Ekstremna partizanska podjela sve je izraženija značajka američkog političkog krajolika. Iako je spremnost na izravnu fizičku silu koncentrirana u malom, ali društveno relevantnom manjinskom dijelu populacije, rasprave o tome tko opravdava političko nasilje i zašto ne mogu se svesti na jednostavne podjele po stranačkim etiketama. Dio istraživanja upućuje na to da se prihvatljivost političkog nasilja može pojaviti kod ekstremista na obje strane spektra, uz naznake da ga veći broj ispitanika na ljevici ponekad smatra opravdanim u odnosu na desnicu (Kalmoe & Mason, 2019). Usto, autoritarni svjetonazori povezani su s podrškom nasilnim sredstvima i lijevo i desno. Premda autoritarno orijentirani pojedinci s različitih ideoloških polova mogu dijeliti slične psihološke obrasce (Costello et al., 2022), razlike u određenim osobinama – osobito u neuroticizmu – mogu pomoći objasniti zašto se u nekim uzorcima uoči nešto veća sklonost nasilnim rješenjima na ekstremnoj ljevici.
Smrtonosna partizanština
Istraživanja su pokušala zahvatiti psihološku osnovu onoga što se može nazvati lethal partisanship (Kalmoe & Mason, 2019). Taj pojam obuhvaća sklop polariziranih političkih stavova u kojem građani mogu pokazivati moralno distanciranje – racionaliziranje štete nanesene političkim protivnicima – zatim političku zluradost, odnosno zadovoljstvo tuđom patnjom ili želju da se protivniku dogodi šteta, te naposljetku odobravanje nasilnih činova, sve do izražene spremnosti na ubijanje političkih protivnika. U tom okviru političko nasilje ne promatra se samo kao ponašanje, nego i kao stavovni repertoar: opravdavanje štete, dehumanizacija, te percepcija da je „cilj“ toliko moralan ili hitan da sredstva postaju sekundarna. Upravo takvi pomaci u moralnom rezoniranju omogućuju da se nasilne opcije, koje bi inače bile neprihvatljive, predstave kao nužna samoobrana ili kao „pravedna kazna“ za drugu stranu.
U nacionalno reprezentativnoj američkoj anketi iz 2017. moralno distanciranje bilo je prilično često – više od 60% republikanaca i demokrata izrazilo je takve stavove – dok su politička zluradost i prihvaćanje izravnog nasilja bili ograničeni na male manjine, uglavnom oko 5-10% (Kalmoe & Mason, 2019). Ukupno gledano, demokrati su češće izražavali političku zluradost nego republikanci; primjerice, 17% demokrata naspram 7% republikanaca navelo je da su barem jednom poželjeli da netko ozlijedi jednog ili više političara iz suprotne stranke. Kada se pita općenito je li nasilje barem povremeno prihvatljivo, 9% i republikanaca i demokrata složilo se s tom tvrdnjom. Međutim, pri specifičnijem pitanju – bi li nasilje bilo opravdano ako suprotna stranka pobijedi na izborima 2020. – 18% demokrata i 13% republikanaca odgovorilo je potvrdno. Ovi rezultati ne znače da je političko nasilje široko podržano, ali pokazuju da se u određenim scenarijima dio građana može pomaknuti od apstraktne osude prema uvjetnom opravdavanju.
Važnost crte agresivnosti
Kalmoe i Mason u istom su radu ispitivali povezanost između spomenutih komponenti i drugih čimbenika kao što su partizanski društveni identitet, snaga ideološkog identiteta, dob, spol i crta agresivnosti – stabilna sklonost verbalnoj i fizičkoj agresiji (Kalmoe & Mason, 2019). Najdosljedniji prediktor „smrtonosne partizanštine“ bila je upravo crta agresivnosti: agresivniji pojedinci češće su pokazivali moralno distanciranje, političku zluradost i odobravanje nasilja. Iako je partizanski društveni identitet bio snažan prediktor moralnog distanciranja, bio je znatno slabiji u objašnjavanju potpore nasilju i nije predviđao političku zluradost. Snaga ideološkog identiteta umjereno je predviđala moralno distanciranje i zluradost, ali u toj analizi nije predviđala nasilje. Nadalje, očekivanja da će mlađi u odnosu na starije, te muškarci u odnosu na žene, pokazivati više elemenata „smrtonosne partizanštine“ nisu se potvrdila: dob i spol nisu predviđali ispitivane ishode.
Ovi nalazi pomažu razjasniti zašto političko nasilje ponekad nije prvenstveno „produkt ideologije“, nego produkt psihološkog profila koji ideologija može aktivirati, kanalizirati i opravdati. Agresivnost, kao dispozicija, povećava vjerojatnost da će osoba konflikte tumačiti kao prijetnju i da će preferirati konfrontacijske strategije. U političkom kontekstu to može značiti manju toleranciju na kompromis, veću sklonost kažnjavanju protivnika i veću spremnost da se protivniku pripišu zle namjere. Kada se takav obrazac spoji s intenzivnim stranačkim identitetom, političko nasilje može postati „misliva“ opcija – ne nužno kao plan, nego kao izgovorena spremnost ili kao uvjetna legitimacija („ako oni to učine, onda je opravdano i naše“). Time se prag moralne zabrane pomiče bez potrebe za detaljnim ideološkim obrazloženjima.
Crta agresivnosti povezana je s nasilnim i antisocijalnim ponašanjem općenito, pa je razumljivo da može predviđati i stavove koji toleriraju političko nasilje. U širem okviru osobnosti, agresivnost je povezana s nižim razinama prosocijalne brige i slabijom samokontrolom impulsa u društveno prikladnim okvirima, te s višim razinama neuroticizma – sklonosti doživljaju distresa i emocionalne ranjivosti (Ang et al., 2004). To otvara korisno pitanje: mogu li se osobine poput neuroticizma i percepcije prijetnje povezati s razlikama između ljevice i desnice u prihvaćanju nasilnih mjera? Kako bi se to bolje razumjelo, smisleno je promotriti istraživanja o autoritarizmu, ideološkom sklopu koji se u više radova dovodi u vezu s opravdavanjem prisile i političkog nasilja.
Lijevi i desni autoritarizam
Autoritarni stavovi općenito uključuju težnju da se druge prisili na usvajanje vlastitih vrijednosti, netoleranciju prema različitima, spremnost na prisilu, agresiju i kažnjavanje neistomišljenika te snažan osjećaj moralnog apsolutizma. Dugo su psiholozi autoritarizam uglavnom poistovjećivali s desnim svjetonazorom, no novija istraživanja pružila su dokaze da postoji i lijevi autoritarizam (Costello et al., 2022). Dok desni autoritarizam tipično opravdava prisilu i kaznene mjere radi očuvanja tradicionalnih vrijednosti i obrane postojećeg poretka, lijevi autoritarizam može opravdavati prisilu radi nametanja progresivnih egalitarnih vrijednosti i radikalnog rušenja kapitalističkog sustava. U seriji studija Costello i suradnici analizirali su psihološke karakteristike i lijevih i desnih autoritaraca. Unatoč ideološkim razlikama, oba oblika autoritarizma povezana su s autokratskim i antidemokratskim stavovima. Međutim, lijevi autoritarci u tim su podacima prijavljivali više razine elemenata „smrtonosne partizanštine“, uključujući moralno distanciranje, političku zluradost i spremnost na partizansko političko nasilje, kao i veću političku netoleranciju te veću spremnost da se zabrane govornici s oprečnim političkim stavovima (Costello et al., 2022).
Važno je razumjeti da autoritarizam, bez obzira na smjer, nudi psihološki okvir u kojem se nasilne mjere lakše legitimiraju: „naša“ vrijednosna vizija doživljava se kao moralno nesporna, a „njihova“ kao opasna, pokvarena ili dehumanizirana. U takvom okruženju političko nasilje može se prikazati kao preventivna zaštita zajednice ili kao moralna dužnost. U mnogim aspektima, lijevi i desni autoritarci u navedenim studijama bili su slični u osobinama i kognitivnim obilježjima; primjerice, pokazivali su slične razine antagonističkih crta ličnosti koje se često povezuju s nasilnim ponašanjem, uključujući bezosjećajnu „zloću“, te podjednako niske razine ugodnosti i savjesnosti (Costello et al., 2022). Sličnosti sugeriraju da razlike u sadržaju ideologije ne moraju značiti i razlike u psihološkim mehanizmima koji vode do opravdavanja prisile. No istodobno, identificirane razlike u neuroticizmu upućuju na to da se isti autoritarni obrazac može hraniti različitim emocionalnim gorivom.
S druge strane, lijevi autoritarci pokazivali su više razine neuroticizma od svojih desnih pandana te su češće vjerovali da je svijet opasno mjesto (Costello et al., 2022). Autori su predložili da lijevi autoritarci, u odnosu na desne, mogu biti osjetljiviji na prijetnju i neizvjesnost. Takva osjetljivost može pojačati doživljaj hitnosti i osjećaj da „nema vremena“ za institucionalne procedure ili spor kompromis. Kada se u takvom emocionalnom okruženju pojave snažni moralni narativi o tlačenju ili egzistencijalnoj ugrozi, političko nasilje može dobiti dodatnu psihološku potporu jer se doživljava kao odgovor na navodno neposrednu i ozbiljnu opasnost. To ne znači da je nasilje nužan ishod, nego da se prag opravdavanja može sniziti kad se prijetnja percipira kao trajna i sveobuhvatna.
Neuroticizam kao rizični čimbenik za političko nasilje
Ranija istraživanja zabilježila su da osobe s ekstremnim lijevim stavovima u prosjeku postižu više rezultate na neuroticizmu nego druge skupine na političkom spektru, uključujući i ekstremnu desnicu (Fatke, 2017; Gerber et al., 2011). U tom svjetlu nije iznenađujuće da se i u novijim analizama lijevih i desnih autoritaraca pojavljuje razlika upravo u toj osobini (Costello et al., 2022). Neuroticizam se može manifestirati kao pojačana sklonost zabrinutosti, doživljaju nepravde kao osobno prijeteće, te snažnijim emocionalnim reakcijama na neizvjesnost. U političkom kontekstu to može značiti veću spremnost da se protivnika percipira kao egzistencijalnu prijetnju, a ne kao legitimnog suparnika. Kada se takva percepcija spoji s moralnim distanciranjem i agresivnim dispozicijama, političko nasilje može izgledati „logičnije“ unutar subjektivnog doživljaja osobe, jer se nasilni odgovor čini proporcionalnim doživljenoj ugrozi.
Usto, crta agresivnosti – koja je u analizama predviđala elemente „smrtonosne partizanštine“ (Kalmoe & Mason, 2019) – povezana je s nižom ugodnošću i savjesnošću te višim neuroticizmom (Ang et al., 2004). U Costellovim nalazima lijevi i desni autoritarci nisu se bitno razlikovali u ugodnosti i savjesnosti, ali su se razlikovali u neuroticizmu (Costello et al., 2022). Ta razlika može biti jedan od razloga zašto se u pojedinim uzorcima vidi nešto veća spremnost na opravdavanje političkog nasilja na ekstremnoj ljevici: ako se svijet percipira kao opasniji, a ishodi kao neizvjesniji i prijeteći, lakše je racionalizirati „izvanredne“ mjere. Takva hipoteza zahtijevala bi dodatna testiranja, uključujući preciznije mjere percepcije prijetnje, emocionalne reaktivnosti i situacijskih okidača. Ipak, već sada se može razmišljati o tome da bi prevencija radikalizacije morala uzimati u obzir različite psihološke putove koji vode do istog ishoda – podrške za političko nasilje – jer bi se različite skupine mogle razlikovati u tome potiče li ih primarno agresivna dispozicija, autoritarna potreba za kontrolom, ili doživljaj prijetnje koji hrani opravdavanje nasilnih rješenja.
