Jedno od najdubljih pitanja društvenih znanosti tiče se međuigre između pojedinaca i društava koja ih okružuju. U svojoj poznatoj sociološkoj raspravi o toj temi, C. Wright Mills (1959) zagovarao je korištenje onoga što je nazvao sociological imagination, koje nas potiče da o pojedincima i društvenim strukturama razmišljamo kao o odvojenim entitetima, a istodobno razumijemo presudnu međuigru među njima. Tako možemo misliti o pojedincu kao o pojedincu, ali je važno shvatiti kako su um i postupci pojedinca – često i bez njegova svjesnog uvida – rezultat moćnih i često velikih društvenih struktura koje oblikuju tko je pojedinac i kako odlučuje postupati u životu. U tom se okviru jasno vidi kako monarhija, kao specifična društvena struktura, može trajno utjecati na osjećaje, stavove i odluke ljudi koji u njoj sudjeluju ili su joj izloženi, neovisno o tome vole li monarhija ili ne.
Na mnogo načina, ova ideja sjedi u samoj srži sociologije, discipline koja nastoji uspostaviti društvenu jednakost radeći na promjeni velikih društvenih struktura. S obzirom na dugu povijest društvenih i fiskalnih nejednakosti koje karakteriziraju dobar dio ljudske povijesti – i na mnoge nepravde koje prate takve nejednakosti – čini mi se, kao uvjerenom egalitaristu, da je cilj sociologije više nego hvalevrijedan. Kada se raspravlja o monarhija, lako je zaboraviti da se rasprava zapravo vodi o strukturi, a ne o jednoj osobi. Upravo zato rasprave o monarhija zahtijevaju hladnu glavu: razlikovati instituciju od ljudi koji se u njoj rađaju ili u nju ulaze.
Kao bihevioralni znanstvenik koji proučava ljudsko stanje kroz duboki evolucijski pristup, sve sam se više zainteresirao za radove koji pokazuju da je u mnogim prapovijesnim i ranim povijesnim zajednicama najčešći obrazac bio egalitarizam. Iz takve perspektive može se tvrditi da društva koja teže jednakosti često funkcioniraju glatkije od društava s izraženim slojevitostima. Ukratko, može se tvrditi da je jednakost – koliko god bila teško dostižna – dobra stvar, dok monarhija predstavlja strukturu koja nerijetko radi u suprotnom smjeru. No čak i kad je monarhija predmet kritike, vrijedi imati na umu da pojedinci u toj strukturi ne biraju uvijek pravila igre.
S tim na umu, vrijedno je – kako je i Mills savjetovao – odmaknuti se i vidjeti pojedince kao nesvjesne proizvode društvenih struktura. Ako se doista želi pomaknuti prema društvenoj jednakosti, treba mijenjati strukture, a ne napadati ljude. To vrijedi i kad je u pitanju monarhija: promišljanje o tome kako smanjiti nejednakosti i demokratizirati institucije učinkovitije je od fokusiranja ljutnje na jednu osobu. U konačnici, promjena monarhija događa se kroz političke procese, javne rasprave i zakonodavne korekcije, a ne kroz moralno suđenje pojedincima koji su ulogu naslijedili.
Nemojmo kriviti kraljicu
Iz perspektive opisane iznad, iznenadila me žestina nekih reakcija na njezinu smrt. Mnogi su o njoj govorili isključivo kroz prizmu strukturalnih čimbenika kolonijalizma i sistemskih nejednakosti, a u istom su dahu ismijavali i osobu. Kao humanist i egalitarist, razočarala me ta vrsta reakcije. Kritizirati monarhija je legitimno – izrugivati se nečijoj smrti nije. Ovdje je ključno napraviti razlikovanje: kad govorimo o monarhija, govorimo o stoljetnoj instituciji sa složenim pravilima prijestolja, nasljeđivanja i reprezentacije, dok kad govorimo o osobi, govorimo o nečijem životu, obitelji i ljudskom dostojanstvu.
Nije tajna da Ujedinjeno Kraljevstvo nosi dugu povijest kolonijalizma, društvenih nejednakosti i nepravdi. Rani razvoj Sjedinjenih Država – okončan krvavom revolucijom – ilustrira koliko su napete bile te povijesne veze. Ali, kao što je Mills davno upozorio u opisu sociological imagination, želimo li se micati prema društvenoj jednakosti, moramo odvojiti pojedince od struktura koje ih okružuju i usmjeriti energiju na mijenjanje institucija. Ako je problem monarhija, tada je rješenje političko i institucionalno, a ne osobno i ad hominem.
Kraljica nije stvorila sustav monarhija niti njegov mračni pandan – kolonijalizam. Te su društvene strukture postojale izvan nje i bile uspostavljene davno prije njezina rođenja. Ona je djelovala unutar pravila koja su joj zatečena, ponekad s mogućnošću manevriranja, ali često bez realne moći da dotakne temelj sustava. Takav položaj nije opravdanje za sve odluke, ali jest objašnjenje ograničenja. Kad to shvatimo, postaje nam jasnije kako kritika monarhija ne mora prerasti u demoniziranje osobe.
Umjesto da je vidimo kao bezlično kolo u stroju kolonijalizma, možemo je promatrati kao pojedinku koja je, poput svakoga od nas, živjela u specifičnom povijesnom i političkom kontekstu, s velikim okolišnim čimbenicima koji su često bili izvan njezine svjesne kontrole. Upravo zato je moguće istovremeno žalovati i kritički promišljati monarhija. Veličina društva vidi se po tome može li istodobno pokazati sućut i zadržati moralnu jasnoću u odnosu na strukture moći.
Kada ljudi počnu podrugljivo govoriti o nečijoj smrti i kriviti tu osobu za zlodjela koja proizlaze iz društvenih struktura, gubimo malo vlastite ljudskosti. Kritizirati monarhija s punim pravom možemo – ali okrutnost prema pojedincu nije nužna cijena te kritike. Naprotiv, upravo nas suzdržanost i dostojanstvo čine uvjerljivijima kada tražimo pravednije institucije.
Možemo žalovati i istovremeno raditi na društvenoj jednakosti
Kolonijalizam i nepravde koje ga prate ukorijenjeni su u britansku povijest, no one nisu izravna posljedica jedne osobe. Riječ je o širokim političkim i ekonomskim procesima, o zakonima i tradicijama, o simbolima i ceremonijama koje monarhija reproducira kroz generacije. To ne znači da su simboli bezazleni; naprotiv, simboli imaju težinu. No sve dok simbol pretpostavljamo osobi, promašit ćemo cilj. Ako nas doista brine monarhija, onda ćemo se baviti načinima na koje se moć prenosi, ograničava i nadzire – i time kako institucije mogu postati odgovornije građanima.
U isto vrijeme možemo biti iskreno tužni zbog njezine smrti i posvećeni smanjenju nejednakosti. To nije proturječje. Mnogi se pitaju je li moguće odati počast osobi, a istovremeno držati kritičku distancu prema instituciji. Odgovor je potvrdan: žalovanje je ljudski refleks, a kritika monarhija je politički stav. Te dvije stvari ne moraju – i ne smiju – jedna drugu isključivati. Naprotiv, upravo sposobnost držanja dviju misli u glavi odjednom najbolje pokazuje zrelost javne rasprave.
Kako taj suživot izgleda u praksi? Prvo, njegovati jezik koji razlikuje osobu od institucije. Drugo, kad je riječ o monarhija, usmjeravati pažnju na politike: tko donosi odluke, kako se financiraju dvorske funkcije, koje su granice ovlasti, kakva je uloga parlamenta i sudova. Treće, podržavati obrazovanje koje građanima pomaže razumjeti povijesne korijene institucija – uključujući monarhija – i osposobljava ih da sudjeluju u demokratskim procesima.
Postoje i svjetonazorske razlike. Nekima monarhija predstavlja kontinuitet, ceremonijal i identitet; drugima je simbol hijerarhije i naslijeđenog privilegija. Obje strane imaju svoje razloge. No nijedna strana ne dobiva ako rasprava postane moralna panika ili osobni obračun. U svakoj od tih rasprava možemo podsjetiti na Millsovu poantu: analiziraj strukturu, a osobu promatraj s empatijom. U tom je okviru moguće izdvojiti vrijednosti – jednakost, odgovornost, transparentnost – i pitati se u kojoj mjeri ih monarhija potiče ili koči.
Kada raspravljamo o reformama, važno je biti konkretan. Ako se traži veća odgovornost, onda transparentnost javnih troškova i jasne linije ovlasti nisu ideološki hir nego minimum svakog modernog poretka. Ako se želi očuvati tradicija, onda se mora objasniti koja je društvena vrijednost tradicije i zašto monarhija doprinosi zajedničkom dobru. Dosegnemo li tu razinu preciznosti, rasprava o monarhija prestaje biti bura emocija i postaje rasprava o mjerljivim ciljevima javne politike.
Istodobno, jezik ima snagu oblikovati osjećaje. Govor mržnje i cinizam donose kratkotrajno olakšanje, ali ne mijenjaju institucije. Pa i kad se netko snažno protivi monarhija, korisnije je govoriti o institucijskim rješenjima nego o osobnim uvredama. Time se stvara klima u kojoj su i zagovornici i protivnici spremniji čuti jedni druge, a to je, dugoročno, najbolji put do onoga što mnogi priželjkuju – društva s manje nejednakosti i više dostojanstva za sve.
U osobnoj sferi žalovanje je tiho i privatno, ali u javnoj sferi ono poprima oblik protokola i ceremonije. I tu se opet vraćamo na monarhija: ceremonijalni aspekti mogu istodobno pružiti osjećaj zajedništva i izazvati skepsu kod onih koji vide nepravednu raspodjelu moći i resursa. Osjećaj ambivalencije – da nešto istodobno cijenimo i odbacujemo – nije znak nedosljednosti, nego složenosti javnog života. Prihvaćajući tu ambivalenciju, oslobađamo prostor za trezven razgovor o tome što zadržati, što reformirati, a što napustiti.
Važno je i kako učimo iz povijesti. Institucije se ne mijenjaju preko noći, ali se mijenjaju. Kad se raspravlja o monarhija, korisno je promatrati povijesne prijelaze: kako su se mijenjale uloge krune, parlamenta i suda kroz stoljeća, kako je javno mnijenje pritiskalo institucije prema većoj odgovornosti, kako su skandali i krize otvarali prostore za reforme. Takav pristup ne traži izvanredne podatke ni statistike – traži strpljenje i jasnoću uvida u to da je promjena proces.
Na razini svakodnevice, mnogi ljudi traže upute: što mogu učiniti ako ih smeta monarhija, ali žele odati počast preminuloj osobi? Odgovor može biti jednostavan: izraziti sućut bez političkih dodataka i, zasebno, sudjelovati u javnim raspravama, građanskim inicijativama i obrazovnim programima koji se bave reformama. Time se poštuje razlika između privatne empatije i javne politike, a obje su dimenzije potrebne. Oni koji podržavaju monarhija mogu, pak, prepoznati da ljubav prema tradiciji ne isključuje razgovor o pravednosti i jednakim šansama.
Otvorimo i temu jezika nasljeđa. Riječi poput „kruna“, „dužnost“, „služenje“ i „država“ često prizivaju uzvišen ton. No riječi mogu i zavarati. Ako monarhija doista služi društvu, onda služenje mora biti provjerljivo i podložno kritici. Pretvorimo li služenje u nedodirljiv mit, riskiramo zamijeniti živu odgovornost simboličkom retorikom. Zato je zdravo inzistirati na pitanjima: komu koristi, kako je odgovorna, kojim se normama ravna. Kad se takva pitanja redovito postavljaju, i monarhija i njezini kritičari postaju bolji – jedni u objašnjavanju svoje uloge, drugi u preciziranju svojih zamjerki.
Ne smijemo zanemariti ni emocionalni rad koji obavljaju javne osobe. Od njih se očekuje stalna samokontrola, osmijeh, protokol. No taj puni kalendar ceremonija ne oslobađa nas odgovornosti da razlikujemo osobu od strukture. Pritom je korisno sjetiti se jednostavne misli: žalovanje je o žalovanju, a politika je o institucijama. Kada ta dva toka ne miješamo, rasprava o monarhija postaje jasnija, a sućut prema umrlima iskrenija.
U vremenima digitalnih mreža, rasprave se često prelijevaju u brze osude i kolektivne performanse. Jedan viralni komentar može prekriti nijanse. Zato vrijedi usporiti i provjeriti: je li moja kritika usmjerena prema strukturi ili prema osobi? Ako nas doista zanima monarhija, tada je prvi korak pitati se kako graditi koalicije koje mogu mijenjati pravila igre – bez gaženja ljudskog dostojanstva. Naposljetku, institucije se održavaju i ruše društvenim konsenzusom, a konsenzus se ne gradi uvredama.
Na kraju, vratimo se prvotnoj tvrdnji: moguće je žalovati i moguće je odbacivati monarhija. Moguće je istovremeno držati do dobrote i do pravednosti. To nije slabost logike, nego snaga empatije i zrelosti. U tom duhu, razgovor o monarhija može biti prilika za nešto bolje: za oblikovanje društva u kojem simboli služe ljudima, a ne obrnuto, i u kojem se povijesna težina tradicije pretvara u odgovornu praksu sadašnjosti.
Hvala Shannon Guyton na promišljenim uvidima koji su pomogli oblikovati ovu temu.
