Ovi trendovi pokazali su pomak s „stare“ tehnologije prema novim oblicima interakcije – i sugerirali da se vrijeme pred ekranom sve više seli na mobilne aplikacije i kratke, ali česte provjere.
Taj uzlazni trend anksioznosti dobro se uklapa u širi kontekst: primjerice, Nacionalni institut za mentalno zdravlje SAD-a izvještavao je da 31,9% adolescenata ima anksiozni poremećaj. Bez obzira na izvor, poruka je ista – kada vrijeme pred ekranom postane dominantan obrazac, rastu i osjećaji napetosti povezani s dostupnošću uređaja.
Jedan prikaz u usporedbi je spojio razdoblje 2013-2017 (plave linije) i 2020. (narančaste linije) za devet čestica MTUAS-a. Najčešće aktivnosti bile su dopisivanje i opća upotreba pametnog telefona, zatim pretraživanje interneta, e-pošta i klasični telefonski pozivi. Zanimljivo, društvene mreže prosječno su bile korištene „otprilike jednom tjedno“ kada se računa prosjek preko 11 platformi – realno, pojedinci intenzivno koriste dvije-tri primarne platforme, dok druge obilaze povremeno. U konačnici, vrijeme pred ekranom na društvenim mrežama raspodijeljeno je neravnomjerno po aplikacijama.
Kada promatramo pojedine platforme, prosječan broj „aktivnih“ profila (barem jednom tjedno) narastao je s dvije na sedam u samo osam godina. Godine 2020. najpopularnije su bile Instagram, Snapchat, YouTube i Facebook. To znači da vrijeme pred ekranom nije više koncentrirano na jedan kanal, nego se širi na mnoštvo mikrointerakcija kroz dan.
U drugoj skupini studija (2016-2020) sudionici su instalirali aplikacije koje su bilježile dnevno korištenje pametnog telefona: broj otključavanja i ukupne minute aktivnog korištenja. Uključili smo i milenijalce i srednjoškolce završnih razreda. Takvo objektivno mjerenje dalo je uvid u to kako se vrijeme pred ekranom „sabire“ iz čestih, kratkih provjera i duljih sesija.
Rezultati za minute korištenja pokazali su da su milenijalci u razdoblju 2016-2019 porasli s približno 220 na oko 260 minuta dnevno. Maturanti su između 2018. i 2020. bilježili približno 270 minuta dnevno, bez većih promjena. Drugim riječima, vrijeme pred ekranom zadržalo se oko četiri i pol sata dnevno kod mlađih odraslih, dok je kod srednjoškolaca ostajalo još nešto više.
Važno metodološko upozorenje: aplikacije za brojanje minuta i otključavanja imale su nedostatke – osobito na iPhoneu – s ponekad očito nerealnim vrijednostima. Primijenili smo unaprijed zadane pragove i izbacili „sumnjive“ zapise. Iako apsolutne minute treba uzeti s dozom opreza, relativni trendovi bili su konzistentni i smisleni, što je ključno za razumijevanje kako vrijeme pred ekranom varira kroz razdoblja.
Za otključavanja, milenijalci su porasli s oko 50 na oko 70 dnevno (2016-2019). Maturanti su u istom razdoblju imali oko 70 otključavanja na dan. Ako pretpostavimo osam sati sna, ostaje 16 sati budnosti – 70 otključavanja podijeljeno na 16 sati daje oko 4,4 otključavanja po satu, dakle približno svaka 15 minuta. To je ritam kojim vrijeme pred ekranom stalno „prekida“ druge aktivnosti.
U jednoj studiji s tinejdžerima, veće brojke otključavanja i minuta bile su povezane sa slabijim psihološkim stanjem, većim korištenjem društvenih mreža i većom rastresenošću. Nismo tvrdili uzročnost, ali korelacijski uzorak se ponavljao: što je više mikroprovjera, to je veća vjerojatnost da vrijeme pred ekranom potiskuje druge oblike usredotočenosti i regulacije emocija.
Proveli smo i studiju u kojoj su milenijalci slali tjedne snimke zaslona iz Screen Time (na iPhoneu) ili Digital Well-Being (na Androidu) – za dodatne bodove na kolegiju. Te metrike su izdašne: prikazuju sate po danu, najkorištenije aplikacije, broj obavijesti i otključavanja. Dvije prve tjedne točke odnosile su se na nastavu uživo, dok je narednih šest tjedana pokrivalo učenje na daljinu za vrijeme pandemije. Tako smo mogli pratiti kako se vrijeme pred ekranom mijenja s prelaskom na online režim.
Sudionici su dostavljali podatke kroz osam opcionalnih tjedana; veličina uzorka oscilirala je od 28 do 53, a više ih se uključilo pred kraj – razumljivo, lovili su dodatne bodove. Krupna vertikalna linija na prikazu odvajala je razdoblje prije pandemije od online razdoblja. Zabilježeno je povećanje sati po danu s oko 270 minuta (4,5 sata) na približno sedam sati. Smatram da taj skok ne znači nužno dramatičnu promjenu ponašanja, nego prije razliku između „nesavršenih“ aplikacija iz ranijih studija i nativnih sustavskih mjera. Bez obzira na izvor, vrijeme pred ekranom tijekom online nastave dodatno se ukorijenilo u dnevni raspored.
Razrada po kategorijama pokazala je da društvene mreže „pojedu“ oko tri sata dnevno, a aplikacije zabave oko sat i pol. To implicira da najveći udio vremena ne odlazi na produktivnost, nego na povezivanje i razonodu – a upravo tako vrijeme pred ekranom stvara ritam dana: dopisivanje, skrolanje, kratki videozapisi.
Još jedan nalaz: milenijalci otključavaju uređaj više od 100 puta dnevno, prosječno svakih 17 minuta ili četiri puta po satu. Uz to dobivaju više od 150 obavijesti na dan – zvuk, vibracija ili „ping“ svake 2,5 minute. Ovakva stopa podražaja čini da vrijeme pred ekranom nije jedinstvena duga sesija, nego stotine mikrointervencija koje razlamaju pažnju.
Podaci iz Screen Time i Digital Well-Being također pokazuju da najkorištenije aplikacije po minutama gotovo sve spadaju u „aplikacije za povezivanje“ – dopisivanje, društvene mreže, komunikacijski alati. Kada gledamo kamo najčešće „odluta prst“ nakon otključavanja, prva destinacija je često iMessage; ista aplikacija zaslužna je i za više od polovice obavijesti. U prijevodu, vrijeme pred ekranom u velikoj je mjeri društveno uvjetovano.
U dvjema studijama razvijen je medijacijski model za predviđanje ocjene iz zahtjevnijeg kolegija na preddiplomskoj razini. Tri psihološke varijable (izvršne funkcije, dosada i nomofobija) promatrane su kao neovisne, a četiri tehnološke navike (npr. dnevno korištenje, društvene mreže, obavijesti, digitalna metakognicija na nastavi) kao medijatori. Model je pokazao da su disfunkcije izvršnih funkcija i nomofobija izravno predviđale nižu ocjenu. Drugim riječima, i bez obzira na to koliko je veliko vrijeme pred ekranom, obrasci planiranja i regulacije te tjeskoba zbog nedostupnosti uređaja „povlače“ uspjeh naniže.
Dosada se pokazala posrednim prediktorom na dva načina: oni koji su se više dosađivali provodili su više vremena na društvenim mrežama – a to je koreliralo s lošijom ocjenom – i imali su lošiju „digitalnu metakogniciju na nastavi“, tj. slabiju sposobnost da na satu donesu dobre odluke o tome kada i kako uključiti tehnologiju. U praksi, vrijeme pred ekranom tijekom nastave zna biti dvosjekli mač: kratko rasterećenje brzo prelazi u ometanje.
Dodatno, veća nomofobija bila je povezana s lošijom digitalnom metakognicijom na nastavi, što je također predviđalo slabiju ocjenu. Istodobno, viša nomofobija je predviđala i više dnevnog korištenja pametnog telefona te više upotrebe društvenih mreža – no te dvije varijable u ovom modelu nisu posredovale odnos s ocjenom. To sugerira da samo vrijeme pred ekranom nije jedini „krivac“; važni su i emocionalni i kognitivni obrasci koji ga prate.
U drugom modelu – objavljenom kao koncept u Journal of the National Sleep Foundation – cilj je bio predvidjeti probleme sa snom. Noćne odluke (npr. ekrani neposredno prije spavanja, držanje telefona na dohvat ruke, ostavljanje zvona ili vibracije) izravno su predviđale više poteškoća sa snom. Nomofobija je djelovala neizravno: predviđala je više dnevne upotrebe telefona, što je potom bilo povezano s problemima sa snom; također je predviđala više noćnih buđenja zbog telefona. Zanimljivo, sama lokacija uređaja preko noći – blizu ili daleko – neovisno je bila povezana s lošijim snom, čak i kada se vrijeme pred ekranom kontrolira kroz druge varijable.
U još jednoj analizi s tri prediktora (izvršne funkcije, dosada, nomofobija) cilj je bio predvidjeti više psiholoških ishoda, uključujući generaliziranu anksioznost. Izvršne funkcije ponovno su bile izravni prediktor svih ishoda, a dosada je također pokazala snažnu neovisnu povezanost. Iako su i dosada i nomofobija bile povezane s tehnološkim navikama, medijacijski putevi preko navika nisu dodatno objašnjavali ishod – što upućuje na to da nije svako vrijeme pred ekranom jednako štetno, nego da kontekst i samoregulacija čine razliku.
Prije pandemije testirali smo može li se smanjiti upotreba telefona primjenom unaprijed propisanih strategija. Dva uzorka – milenijalci i tinejdžeri – dobila su popis od 15 mogućih strategija i birala su po dvije iz različitih kategorija. Tri tjedna pratili smo ponašanje bez intervencije (bazna linija), zatim tri tjedna uz primijenjene strategije, pa još tri tjedna nakon završetka. Ovaj dizajn omogućio je uvid u to kako se vrijeme pred ekranom mijenja kratkoročno i hoće li se promjene održati.
Milenijalci su tijekom intervencije neznatno smanjili dnevne minute (u prosjeku oko sedam minuta), no broj otključavanja se nije smanjio – štoviše, porastao je. Nakon završetka intervencije, sve što se smanjilo gotovo se potpuno vratilo na početnu razinu. Zaključak je bio trijezan: vrijeme pred ekranom teško je dugoročno „odrezati“ kratkim, općenitim savjetima.
Kod tinejdžera je slika bila slična: nekoliko minuta manje tijekom intervencije, a nakon toga i iznad početne razine; otključavanja su rasla i tijekom i nakon intervencije. Treba napomenuti da je uzorak bio malen (N=27), pa iz ovoga ne izvlačimo uzročne tvrdnje. Unatoč tome, uzorak ponašanja podsjeća koliko se vrijeme pred ekranom brzo vrati čim poticaji iz okoline ostanu isti.
Jedno moguće objašnjenje bilo je „kompenzacijsko ponašanje“: ako su sudionici provodili nešto manje minuta u aplikacijama, možda su zato češće „provjeravali“ kratko – dakle više otključavanja, ali kraće sesije. To ipak ne objašnjava zašto su se trendovi nastavili i nakon intervencije, kada bi se očekivalo „hlađenje“. Sve nas to vraća na početno pitanje: kako održivo upravljati time da vrijeme pred ekranom ne preuzme dan?
U pilot-studiji s tinejdžerima pojednostavili smo intervenciju: ponudili smo samo tri najčešće birane strategije iz prethodnog rada – premještanje i skrivanje ikona društvenih mreža, uvođenje tech break pauza te izmjene postavki telefona radi boljeg sna. Ograničavanje izbora trebalo je povećati usmjerenost i dosljednost primjene, i time utjecati na vrijeme pred ekranom.
Rezultati su bili miješani: dnevne minute su blago pale pa potom znatno porasle nakon šest tjedana; otključavanja su se smanjila tijekom intervencije i nastavila padati i nakon nje. Uzorak je bio malen i promjene nisu dosegnule statističku značajnost, no smjerovi su zanimljivi: možda je lakše reducirati obrazac „kratkih provjera“ nego same minute – a to su dvije različite dimenzije na koje se odnosi vrijeme pred ekranom.
Budući da je publika predavanja bila klinička – dječji i adolescentni psihijatri – završio sam praktičnim prijedlozima koji se mogu odmah primijeniti u radu s pacijentima. Ideja je jednostavna: krenuti od podataka koje već nosimo u džepu i koje precizno opisuju kako izgleda individualno vrijeme pred ekranom.
- Redovito zajedno pregledavati tjedne izvještaje iz Screen Time i Digital Well-Being te razgovarati o ukupnim satima, broju otključavanja i obavijesti. Vizualno vidjeti vlastito vrijeme pred ekranom često je snažniji okidač promjene nego apstraktni savjeti.
- Naglasiti da obrasci slabijih izvršnih funkcija, nomofobija i dosada izravno pridonose lošijem akademskom uspjehu, snu i dobrobiti. Intervencija ne cilja samo minute, nego i okidače koji „guraju“ vrijeme pred ekranom.
- Razraditi ulogu konkretnih tehnologija u učionici – osobito digitalne metakognicije. Dogovoriti pravila korištenja tijekom nastave koja smanjuju konfliktnu pažnju, kako bi vrijeme pred ekranom ostalo svrhovito.
- Uvesti mikrostrategije: primjerice, strukturirane tech break pauze od 1-2 minute svakih 20-30 minuta nastave, premještanje ikona društvenih mreža sa početnog zaslona, ograničenja vremena u aplikacijama i noćne postavke poput Night Shift/Night Mode. S roditeljima dogovoriti jasna pravila za noć – punjenje uređaja izvan spavaće sobe – kako bi se prekrojilo vrijeme pred ekranom prije spavanja.
Ako pacijent pokazuje opsesivno korištenje društvenih mreža, pomaže fizičko „trenje“: premještanje ikona s naslovnice, mapiranje u mape ili ograničenja po aplikaciji. Ako su problemi sa spavanjem u prvom planu, vrijedi uvježbati noćne rutine i postavke poput Night Shift/Night Mode, uz roditeljske granice oko noćnih obavijesti. Svaka od ovih malih promjena smanjuje spontani impuls i remeti petlju u kojoj vrijeme pred ekranom diktira ritam večeri.
U konačnici, ovi prikazi nisu kraj priče, nego putokaz: obrasci su konzistentni kroz više uzoraka, instrument je stabilan, a mjere ponašanja – i kada nisu idealne – otkrivaju isti temeljni mehanizam. Kada je uređaj stalno pri ruci, vrijeme pred ekranom prirodno raste. Kada uvedemo trenje, rituale i jasna pravila, polako vraćamo prostor za san, učenje i mirniju pažnju.
