Pandemija COVID-19 predstavlja ozbiljnu prijetnju zdravlju i dobrobiti čovječanstva, a puni opseg njezinih posrednih učinaka još uvijek nije do kraja razjašnjen. Osim utjecaja na javno zdravstvo, gospodarstvo i svakodnevne obrasce života, COVID-19 može snažno djelovati i na odnose između društvenih skupina, osobito ondje gdje već postoje dugotrajne napetosti i sukobi.
Kada se pojavi velika vanjska prijetnja poput globalne zdravstvene krize, ljudi ne reagiraju samo na medicinski rizik, nego i na psihološki osjećaj nesigurnosti. Taj osjećaj nerijetko mijenja način na koji pojedinci procjenjuju „nas“ i „njih“, koliko povjerenja daju drugim skupinama i koliko su spremni na suradnju. U takvim okolnostima COVID-19 može postati katalizator za pooštravanje granica među skupinama, ali i poticaj za traženje zajedničkih rješenja.
Hipoteze o povezanosti vanjskih prijetnji – poput pandemije – i odnosa među skupinama obično se dijele na dva naizgled proturječna pristupa. Prvi pretpostavlja porast međugrupnog neprijateljstva kao odgovor na vanjsku prijetnju (Van Bavel et al., 2020). Drugi pretpostavlja jačanje zajedništva i solidarnosti usmjerenih na suočavanje s prijetnjom (Bodenhausen et al., 2000). U praksi se ta dva obrasca mogu pojaviti istodobno, ali se njihova snaga razlikuje ovisno o kontekstu, identitetima koji su u igri i načinu na koji se prijetnja interpretira.
Dosadašnja istraživanja o vezi između COVID-19 i međugrupnih odnosa ostavljaju nas jednako zbunjenima, jer nalazi upućuju na to da je prijetnja povezana s COVID-19 povećala i negativne i pozitivne stavove prema ljudima iz drugih društvenih skupina (Adam-Troian & Bagci, 2020; Adler et al., 2022). Drugim riječima, ista kriza može potaknuti i distancu i približavanje, ovisno o tome koji identitet postaje dominantan i kako se tumači zajednička sudbina.
Korejski poluotok pruža jedinstven kontekst za istraživanje te moguće dvostrukosti kojom COVID-19 može utjecati na međugrupne odnose. Građani Južne Koreje često imaju ambivalentne stavove prema Sjevernoj Koreji, pri čemu se povoljni i neprijateljski osjećaji isprepliću. Korijen ambivalencije povezan je s dvjema vrstama identiteta: etničkim identitetom Korejaca te nacionalnim identitetom građana Južne Koreje.
Prije podjele Koreja 1945. godine, Južna i Sjeverna Koreja bile su ujedinjena nacija približno tisuću godina. Zajednička kultura, povijest i jezik stvaraju snažan etnički identitet koji dijele ljudi na poluotoku. Međutim, više od 70 godina dvije su Koreje razdvojene i organizirane u dva potpuno različita politička sustava. Zbog toga se može očekivati da ljudi u Južnoj i Sjevernoj Koreji razvijaju i različite nacionalne identitete, s različitim političkim lojalnostima, iskustvima i percepcijama prijetnji.
Ova dvostrukost identiteta stvara posebnu situaciju u kojoj vanjska prijetnja može istodobno proizvoditi neprijateljstvo i empatiju prema Korejcima s druge strane granice. COVID-19, kao prijetnja koja ne poznaje granice, može aktivirati osjećaj zajedničkog etničkog pripadanja, ali i pojačati potrebu za zaštitom vlastite nacionalne zajednice. Upravo u toj napetosti između „mi kao Korejci“ i „mi kao Južnokorejci“ leži potencijal za paralelne – i na prvi pogled nespojive – promjene u stavovima.
U takvom kontekstu važno je razumjeti da se međugrupni stavovi ne sastoje samo od jedne emocije ili jedne procjene. Ljudi mogu istodobno osjećati zabrinutost, ljutnju i strah, ali i suosjećanje i moralnu obvezu pomoći. Kada se govori o učinku COVID-19, ključno je razlikovati kome je usmjerena briga, što se doživljava kao izvor opasnosti te koja se razina identiteta – etnička ili nacionalna – u danom trenutku doživljava kao primarna.
Kako vanjske prijetnje mogu pogoršati odnose među skupinama?
Kako bi smanjili nesigurnost izazvanu vanjskim prijetnjama, ljudi često pojačavaju identifikaciju sa svojom skupinom i stvaraju veću distancu prema onima koje doživljavaju kao „drugačije“. Taj se mehanizam može pojaviti i na razini svakodnevnih prosudbi – primjerice, kada se veći naglasak stavlja na lojalnost, poslušnost i homogenost – ali i na razini političkih preferencija, gdje se jače podržavaju mjere koje se doživljavaju kao zaštita vlastite zajednice.
U uvjetima COVID-19, percepcija rizika često se spaja s pitanjem kontrole: tko upravlja informacijama, tko može provesti zaštitne mjere i tko je odgovoran za potencijalno širenje zaraze. Kada je kontrola neizvjesna, ljudi se mogu okrenuti pojednostavljenim objašnjenjima i jasnijim granicama između skupina. To posebno vrijedi u konfliktima dugog trajanja, gdje postoje ustaljene naracije o prijetnji, nepovjerenju i namjerama druge strane.
U odnosu Južne i Sjeverne Koreje, dodatni problem nastaje zbog činjenice da Sjeverna Koreja dugo nije objavljivala transparentne podatke o opsegu i težini izbijanja zaraze. U takvim okolnostima, južnokorejska percepcija situacije na Sjeveru vjerojatno se isprepliće sa strahom od pandemije COVID-19 i s općom nesigurnošću o tome što se događa „s druge strane“. Strah se pritom može prevesti u pretpostavku da je druga strana neodgovorna, opasna ili nepredvidiva, što dodatno povećava emocionalnu udaljenost.
Kada se prijetnja tumači kroz prizmu nacionalne sigurnosti, lako se aktiviraju političke preferencije za tvrđe pristupe. Umjesto da se zdravstveni problem doživljava kao zajednički izazov, može se doživjeti kao još jedan razlog za jačanje obrambenih mjera, izolaciju i strožu kontrolu granica. U javnom diskursu tada raste osjetljivost na sve što izgleda kao „slabost“ ili „popuštanje“, a kompromis se može interpretirati kao rizik, ne kao prilika.
Osim toga, u kriznim vremenima ljudi često traže moralnu jasnoću. To može dovesti do snažnijeg normativnog razdvajanja između „odgovornih“ i „neodgovornih“, pri čemu se druga strana lako smješta u negativnu kategoriju. COVID-19 tada ne djeluje samo kao zdravstvena prijetnja, nego i kao simbolički okidač za oživljavanje starih stereotipa, sumnji i generalizacija, osobito ako se informacije o drugoj strani percipiraju kao nedostatne ili namjerno prikrivene.
Važno je naglasiti da pojačana identifikacija s vlastitom skupinom sama po sebi nije nužno problematična. Ona može biti izvor otpornosti, solidarnosti unutar zajednice i spremnosti na žrtvu za opće dobro. No u kontekstu konfliktnih odnosa, isti mehanizam može potaknuti pretjerano pojednostavljivanje slike druge skupine i povećati podršku politikama koje se prema van percipiraju kao agresivne ili kaznene, osobito kada se COVID-19 veže uz osjećaj ranjivosti.
U tom smislu, vanjska prijetnja može imati „zaštitnu“ funkciju za psihološki doživljaj sigurnosti – ali cijena može biti slabljenje međugrupnog povjerenja. Kada ljudi osjećaju da su resursi ograničeni, da su pravila promjenjiva ili da je budućnost nepredvidiva, lakše prihvaćaju rješenja koja jačaju granice. U odnosu prema Sjevernoj Koreji, to može značiti veću podršku restriktivnim potezima, manju toleranciju za kontakte i manju spremnost na geste suradnje u trenutku kada COVID-19 i dalje stvara pritisak na sustave.
Kako vanjske prijetnje mogu poboljšati odnose među skupinama?
S druge strane, tijekom vanjske prijetnje, percepcija da su vlastita skupina i druga skupina „u istom čamcu“ može povećati doživljene sličnosti i poboljšati međugrupne stavove i ponašanja. U takvoj perspektivi COVID-19 prestaje biti problem „drugih“ i postaje zajednički izazov koji zahtijeva koordinaciju, razmjenu informacija i barem minimalnu razinu uzajamnog uvažavanja.
Ovaj mehanizam često se oslanja na promjenu okvira: umjesto pitanja „tko je kriv“, naglasak prelazi na pitanje „što treba učiniti“. Kada je cilj spriječiti širenje bolesti, smanjiti patnju i osigurati funkcioniranje osnovnih usluga, granice između skupina mogu djelovati manje relevantno, a zajednički interes postaje očitiji. COVID-19 tako može pojačati svijest o međuzavisnosti, čak i između suprotstavljenih strana.
U tom kontekstu, Ujedinjeni narodi istaknuli su da COVID-19 smatraju transformativnim događajem koji može smanjiti nejednakosti kroz širenje sustava univerzalne dostupnosti kvalitetnih javnih usluga (UN/DESA, 2020). Iako je ta poruka formulirana na globalnoj razini, njezina logika vrijedi i za međudržavne i međugrupne odnose: ako je prijetnja zajednička, onda i rješenja često moraju imati elemente zajedničkog djelovanja, barem u segmentima koji se tiču humanitarne zaštite i zdravlja.
Istraživanja također pokazuju da prijetnja može potaknuti snažniju empatiju prema članovima nekadašnje druge skupine, što povećava spremnost na suradnju i pomoć (Batson & Ahmad, 2009). Empatija se u takvim situacijama može temeljiti na univerzalnom iskustvu ranjivosti: bolest i strah od zaraze razumljivi su bez obzira na političke stavove, a patnja se lakše prepoznaje kao „ljudska“, ne kao „tuđa“.
U korejskom slučaju, veća podrška međugrupnoj suradnji može biti vjerojatna jer obje strane dijele jezik, povijesno nasljeđe, kulturne obrasce i geografski prostor. Kada se COVID-19 interpretira kao prijetnja koja pogađa „Korejce“ u širem smislu, raste vjerojatnost da će etnički identitet postati salijentniji. Ta salijentnost može smanjiti psihološku udaljenost i povećati spremnost na inicijative koje se doživljavaju kao humanitarne i pragmatične, čak i ako se politički sukob ne rješava izravno.
Važan element je i način na koji se definira suradnja. Suradnja ne mora značiti političko približavanje u punom smislu, nego može uključivati specifične oblike koordinacije u području javnog zdravstva: razmjenu osnovnih epidemioloških informacija, dogovore o protokolima, razmatranje humanitarne pomoći ili zajedničko planiranje mjera koje smanjuju prekogranične rizike. U takvim okvirima, COVID-19 može postati razlog da se barem privremeno ublaži logika nultog zbroja i da se prizna zajednički interes u sprječavanju širenja bolesti.
Istodobno, poboljšanje odnosa ne mora biti linearno niti stabilno. Empatija i percepcija zajedničke sudbine mogu rasti u jednom trenutku, a već u sljedećem oslabjeti ako se pojave političke provokacije, incidenti ili valovi dezinformacija. No i takve fluktuacije su dio realnosti: COVID-19 može otvarati prostore za suradnju, ali ti prostori ovise o tome kako akteri – mediji, političari i građani – interpretiraju događaje i kojem identitetu daju prednost.
Dvostruki učinak COVID-19 na korejski sukob
Naše istraživanje objavljeno u časopisu Journal of Conflict Resolution (Nir et al., 2022) usporedilo je izvorne podatke prikupljene u Južnoj Koreji prije i tijekom izbijanja zaraze. Uzorak je uključivao više od tisuću građana Južne Koreje u svakom mjerenju, kao dio godišnjeg istraživanja koje provodi Korejski institut za nacionalno ujedinjenje. Takav dizajn omogućuje usporedbu stavova u razdoblju prije COVID-19 i u razdoblju kada je prijetnja već postala dio svakodnevice.
U ovakvim analizama ključno je razumjeti što se zapravo mjeri. Identifikacija s vlastitom skupinom nije samo deklarativna izjava, nego odražava emocionalnu vezanost, osjećaj pripadanja i spremnost da se interesi skupine stavljaju ispred osobnih preferencija. U kontekstu COVID-19, identifikacija se može pojačati zbog potrebe za stabilnošću i sigurnošću, ali i zbog osjećaja ponosa na sposobnost zajednice da se organizira i nosi s krizom.
Rezultati su pokazali da se identifikacija sudionika kao Južnokorejaca povećala nakon izbijanja zaraze, što je potom bilo povezano s većom podrškom agresivnim politikama prema Sjeveru. Taj nalaz uklapa se u logiku prema kojoj vanjske prijetnje potiču jačanje nacionalne kohezije i veću sklonost politikama koje se doživljavaju kao zaštita. U tom smjeru, COVID-19 može djelovati kao okidač koji pojačava potrebu za čvrstim granicama i jasno definiranim razdvajanjem „sigurnog“ i „rizičnog“ prostora.
Istodobno – i naizgled paradoksalno – isti su sudionici snažnije identificirali sebe kao Korejce u etničkom smislu, što je bilo povezano s većom empatijom prema Sjevernokorejcima i većom podrškom prekograničnoj suradnji u borbi protiv zdravstvene krize. Ovaj obrazac upućuje na to da COVID-19 može istodobno aktivirati dva identiteta, pri čemu svaki vodi prema drugačijem skupu stavova i preferencija: nacionalni identitet može pojačati distancu i tvrđe politike, dok etnički identitet može povećati osjećaj zajedništva i moralne obveze pomoći.
Važno je da su ti učinci uočeni i povrh razlika u ideologiji ili u općoj orijentaciji prema društvenim odnosima. To sugerira da se promjene ne mogu svesti na jednostavnu podjelu „lijevo-desno“ ili na stabilne karakteristike pojedinaca. Umjesto toga, COVID-19 može mijenjati salijentnost identiteta i emocionalne prioritete, a time i način na koji ljudi povezuju zdravstvenu prijetnju s političkim pitanjima i međugrupnim odnosima.
Iako nalazi mogu izgledati proturječno, oba puta mogu imati komplementarne funkcije u suočavanju s vanjskim prijetnjama poput svjetskih pandemija. Prvi put odgovara na strah od širenja zaraze i na pojačan osjećaj ranjivosti, dok drugi nastoji povećati uključivost i suradnju protiv prijetnje. U tom smislu, COVID-19 može istodobno hraniti potrebu za zaštitom i potrebu za povezivanjem, pri čemu se težina svakog puta može mijenjati ovisno o tome je li u fokusu sigurnost, solidarnost ili moralna odgovornost.
U praktičnom smislu, dvostruki učinak znači da poruke i politike mogu imati različite posljedice ovisno o tome koji identitet aktiviraju. Ako se komunikacija o COVID-19 isključivo veže uz prijetnju izvana, može se pojačati nacionalna identifikacija i distanca prema Sjeveru. Ako se, međutim, naglasak stavi na zajedničku ranjivost i na činjenicu da su ljudi na poluotoku pogođeni istim zdravstvenim rizicima, može se pojačati etnički identitet i podrška suradnji. Razlika je suptilna, ali u kontekstu dugotrajnog sukoba može biti presudna za smjer promjene stavova.
Šire gledano, COVID-19 može djelovati kao snažan alat društvenog „preslagivanja“, pomažući ljudima u konfliktu da se barem povremeno pomaknu iz okvira „mi i oni“ prema uključivijem „mi“. Slično međuljudskim odnosima, moguće je istodobno osjećati privrženost i neprijateljstvo te biti u isto vrijeme i korisni i destruktivni prema drugoj skupini koja nam je istodobno slična i različita. Upravo zato analiza učinaka COVID-19 ne smije tražiti samo jedan „točan“ smjer, nego razumjeti uvjete pod kojima prevladava jedan ili drugi psihološki mehanizam.
Prepoznavanje pokretačke snage iza svakog od ovih procesa prvi je korak u jačanju konstruktivnog, a smanjivanju destruktivnog potencijala učinaka vanjskih prijetnji na odnose između skupina uključenih u dugotrajne sukobe. Uz to, pronalaženje načina za jačanje zajedničke etničke korejske identifikacije može biti važna zadaća u nastojanjima da se na Korejskom poluotoku otvore kanali suradnje koji se oslanjaju na humanitarnu logiku i na zajedničku brigu za zdravlje, osobito u razdobljima kada COVID-19 i slične prijetnje ponovno dođu u fokus.
Ovu objavu napisali su Nimrod Nir i Eran Halperin.
