Emocionalni i na rješavanje problema usmjeren aktivizam

U istraživanjima motivacije dobro je poznato da nas približavanje vrijednom cilju često potiče i održava interes za rad prema onome što želimo postići. Kad, primjerice, pokušavamo dovesti tijelo u bolju formu, vidljive promjene u izgledu mogu nam pokazati da se trud isplati, pa nam postaje lakše ostati dosljedan u treninzima. No vrijedi li isti obrazac i kad razmišljamo o društvenim ciljevima, poput jednakosti i pravednosti, gdje rezultati nisu uvijek odmah vidljivi i gdje se napredak često doživljava kroz kolektivno iskustvo?

Prema novijim nalazima, doživljaj koliko je neki društveni cilj blizu ili daleko može aktivirati različite oblike angažmana. Kad se ciljevi poput rodne, ekonomske i rasne jednakosti doživljavaju kao udaljeni, to može potaknuti emocionalni aktivizam, ponajprije kroz snažniji osjećaj nepravde. Suprotno tome, kad se čini da je cilj nadohvat ruke, ljudima može postati uvjerljivije da kolektivna akcija i konkretne javne politike doista stvaraju razliku. Tada se češće aktivira pristup usmjeren na rješavanje problema, u kojem se procjenjuje što funkcionira, što ne funkcionira i kojim se koracima može doći do završne dionice puta.

Voditeljica istraživanja Lea Hartwich pokušala je razumjeti zašto se okolnosti društvenih pokreta toliko razlikuju – nekad izgleda da je uspjeh dalek, a nekad da se promjena zaista događa pred očima. Posebno ju je zanimalo kako se u takvim uvjetima mijenjaju psihološki putevi koji ljude vode prema sudjelovanju u prosvjedima, kampanjama i drugim oblicima javnog djelovanja.

Razmišljala sam o tome koliko se okolnosti društvenih pokreta mogu razlikovati s obzirom na njihove izglede za uspjeh ili na to koliko im još preostaje do ostvarenja ciljeva.

Iz ranijih istraživanja znamo da su i osjećaj nepravde i uvjerenje u uspjeh važni putevi koji ljude vode prema sudjelovanju u prosvjedima i drugim akcijama. Razumjeti kada je najučinkovitije naglasiti koji put može koristiti društvenim pokretima, ali i doprinijeti teorijskim modelima kolektivnog djelovanja.

Blizina cilja određuje put kojim se aktivisti pokreću

U tri studije, provedenima na više od 1.000 stanovnika Njemačke, istraživački tim pronašao je dokaze koji podupiru njihovu pretpostavku: doživljaj blizine cilja može usmjeriti ljude prema različito obojenom aktivizmu. Važan detalj je da “blizina cilja” nije bila samo nešto što su sudionici spontano procjenjivali, nego je u određenoj mjeri i eksperimentalno oblikovana načinom na koji su im predstavljene informacije.

Jedan od primjera odnosio se na rodnu jednakost u visokom obrazovanju. Sudionicima je rečeno da trenutačni udio profesorica iznosi 10, 20, 30 ili 40 posto. U toj postavci, veći postotci signalizirali su veću blizinu cilju od 50 posto. Takav prikaz omogućio je istraživačima da usporede kako ljudi reagiraju kada promjenu doživljavaju kao daleku u odnosu na to kada se čini da je promjena već u tijeku i da je sljedeći korak realan.

Kada je blizina cilja bila percipirana kao niska – primjerice pri 10 ili 20 posto profesorica – sudionici su češće izražavali snažniji doživljaj nepravde. Taj osjećaj, prema interpretaciji Hartwich i suradnika, povećavao je namjeru uključivanja u kolektivnu akciju, poput pridruživanja demonstracijama ili prosvjedima. U tom kontekstu, aktivizam se može opisati kao emocionalno motiviran: ljudi se pokreću zato što ih nepravda pogađa, ljuti ili žalosti, a ta emocionalna energija postaje gorivo za djelovanje.

Emocionalni aktivizam nije nužno impulzivan ili nepromišljen, ali mu je ishodišna točka drugačija: polazi od moralnog doživljaja da je stanje neprihvatljivo. Kad cilj djeluje daleko, pojedinci često nemaju jasnu sliku kako bi točno trebalo izgledati rješenje u praksi ili kojim se instrumentima može doći do promjene. Ipak, snažan doživljaj nepravde može učiniti da se aktivizam doživljava kao “ispravna stvar”, čak i kada se vjerojatnost brzog uspjeha ne čini visokom.

Suprotno tome, kada je blizina cilja bila percipirana kao visoka – primjerice pri 40 posto profesorica – sudionici su češće smatrali da su politike i kampanje koje podržavaju jednakost učinkovitije. Taj doživljaj učinkovitosti, zauzvrat, povećavao je namjeru sudjelovanja u kolektivnoj akciji. Ovdje aktivizam poprima problem-usmjeren karakter: ljudi ne djeluju samo zato što osjećaju nepravdu, nego zato što procjenjuju da su određene mjere djelotvorne, da se pomak već vidi i da se trudom može “zatvoriti” preostali dio razlike do cilja.

U problem-usmjerenom aktivizmu važna je procjena mehanizma: koje se promjene događaju, na temelju kojih odluka, u kojim institucijama i s kojim preprekama. To je tip aktivizma koji često uključuje praćenje provedbe, uspoređivanje pristupa, javno zagovaranje konkretnih rješenja i pritisak na donositelje odluka da zadrže smjer. Kad cilj izgleda blizu, ljudima može biti psihološki lakše zamisliti da se dodatnim naporom doista može postići konačni rezultat.

Važno je naglasiti da sama blizina cilja nije izravno predviđala namjeru sudjelovanja u prosvjedima ili u drugim oblicima angažmana. Drugim riječima, nije dovoljno reći da će se ljudi više angažirati samo zato što je cilj daleko ili blizu. Utjecaj je išao posredno: blizina cilja oblikovala je percepcije nepravde ili učinkovitosti, a te su percepcije bile one koje su “okidale” aktivizam.

Takav nalaz ima praktičnu težinu jer objašnjava zašto se u nekim fazama društvenih borbi najviše čuju moralni argumenti i svjedočanstva o šteti, a u drugim fazama prevladavaju poruke o programima, politikama i provedivim koracima. Aktivizam se, u ovom tumačenju, prilagođava psihološkom okruženju: dalek cilj pojačava moralnu hitnost, a blizak cilj pojačava logiku učinkovitosti.

Govoreći o rezultatima, Hartwich – koja radi kao poslijedoktorandica u području psihologije u Njemačkoj – istaknula je da nalaz može biti ohrabrujući. Kad je društveni pokret daleko od cilja, ljudi mogu niže procjenjivati izglede za uspjeh, ali to ne mora srušiti njihovu ukupnu motivaciju jer se istodobno pojačava osjećaj nepravde. Drugim riječima, aktivizam se može održavati i u uvjetima u kojima se promjena čini sporom, upravo zato što moralni doživljaj problema ostaje snažan.

To pomaže objasniti jednu naizgled proturječnu pojavu: ponekad se pokreti ne gase ni nakon dugih razdoblja slabog institucionalnog napretka. Ako doživljaj nepravde ostaje intenzivan, aktivizam može ostati živ, iako sudionici ne vjeruju da će se cilj brzo ostvariti. Emocionalni aktivizam tada postaje način očuvanja pažnje javnosti i održavanja osjećaja zajedničke odgovornosti.

Istodobno, kada je cilj blizu, problem-usmjeren aktivizam može spriječiti samozadovoljstvo. U završnim fazama promjene često se javlja rizik da ljudi pomisle kako je “gotovo” i da više nema potrebe za angažmanom. Međutim, ako se učinkovitost politika jasno prepoznaje, aktivizam se može pojačati jer ljudi žele osigurati da se postignuti napredak ne zaustavi ili ne preokrene. U tom smislu, doživljaj učinkovitosti može stvoriti osjećaj da je sada baš pravi trenutak za dodatni pritisak.

Ovakav okvir također otvara pitanje kako se u javnosti komunicira napredak. Ako se napredak prikazuje isključivo kao niz statističkih pokazatelja, dio publike može osjetiti da se gubi ljudska dimenzija problema. Ako se, pak, naglašava samo moralna povreda bez pokazivanja mogućih rješenja, dio publike može izgubiti vjeru da aktivizam ima smisla. Istraživanje sugerira da je psihološki važno uskladiti poruku s doživljenom fazom puta prema cilju.

Pokretanje kampanja kroz emocionalne narative

U kontekstu tih nalaza postaje posebno zanimljivo promatrati kako nastaju novi društveni pokreti. Na samom početku kampanja za građanska prava ili u začetku pokreta za socijalnu pravdu često dominiraju apeliranja na nepravdu: priče o diskriminaciji, nejednakim šansama, iskustvima isključenosti i posljedicama koje pojedinci trpe. Takve poruke mogu “upaliti” emocionalni aktivizam jer pomažu ljudima da jasno osjete što je neprihvatljivo u postojećem stanju.

U ranim fazama, kada cilj djeluje daleko, narativ o nepravdi može imati posebnu funkciju: stvara zajednički moralni okvir i oblikuje identitet skupine koja se okuplja oko zahtjeva za promjenom. Aktivizam se tada često širi kroz zajednička iskustva, javna svjedočanstva i simboličke akcije koje poručuju da se stanje više ne može tolerirati. To ne znači da u toj fazi nema mjesta za planiranje, ali emocionalni impuls često je ono što privlači prve sudionike.

Hartwich je u tom smislu naglasila da težnja za promjenama koje u kratkom roku mogu izgledati nerealno ne mora biti nedostatak, sve dok pokret može oblikovati uvjerljiv narativ koji ističe nepravdu statusa quo. Drugim riječima, aktivizam može rasti i kada “cilj” nije odmah ostvariv, jer se motivacija ne oslanja isključivo na procjenu brzine uspjeha, nego i na moralnu jasnoću problema.

Takav pristup može biti posebno važan u temama gdje promjena zahtijeva duboke društvene preinake: promjene normi, promjene institucionalnih praksi, dugotrajan rad na obrazovanju i uključivanju različitih skupina. Kada ljudi očekuju brze ishode, mogu se razočarati i odustati. Emocionalni aktivizam, utemeljen na osjećaju nepravde, može pomoći održati fokus i tijekom razdoblja kada se rezultati ne vide odmah.

Ipak, kako se ciljevi počnu činiti dostižnima, pokret se često mora preorijentirati. Problem-usmjeren aktivizam tada dobiva na važnosti jer publika želi znati što konkretno treba učiniti: koje mjere su prioritet, kako se provodi nadzor, tko je odgovoran i kako se postiže održivost promjene. U tim fazama, poruke koje pokazuju da određene politike djeluju mogu ojačati osjećaj da je angažman smislen i da se isplati ulagati vrijeme i energiju.

U praksi, to može značiti da organizatori mijenjaju ton i sadržaj kampanja. Umjesto isključivo moralnog poziva, češće se pojavljuju jasni zahtjevi, planovi provedbe, objašnjenja postupaka i javno praćenje učinaka. Aktivizam postaje više usmjeren na “kako”, a manje samo na “zašto”. No to ne poništava emocije – i u problem-usmjerenom pristupu može postojati snažan moralni naboj – nego mijenja primarni psihološki okidač koji ljude pokreće.

Jedan važan sloj je i razlika među sudionicima. Neki ljudi se češće uključuju povremeno, primjerice kada se dogodi važan događaj ili kada se tema snažno pojavi u medijima. Drugi su dugoročno angažirani i sudjeluju u organizaciji, logistici, komunikaciji i pregovorima. Nije posve jasno razlikuju li se ovi motivacijski procesi među povremenim sudionicima i među onima koji nose operativni dio pokreta. No i za jedne i za druge može biti važno kako doživljavaju blizinu cilja, jer taj doživljaj utječe na to hoće li njihov aktivizam biti više emocionalno obojen ili više usmjeren na procjenu učinkovitosti.

Osim toga, društveni kontekst može promijeniti način na koji se blizina cilja interpretira. Dvoje ljudi može gledati isti broj i imati potpuno različit doživljaj: netko može reći da je 40 posto “skoro”, a netko da je to i dalje “nedovoljno”. U takvim razlikama mogu sudjelovati osobna iskustva, pripadnost skupini, povjerenje u institucije i očekivanja o tome koliko se brzo promjene u društvu uopće mogu događati. Aktivizam se zato ne može svesti na jednostavnu formulu, ali se može bolje razumjeti kroz ove psihološke puteve.

Još jedan element je način na koji ljudi uče o napretku. Ako informacije dolaze iz različitih izvora, mogu biti proturječne ili fragmentirane, pa se doživljaj blizine cilja može stalno mijenjati. U takvim uvjetima aktivizam može oscilirati: jedan tjedan prevladava emocionalni naboj zbog vijesti koje pojačavaju osjećaj nepravde, a drugi tjedan prevladava problem-usmjeren pristup jer se pojavi konkretan prijedlog mjere ili politika koje se mogu podržati.

U širem smislu, nalazi upućuju na to da je korisno razlikovati barem dva psihološka pogona: doživljaj nepravde i doživljaj učinkovitosti. Kada je doživljaj nepravde primarni, aktivizam se često izražava kroz moralni apel, solidarnost i javno isticanje štete koju status quo proizvodi. Kada je doživljaj učinkovitosti primarni, aktivizam se izražava kroz fokus na provedive korake, podršku određenim politikama i pritisak da se mehanizmi promjene ne razvodne. Oba puta mogu voditi u kolektivnu akciju, ali kroz drugačije psihološke procjene.

Istraživanje je objavljeno u znanstvenom časopisu, no u javno dostupnom sažetku koji je ovdje prepričan nije naveden naziv publikacije. To ostavlja prostor da se rasprava usmjeri na samu ideju: kada je društveni cilj daleko, emocionalni aktivizam može održavati motivaciju kroz pojačan osjećaj nepravde, a kada se cilj približi, problem-usmjeren aktivizam može ojačati kroz rastući doživljaj učinkovitosti.

Otvorena pitanja ostaju brojna. Primjerice, kako se ove dinamike mijenjaju kada se ciljevi preoblikuju, kada se “meta” pomakne ili kada dođe do političkih promjena koje djeluju kao korak unatrag? Također, kako se doživljaj blizine cilja gradi u zajednicama koje su dugo bile izložene razočaranju i nepovjerenju? Odgovori na takva pitanja mogli bi dodatno pojasniti kako se aktivizam održava kroz vrijeme i kako pokreti biraju između emocionalnog poticaja i pristupa usmjerenog na rješavanje problema – ovisno o tome kako njihovi sudionici vide udaljenost do cilja.