Razmišljanje može biti bolno. Istraživanje koje je obuhvatilo 5.000 ljudi u 29 zemalja otkrilo je da bismo radije radili gotovo bilo što drugo nego razmišljali, jer nam to izaziva osjećaj iritacije, frustracije i nelagode. Istraživanje je obuhvatilo širok spektar profesija, od zdravstvene zaštite do vojske, a rezultati su bili isti među različitim grupama, poslovima i vrstama razmišljanja.
Što više moramo razmišljati, to ga više ne volimo. Zato tako često reagiramo mentalnim trikovima i stereotipima kako bismo izbjegli razmišljanje o novom problemu ili situaciji. I, pretpostavljamo, zato smo toliko sposobni ne primijetiti—ili ne razmišljati o—ogromnoj količini informacija koje nas svakodnevno preplavljuju, od osnovnih osjetilnih podražaja do zvukova i obavijesti s naših digitalnih uređaja.
Svi smo imali iskustvo vožnje na neku udaljenost, a da nismo bili svjesni svih zvukova i slika koje su prolazile pored nas dok smo pazili da sigurno vozimo. Ili smo “izgubili vezu” tijekom sastanka, a zatim se iznenada vratili u trenutak, samo da shvatimo da smo propustili velik dio onoga što je bilo rečeno u posljednjih 10 minuta kad je naš šef neprestano govorio.
Vrijedna mentalna tehnika
Iako zvuči obeshrabrujuće, postoje dobre vijesti. Istraživanje je otkrilo da je jedan od načina na koji se nosimo s preopterećenjem informacijama vrlo jednostavan, a opet učinkovit—i jedan koji možete svjesno vježbati kako biste postali bolji u upravljanju velikim količinama informacija. Kako djeluje ovaj mentalni trik? Organiziramo informacije koje nam dolaze u poglavlja, odvojena jednostavnim promjenama.
Na primjer, mogli bismo voziti kući i slušati vijesti. Kada izađemo iz auta, automatski započinjemo novo poglavlje—ulazimo u kuću, na primjer—i to olakšava učenje nečega novog tijekom tog poglavlja. Ideja je da možete zapamtiti više stvari ako svjesno započinjete nova poglavlja. Ulazak u kuću mogao bi biti praćen “pozdravom partnera”, što bi započelo novo poglavlje.
Naša sposobnost pamćenja informacija može se poboljšati ako svjesno treniramo sami sebe da stvaramo nova poglavlja. Ne moramo čekati prirodnu promjenu u okolišu; možemo svjesno završiti jedno “poglavlje” i započeti drugo.
Uz obzirom na to koliko je pokret važan za pamćenje—postoje dokazi da prirodno povezujemo pamćenje s pokretom, na način na koji to radi glumac, blokirajući pokrete na pozornici kako bi zapamtili svoje replike. Bilo bi logično usmjeriti nova poglavlja na pokret. Drugim riječima, započnite novo poglavlje kada krenete iz kuhinje u dnevnu sobu kako biste razgovarali o svom danu s partnerom.
Razdvajanje informacija u mentalna poglavlja koja lociramo na različitim mjestima u našem okruženju čini se kao posebno dobar način za povećanje naše dnevne kapacitete za pamćenje. Istraživanje je također pokazalo da rasvjeta igra važnu ulogu—ne učimo dobro u slabo osvijetljenim prostorima, a naš kapacitet za pamćenje raste kada su svjetla jaka—pa bi bilo smisleno upaliti svjetla kad ulazimo u novi prostor kako bismo započeli novo mentalno poglavlje.
Ponovno razmišljanje o pamćenju na ovaj način također sugerira da govornici, učitelji i lideri mogu poboljšati pamćenje svojih slušatelja velikih i malih grupa tako što će im jasno pružiti poglavlja informacija—naravno, u dobrom svjetlu.
Ako razmišljanje boli, mogli bismo sebi olakšati što je više moguće.
