U prethodnom dijelu razmatrali smo što ljudi misle da su dezinformacije. No tada još nismo otvorili ključno pitanje: zašto su dezinformacije uopće problem? Javna zabrinutost raste, a dio znanstvenika intenzivno traži metode za suzbijanje dezinformacije. Ipak, ne bismo smjeli unaprijed uzimati zdravo za gotovo da su dezinformacije nešto zbog čega bismo se nužno morali uzrujavati. Neki istraživači – uključujući i mene – sve aktivnije propituju izaziva li povećana prisutnost dezinformacije stvarnu štetu ili smo, u najboljem slučaju, previše zabrinuti oko nečega što je tek manja smetnja u širem komunikacijskom krajoliku.
Prije nego što nastavite, zastanite i postavite si pitanje: mislite li ti da bismo se trebali brinuti zbog postojanja dezinformacije? Zašto da ili zašto ne? Razlog zbog kojeg je vrijedno stati na trenutak nije samo introspekcija, nego i činjenica da naše procjene o riziku dezinformacije često nisu temeljene na tome koliko dezinformacije stvarno mijenjaju ponašanje, nego na tome kakvu sliku imamo o drugim ljudima. Upravo tu, na razini intuicija o vlastitoj otpornosti i tuđoj ranjivosti, počinju se stvarati uvjerenja da su dezinformacije posvuda, da su svemoćne i da im se gotovo nemoguće oduprijeti. U nastavku pokušat ću razložiti nekoliko mehanizama zbog kojih dezinformacije mogu izgledati opasnije nego što jesu, bez poricanja da dezinformacije ponekad mogu imati ozbiljne posljedice.
Učinak treće osobe
U radu s provokativnim naslovom “Dezinformacije su prijetnja jer su (drugi) ljudi lakovjerni”, istraživači Sacha Altay i Alberto Acerbi tvrde da su mnoge javne brige oko dezinformacije alarmističke. Prema njima, dio tog prenapuhanog dojma proizlazi iz dobro poznate psihološke pojave koju nazivamo third-person effect. Ideja je jednostavna: pojedinci su relativno sigurni u vlastitu sposobnost da prepoznaju i odbiju lažne tvrdnje, ali istodobno sustavno precjenjuju lakovjernost drugih ljudi. Drugim riječima, kada razmišljamo o dezinformacije, često se ne pitamo samo što je istina, nego i tko će “pasti” na neistinu – a odgovor prečesto glasi: netko drugi.
U nalazima koje navode, third-person effect bio je najsnažniji prediktor toga vjeruju li ispitanici da su dezinformacije “velik problem”. Bio je snažniji i od uvjerenja da je dezinformacije općenito teško rješavati, i od općih tjeskoba da je svijet opasno mjesto. Taj se obrazac pojavio i kod sudionika u Sjedinjenim Državama i u Ujedinjenom Kraljevstvu. Kada to uzmemo ozbiljno, postaje jasnije zašto se rasprave o dezinformacije tako brzo pretvaraju u moralnu paniku: ako sam ja relativno otporan, a “drugi” nisu, onda dezinformacije nužno izgledaju kao prijetnja koja se širi društvom izvan moje kontrole. Takav dojam može biti emocionalno uvjerljiv, iako nije nužno dobar vodič za stvarni utjecaj dezinformacije.
Altay i Acerbi također su našli da su ljudi koji izražavaju jaču zabrinutost oko dezinformacije skloniji dijeliti članke na društvenim mrežama – primjerice na Facebook – koji naglašavaju opasnosti dezinformacije. To nije osobito iznenađujuće: ako vjerujete da su dezinformacije golema prijetnja, prirodno je da ćete širiti upozorenja. No oni zatim opisuju i paradoks: dijeljenje prenaglašenih upozorenja o dezinformacije može ironično pridonositi istom problemu. Primjerice, kada se ljude intenzivno upozorava na opasnost od “deepfake” videosnimki, koje izgledaju uvjerljivo, ali su potpuno fabricirane, neki postaju skeptičniji prema istinitosti svih videosnimki koje vide – čak i kada su autentične. U toj dinamici, dezinformacije se ne “pobjeđuju” nužno većom sumnjom; umjesto toga, može se potaknuti opći cinizam u kojem istina više nema prednost pred vještom simulacijom, a povjerenje u medije i dokumentaciju erodira bez jasnog dobitka.
Precjenjivanje uvjerljivih poruka
Povezan razlog zbog kojeg ljudi paničare oko dezinformacije jest taj što imamo sklonost precijeniti moć propagande i uvjerljivih poruka. Često – pogrešno – vjerujemo da dominantni mediji, političke poruke i zavjereničke ideje imaju gotovo odlučujući učinak na naše umove. U javnom govoru o dezinformacije nerijetko se stvara dojam da je riječ o nečemu poput pandemije, kao da se neistine šire na način sličan stvarnom virusu koji napada tijelo. Taj način razmišljanja je znakovit jer implicira da sama “izloženost” lažima može “zaraziti” osobu, kao što bi je zarazile klice. Pojedini autori čak koriste medicinizirane izraze poput prophylactic & therapeutic interventions, kao da su dezinformacije patogen, a javna komunikacija klinika. No to nije osobito precizan način razumijevanja dezinformacije s obzirom na ono što znamo o tome kako um funkcionira. Dezinformacije su područje na kojem se psihologija jasno razilazi s biologijom.
Zamislite kada biste mogli biti imuni na klice na temelju onoga što vjerujete o tim klicama. To bi bilo izvanredno, ali tako svijet ne funkcionira. Čak i oni koji su vjerovali da je COVID-19 dio prijevare mogli su se razboljeti jednako kao i svi ostali. Međutim, kada je riječ o tome hoće li um prihvatiti neistinu, prethodna uvjerenja i motivacije igraju veliku ulogu. Kognitivni znanstvenici poput Huga Merciera tvrde da ljudi imaju snažne kognitivne obrane od opasnih uvjerenja i da je uvjeravanje općenito teže nego što pretpostavljamo. U svojim pregledima istraživanja ističe da komunikacija – uključujući religijsko obraćanje, propagandu i oglašavanje – često ima ograničen učinak na promjenu duboko ukorijenjenih stavova. Drugim riječima, dezinformacije same po sebi rijetko “prepisuju” naš svjetonazor; češće se lijepe na već postojeće okvire, pojačavaju ono što već mislimo ili služe kao opravdanje za stavove do kojih smo došli iz drugih razloga.
Dobar primjer te pogrešne percepcije pojavio se u raspravama oko iznimno popularnog podcasta Joe Rogan Experience. Rogan ima golemu publiku, s desecima milijuna slušatelja, i bio je snažno kritiziran jer je ugošćavao zavjerenike poput Roberta Malonea, koji su iznosili očito netočne tvrdnje o cjepivima protiv COVID-19. Glazbenici, kao i politički akteri, vršili su pritisak na Spotify da “obuzda” dezinformacije, uz pretpostavku da će Rogan i njegovi gosti uvjeriti slušatelje da izbjegnu cijepljenje. Međutim, ankete i izvještaji koji su analizirali ponašanje publike sugerirali su da je većina predanih Roganovih slušatelja ipak primila cjepivo protiv COVID-19 – a to ne govori ništa o povremenim slušateljima, među kojima su stope cijepljenja vjerojatno još više. Ovaj slučaj nije dokaz da dezinformacije nikada ne djeluju, ali jest dobar podsjetnik da doseg platforme nije isto što i moć uvjeravanja, te da se utjecaj dezinformacije često pretpostavlja umjesto da se mjeri.
Proučavajmo audience capture
Dok ljudi često pretpostavljaju da dominantni lideri – primjerice slavne osobe ili političari – utječu na svoju publiku jednostrano, moguće je da publika ponekad ima jači utjecaj na lidere nego obrnuto. Audience capture je neznanstveni izraz koji koriste neki javni akteri kako bi opisali pritisak da svojoj publici isporučuju sve ekstremniji sadržaj, što im može povećati slavu ili profit. U osnovi, riječ je o poticajnoj strukturi u kojoj protok komunikacije između lidera i sljedbenika nije neutralan: publika nagrađuje ono što je zapaljivo, provokativno ili “antisistemsko”, a kazni ono što je odmjereno, nesigurno ili previše nijansirano. U takvom okruženju dezinformacije mogu postati valuta pažnje, ne nužno zato što publika ne može razlikovati istinu od neistine, nego zato što je emocionalna i identitetska vrijednost poruke ponekad važnija od njezine točnosti.
Kada potražnja za zapaljivim izjavama ili netočnostima raste, javne osobe s velikim platformama mogu postupno usvajati sve rubnije pozicije. Zatim privlače manju, ali strastveniju publiku, čiji su načini razmišljanja često fanatičniji ili snažnije obilježeni nepovjerenjem prema institucijama. U toj spirali, dezinformacije nisu tek “sadržaj” koji se gura publici, nego i signal pripadnosti te test lojalnosti: tko prihvati poruku pokazuje da je “naš”, a tko traži provjeru ili uvjetovanost može biti proglašen neprijateljem. Upravo zato mislim da bi znanstvenici trebali ozbiljnije shvatiti ovaj fenomen i istražiti u kojim okolnostima javne osobe mogu biti pod većim utjecajem svojih sljedbenika, umjesto da se unaprijed pretpostavlja da mase bez razmišljanja slijede karizmatične vođe. Ako želimo razumjeti dezinformacije u praksi, moramo pratiti poticaje, povratne petlje i socijalne nagrade koje nastaju u odnosu publike i lidera – jer upravo se tamo često odlučuje hoće li dezinformacije ostati marginalna buka ili postati trajni stil komunikacije.
