Kad većina ljudi razmišlja o poremećajima ličnosti, često poseže za nazivima kategorija poput „granični“, „narcis“ ili „antisocijalni“. Takve etikete pripadaju uobičajenom dijagnostičkom sustavu koji se koristi u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi, poznatom kao DSM-5, odnosno peta verzija priručnika koja opisuje kriterije za postavljanje dijagnoza.
Ipak, već tijekom dovršavanja DSM-5 dio stručnjaka za poremećaje ličnosti osporavao je taj tradicionalni pristup. Njihov je argument bio jednostavan: ljudi ne dolaze u urednim, jasno odijeljenim ladicama. Umjesto toga, osobnost je smislenije razumjeti kao skup kontinuiranih kvaliteta – osobina koje se mogu pojaviti u različitim stupnjevima, a ne kao diskretne dijagnostičke kutije.
Prema tom gledištu, ljudsko ponašanje je previše složeno da bi se pouzdano „rezalo“ na nekoliko odvojenih kategorija. U stvarnosti se osobine isprepliću, mijenjaju s kontekstom i mogu biti istodobno korisne u jednom području života, a problematične u drugom. Kontinuirani model pokušava bolje uhvatiti te nijanse.
Kako u novijem radu opisuju Johannes Stricker i suradnici (2022) sa Sveučilišta Heinrich Heine u Düsseldorfu, kritike okvira DSM-5 nisu samo teorijske. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) u svojem je klasifikacijskom sustavu napustila kategorije poremećaja ličnosti i u ICD-11 uvela model koji se oslanja na procjenu pet maladaptivnih domena osobina ličnosti.
Takav pristup ne pita prvenstveno „u koju kategoriju netko spada“, nego „u kojoj mjeri su prisutne pojedine problematične osobine“. Time se dobiva opis koji je fleksibilniji i bliži stvarnom iskustvu rada s ljudima – u terapiji, savjetovanju i kliničkoj procjeni.
Kako bi izgledala nova metoda dijagnosticiranja?
Vrijedi nakratko zastati i razmisliti zašto je ovaj opći pomak važan. Zamislite osobu koju okolina često doživljava kao izrazito samousmjerenu i željnu divljenja – nekoga tko stalno traži načine da bude u središtu pažnje, da se istakne i da dobije potvrdu. U dijagnostičkom jeziku takvo se ponašanje ponekad povezuje s narcističkim obrascima.
Takva osoba može djelovati iskorištavajuće i sklona preuveličavanju vlastite važnosti. Može manipulirati situacijama kako bi došla do željenog ishoda, pa čak i prelaziti granice pristojnosti ili poštenja ako procijeni da joj to donosi dobit. U svakodnevnom govoru ljudi takvu osobu nerijetko etiketiraju brzopleto, kao da se cijela osobnost može sažeti u jednu riječ.
No, sada se prisjetite nekoga tko bi u popularnom jeziku bio nazvan „psihopatom“. Zar i ta osoba ne može biti iskorištavajuća? Ako dvije naizgled različite „kategorije“ dijele istu temeljnu kvalitetu – sklonost korištenju drugih – zašto završavaju u potpuno odvojenim dijagnostičkim „kantama“?
Ovo pitanje pokazuje jednu od slabosti čvrstih kategorija: iste osobine mogu se pojaviti u više obrazaca, a razlike među ljudima često su u intenzitetu, kombinacijama i kontekstu, a ne u čistom „pripadništvu“ jednoj skupini. Model osobina pokušava opisati upravo te kombinacije.
Kad bi se umjesto kategorija dosljedno koristilo pet maladaptivnih domena osobina, stručnjaci u mentalnom zdravlju mogli bi dobiti jezik koji je istodobno precizniji i praktičniji. No odmah se postavlja pitanje: kojih pet domena ima najviše smisla i kako ih povezati s onim što već znamo o osobnosti?
Jedan izvor ideja dolazi iz dobro prihvaćene teorije osobnosti poznate kao petofaktorski model (FFM). U tom okviru osobnost se opisuje kroz pet širokih područja: neuroticizam, ekstraverziju, otvorenost, ugodnost i savjesnost. Budući da je FFM razvijen primarno za mjerenje „normalne“ osobnosti, njemački su istraživači propitivali može li se taj model bez ostatka preklopiti s domenama ICD-11, koje moraju obuhvatiti maladaptivna ponašanja i obrasce.
Drugim riječima, čak i ako FFM pruža stabilan i istraživački bogat okvir, klinička praksa zahtijeva jezik koji jasno hvata rigidnost, problematičnu impulzivnost, emocionalnu nestabilnost ili socijalno povlačenje – i to na način koji pomaže razumjeti funkcioniranje, a ne samo opisati temperament.
Uvod u anankastia
Za razliku od FFM-a, domene ICD-11 moraju izravno obuhvatiti ponašanja koja stvaraju poteškoće u svakodnevnom životu. Na temelju ranijih radova razvijen je instrument PiCD (Personality Inventory for ICD-11), koji mnoge pojmove iz FFM-a preimenuje tako da bolje odgovaraju jeziku psihopatologije. No jedna se domena ne prevodi lako iz FFM-a u taj novi okvir: anankastia.
Pojam anankastia izveden je iz grčke riječi „anankastikos“, koja se povezuje s prisilom i unutarnjim osjećajem nužnosti. U ICD sustavu taj je koncept bio temelj za opis onoga što se ranije nazivalo anankastičnim obrascima ličnosti, a u DSM-5 se najčešće prepoznaje kroz opis opsesivno-kompulzivnog poremećaja ličnosti.
Prema autorima PiCD-a, domena anankastia uključuje osobine poput perfekcionizma, ustrajnosti, emocionalne i ponašajne suzdržanosti, tvrdoglavosti, sklonosti dugom odvagivanju, urednosti te snažne usmjerenosti na pravila i ispunjavanje obveza. Na prvi pogled to može podsjetiti na savjesnost, ali razlika je u tome što ovdje naglasak nije na prilagodljivoj organiziranosti, nego na rigidnoj kontroli koja može postati disfunkcionalna.
U samoj jezgri, anankastia se može opisati kao usko usmjerenje na kontrolu vlastitog ponašanja – i ponekad tuđeg – kako bi „stvari bile točno onakve kakve trebaju biti“ prema osobnom, vrlo specifičnom idealu. Taj ideal ne mora biti razuman ni dijeljiv s drugima, ali osoba ga doživljava kao obvezu kojoj se mora udovoljiti.
Važno je primijetiti da anankastia ne znači „volim red“ ili „cijenim točnost“. U mnogim situacijama urednost i odgovornost pomažu. Problem nastaje kad se potreba za kontrolom pretvori u krutost: kad pravila postanu važnija od cilja, kad se energija troši na detalje koji ne mijenjaju ishod, kad se suradnja narušava jer „nije po pravilima“, ili kad se tolerancija na neizvjesnost svede na minimum.
U svakodnevici se anankastia može vidjeti u pretjeranom popravljanju sitnica, stalnom provjeravanju, teškoći delegiranja zadataka i doživljaju da se opuštanje mora „zaslužiti“. Osoba može imati osjećaj da je jedino sigurno ono što je pod njezinom kontrolom, pa svaki izostanak kontrole izaziva napetost, razdražljivost ili povlačenje.
Kako bi ispitali preklapanja između osobina FFM-a i domena PiCD-a, Stricker i suradnici regrutirali su mrežni uzorak od 480 odraslih osoba iz Njemačke (prosječna dob 32 godine) koje su ispunile mjere izvedene iz FFM-a i PiCD-a. Time su mogli vidjeti u kojoj se mjeri klasične dimenzije osobnosti „preslikavaju“ na ICD-11 domene.
Rezultati su doista pokazali određeno preklapanje između skala dvaju instrumenata. Međutim, FFM je bio slabiji upravo u obuhvaćanju onoga što čini anankastia posebnim. Iako dijeli neke značajke sa savjesnošću, anankastia je zadržala jedinstven doprinos u mjerenju izrazito kontroliranog, krutog i maladaptivnog skupa ponašanja.
To je važna razlika: savjesnost se često povezuje s pouzdanošću, ustrajnošću i dobrim planiranjem, ali u zdravim granicama. Anankastia se, naprotiv, može manifestirati kao „previše savjesnosti“ u obliku ukočenosti, pretjerane potrebe za ispravnošću i teškoće prilagodbe kad život ne slijedi plan.
Istodobno, druge su se FFM dimenzije jasnije povezale s PiCD domenama. Primjerice, domena „negativne afektivnosti“ obuhvatila je FFM mjere tjeskobe, depresivnog raspoloženja i emocionalne promjenjivosti. Domena „distanciranosti“ bila je povezana s nižom druželjubivošću, nižom toplinom u odnosima i nižom razinom energije. Domena „disocijalnosti“ uključila je niže rezultate u suosjećanju, povjerenju i poštovanju drugih.
Na toj se razini vidi da ICD-11 okvir od pet domena u velikoj mjeri „drži vodu“ i da se, osim iznimke anankastia, može smisleno mapirati na dobro istražen model normalne osobnosti. Upravo ta iznimka otvara prostor za bolji klinički jezik: nešto što u svakodnevnom funkcioniranju često stvara problem ne svodi se jednostavno na „više ili manje savjesnosti“.
Osim toga, u kliničkoj praksi često se događa da se ljudi s naglašenom anankastia doživljavaju kao „visoko funkcionalni“ jer su odgovorni, pouzdani i pedantni. No cijena može biti visoka: kronična napetost, sukobi zbog sitnica, teškoće u odnosima gdje je potrebna fleksibilnost i osjećaj da se nikad ne može „dovoljno dobro“.
U tom smislu, anankastia pomaže imenovati obrazac koji mnogi prepoznaju, ali ga je teško uhvatiti riječima bez da se sklizne u moraliziranje. Umjesto da se osobu opisuje kao „tvrdoglavu“ ili „kontrol frika“, domena anankastia nudi opis koji je usmjeren na funkciju ponašanja – kontrola kao pokušaj smanjenja unutarnje nesigurnosti.
Preporučena literatura o osobnosti često naglašava da se osobine ne pojavljuju izolirano. Isto vrijedi i ovdje: anankastia se može udružiti s povišenom negativnom afektivnošću, pa rigidnost prati zabrinutost i strah od pogreške. Može se udružiti i s distanciranošću, pa osoba djeluje hladnije jer joj je lakše držati se pravila nego ulaziti u emocionalno nepredvidive situacije.
Kako primijeniti ove spoznaje
Činjenica da se anankastia ističe kao zasebna domena ne znači da je odvojena od ostatka osobnosti. Osoba s izraženom anankastia može imati i niz prilagodljivih snaga: sposobnost planiranja, odgovornost prema obvezama, pouzdanost u dogovorima i visok standard kvalitete. Problem nastaje kad krutost postane dominantan način nošenja s neizvjesnošću.
Važno je i to da ljudi nisu ili „imaju anankastia“ ili „nemaju anankastia“. Riječ je o kontinuumu. Netko može imati blago povišenu anankastia i zbog toga biti učinkovit u strukturiranim okruženjima, dok će drugi imati vrlo naglašenu anankastia koja će narušavati odnose, rad i osobno zadovoljstvo.
Takvo razumijevanje otvara prostor za intervencije koje ciljaju specifičan mehanizam, a ne etiketu. Ako je u središtu anankastia snažna potreba za kontrolom, rad se može usmjeriti na toleranciju neizvjesnosti, fleksibilnije postavljanje standarda i razlikovanje „važno“ od „samo mora biti savršeno“. Naglasak je na promjeni ponašanja i doživljaja, a ne na tome da se osoba „svrstava“.
U praksi to može značiti učenje prepoznavanja trenutaka kad se aktivira anankastia: kad se pojavi poriv da se ponovno provjeri, da se produži priprema, da se odgađa predaja rada jer „još nije savršeno“, ili da se ispravlja druge jer „ne rade kako treba“. Takvi su signali korisni jer omogućuju izbor – hoće li osoba slijediti rigidno pravilo ili će isprobati fleksibilniji odgovor.
Na širem planu, rad Stricker i suradnika podsjeća koliko je važno razmišljati o ljudima kroz njihove snage i slabosti umjesto kroz dijagnostičke etikete. Pokušaji usklađivanja FFM-a i ICD-11 imaju prednost jer smanjuju terminološko opterećenje i mogu poboljšati preciznost procjene: manje se raspravlja o tome „je li prag prijeđen“, a više o tome „što točno otežava funkcioniranje“.
Razlika između kategorija i osobina posebno je vidljiva u graničnim slučajevima. Zamislite kako je zahtjevno stručnjaku s velikom sigurnošću tvrditi da osoba s pet od sedam simptoma ima bitno drukčiji psihološki sklop od osobe s četiri od sedam, uz još jednu dodatnu značajku iz druge skupine simptoma. Model osobina taj problem ublažava jer opisuje profil, a ne „da ili ne“ odluku.
U tom profilu, anankastia može biti dio objašnjenja zašto netko djeluje kruto i perfekcionistički, a da se to ne svodi na opću savjesnost. Kad se anankastia prepozna, lakše je razumjeti zašto se osoba teško opušta, zašto joj je teško prepustiti kontrolu i zašto pogrešku doživljava kao prijetnju identitetu, a ne kao uobičajen dio učenja.
Istodobno, važno je izbjeći pojednostavljivanje. Anankastia ne znači da je osoba „loša“ ili „nemoguća“, nego da se određeni način organiziranja života – stalna kontrola i perfekcionizam – pretvorio u obrazac koji košta više nego što koristi. U nekim razdobljima života taj obrazac može biti pojačan stresom, promjenama ili osjećajem gubitka sigurnosti.
U odnosima, anankastia se može očitovati kroz potrebu da se sve dogovori do najsitnijeg detalja, da se izbjegnu spontane promjene planova i da se tuđe ponašanje stalno „korigira“. Partneri, prijatelji ili kolege mogu to doživjeti kao kritiziranje, iako je u pozadini često pokušaj da se smanji unutarnja napetost. Prepoznavanje anankastia pomaže preusmjeriti razgovor s optuživanja na razumijevanje potreba i granica.
U radnom okruženju, anankastia može donositi i prednosti i poteškoće. S jedne strane, osoba može održavati visoku kvalitetu, pratiti rokove i paziti na detalje. S druge strane, može doći do zastoja zbog pretjeranog dorađivanja, teškoće delegiranja i konflikata oko „jedinog ispravnog načina“. Kad je anankastia visoka, fleksibilnost postaje vještina koju treba učiti jednako ozbiljno kao i organiziranost.
Za razumijevanje vlastitog profila korisno je razlikovati standarde koji su stvarno povezani s vrijednostima – primjerice poštenje, odgovornost ili briga za druge – od standarda koji služe isključivo smanjenju tjeskobe. Anankastia često „maskira“ tjeskobu pravilima: ako je sve savršeno, ništa ne može poći po zlu. No život uvijek nosi rizik, pa se rigidnost tada stalno hrani novim provjerama i novim pravilima.
U tom smislu, uključivanje domene anankastia u jezik ICD-11 pomaže preciznije opisati jednu specifičnu vrstu maladaptivne kontrole. Kad se takav obrazac imenuje, lakše je o njemu govoriti bez posramljivanja i lakše je postaviti realistične ciljeve promjene: više fleksibilnosti, više tolerancije na nesavršenost i više prostora za spontane, ljudske reakcije.
Slika: Dragana Gordic / Shutterstock
