Ovaj tekst zajednički su pripremili Eugene Rubin, dr. med., dr. sc., i Charles Zorumski, dr. med.
Dugoročne posljedice nakon preboljene infekcije COVID-19 postale su važno javnozdravstveno pitanje. Iako se o toj temi intenzivno govori, još uvijek postoji relativno malo podataka koji pouzdano opisuju koliko su takve tegobe česte, koje su im glavne značajke i koliko dugo mogu trajati nakon završetka akutne faze COVID-19. U kliničkoj praksi to stvara dodatnu složenost: dio ljudi se oporavi brzo, dok drugi i mjesecima nakon infekcije COVID-19 navode različite smetnje koje utječu na svakodnevno funkcioniranje, radnu sposobnost i kvalitetu života.
Jedan sustavni pregled literature, objavljen u časopisu Molecular Psychiatry, donosi strukturiraniji uvid u to područje. Autori pregleda, Na Zeng i suradnici, pretraživali su znanstvenu literaturu za studijama koje su se bavile oporavkom nakon COVID-19, a koje su objavljene prije 30. rujna 2021. godine. Identificirali su 151 studiju koja je zadovoljila unaprijed definirane kriterije te su podatke objedinjavali meta-analitičkim postupcima. Analize su uključivale više od 1,2 milijuna ljudi iz 32 zemlje, što ovom pregledu daje širinu i omogućuje usporedbu nalaza iz različitih zdravstvenih sustava, populacija i metodoloških pristupa.
Važno je razumjeti što takav pristup znači u praksi. Sustavni pregled i meta-analiza nastoje objediniti dokaze iz velikog broja pojedinačnih istraživanja kako bi se dobila ukupna slika učestalosti i profila simptoma nakon COVID-19. Međutim, studije se mogu razlikovati po načinu definiranja „oporavka”, vremenu praćenja, dobi sudionika, težini akutne bolesti COVID-19, prisutnosti drugih bolesti te po tome jesu li se simptomi bilježili samoprocjenom ili kliničkim mjerenjima. Zbog takve heterogenosti, rezultati su najkorisniji kao okvir za razumijevanje raspona i učestalosti tegoba nakon COVID-19, a manje kao precizno predviđanje ishoda za pojedinu osobu.
Prema nalazima tima, najčešće dugoročne posljedice COVID-19 odnose se na dišni sustav. Više od 25 posto bolesnika tijekom godine nakon smirivanja akutnog COVID-19 navelo je subjektivne, samoprijavljene respiratorne simptome. Dodatno, više od 45 posto imalo je abnormalne nalaze testova plućne funkcije. Ovi se podatci uklapaju u kliničku sliku u kojoj dio ljudi nakon COVID-19 opisuje osjećaj nedostatka zraka, smanjenu toleranciju napora, nelagodu u prsima ili produljeni kašalj. I kada su simptomi blagi, njihova upornost može utjecati na tjelesnu kondiciju, razinu aktivnosti i psihološko stanje, osobito ako osoba doživljava zabrinutost zbog trajanja tegoba nakon COVID-19.
Sljedeća najčešća posljedica bio je umor. Više od 28 posto ljudi doživjelo je umor tijekom godine nakon infekcije COVID-19. Umor nakon COVID-19 često nije samo osjećaj pospanosti, nego doživljaj iscrpljenosti koji se ne popravlja uobičajenim odmorom. U svakodnevnom životu to može značiti da i uobičajene aktivnosti-od hodanja do obavljanja kućanskih obveza-postaju napornije nego prije COVID-19. Kod nekih se osoba uz umor javljaju i poteškoće s održavanjem pažnje, oscilacije energije tijekom dana ili pogoršanje nakon napora, što otežava planiranje obveza i povratak na prethodnu razinu funkcioniranja nakon COVID-19.
U razdoblju do godinu dana nakon smirivanja akutne infekcije, česte su bile i psihijatrijske i neurološke posljedice. Oko 20 posto ljudi razvilo je psihijatrijske posljedice, a gotovo 19 posto neurološke posljedice nakon COVID-19. Takvi nalazi upućuju na to da oporavak nije nužno ograničen na tjelesne simptome, nego da može uključivati i promjene raspoloženja, anksiozne tegobe te kognitivne teškoće, što je osobito važno za planiranje zdravstvene skrbi nakon COVID-19 u primarnoj i specijalističkoj razini.
Što se tiče psihijatrijskih simptoma, više od 18 posto ljudi imalo je anksiozne tegobe, gotovo 18 posto simptome posttraumatskog stresnog poremećaja, a više od 16 posto depresivne tegobe nakon COVID-19. Dodatno, više od 13 posto doživjelo je poremećaj spavanja. Ovi se simptomi u stvarnosti često preklapaju: primjerice, osoba može istodobno imati nesanicu, pojačanu razdražljivost i zabrinutost, što može pojačati doživljaj umora i smanjiti sposobnost nošenja sa svakodnevnim stresorima nakon COVID-19. Pritom je klinički relevantno razlikovati prolaznu uznemirenost od simptoma koji su intenzivni, dugotrajni ili dovode do znatnog funkcionalnog oštećenja nakon COVID-19.
Neurološke posljedice također su bile česte. Više od 19 posto ljudi pokazalo je kognitivne simptome, a više od 17 posto promjene raspoloženja nakon COVID-19. Oko 15 posto izgubilo je osjet okusa i/ili mirisa. Nadalje, više od 12 posto navelo je poteškoće s pamćenjem, a više od 11 posto glavobolje. U svakodnevnim terminima, kognitivne smetnje nakon COVID-19 mogu uključivati usporeno razmišljanje, teže pronalaženje riječi, smetnje koncentracije ili osjećaj „magle u glavi”. Iako se kod nekih osoba takve smetnje postupno povlače, sama činjenica da se pojavljuju u značajnom udjelu populacije nakon COVID-19 ima implikacije za radnu učinkovitost, učenje i opću dobrobit.
U praktičnom smislu, promjene mirisa i okusa nakon COVID-19 mogu imati posljedice koje nadilaze osjetilni doživljaj. One mogu utjecati na apetit, prehrambene navike i uživanje u hrani, a kod dijela ljudi i na sigurnost-primjerice, teže prepoznavanje dima ili pokvarene hrane. Glavobolje nakon COVID-19 mogu varirati po intenzitetu i učestalosti, a kada su u kombinaciji s nesanicom i anksioznošću, mogu stvoriti začarani krug u kojem se simptomi međusobno održavaju. Zato se u procjeni tegoba nakon COVID-19 uobičajeno preporučuje sveobuhvatan razgovor koji obuhvaća tjelesne, emocionalne i kognitivne aspekte, umjesto fokusiranja na samo jedan simptom.
Autori pregleda analizirali su i trajanje simptoma te su izvijestili o učestalosti u prva tri mjeseca, zatim u razdoblju od 3 do 6 mjeseci te u razdoblju od 6 do 12 mjeseci nakon akutne infekcije COVID-19. Takva raspodjela vremenskih okvira važna je jer pomaže razlikovati rane, subakutne tegobe od onih koje su uistinu dugotrajnije. Ujedno omogućuje realističnija očekivanja: dio simptoma može postupno slabjeti, dok se drugi mogu zadržati duže i zahtijevati ciljanu procjenu i potporu nakon COVID-19.
Anksioznost i depresija bile su prisutne kod 12-15 posto ljudi u razdoblju od 6 do 12 mjeseci, a kognitivni i/ili memorijski deficiti bili su prisutni kod više od 20 posto u istom razdoblju nakon COVID-19. Gubitak okusa ili mirisa zabilježen je kod oko 17 posto ljudi 6-12 mjeseci nakon akutne infekcije COVID-19. Simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja s vremenom su se smanjili za otprilike dvije trećine, pri čemu je oko 7,4 posto ljudi i dalje imalo simptome 6-12 mjeseci nakon smirivanja akutne infekcije COVID-19. Ovi nalazi ukazuju na to da se dio psihičkih simptoma može smanjivati s vremenom, ali i da značajan udio ljudi i nakon pola godine do godinu dana i dalje navodi kognitivne poteškoće povezane s COVID-19.
Za zdravstveni sustav posebno su važni kognitivni simptomi nakon COVID-19, jer mogu biti tihi, ali funkcionalno vrlo opterećujući. Osoba može izgledati dobro u kratkom razgovoru, ali imati teškoće u obavljanju složenijih zadataka, održavanju pažnje na sastancima ili praćenju većeg opsega informacija. U obiteljskom okruženju to se može manifestirati zaboravljanjem obveza, poteškoćama u organizaciji ili povećanom razdražljivošću zbog frustracije. Kada se takvi simptomi nakon COVID-19 javljaju uz nesanicu, anksioznost ili depresiju, korisno je razmotriti i međusobne odnose tih stanja, jer poboljšanje sna ili smanjenje anksioznosti može ublažiti i doživljaj kognitivnih teškoća.
Rezultati pregleda također naglašavaju razliku između subjektivnih simptoma i objektivnih nalaza. Primjerice, respiratorne tegobe nakon COVID-19 mogu biti samoprijavljene, dok testovi plućne funkcije daju mjerljive pokazatelje. U području mentalnog zdravlja, slična se razlika može pojaviti između doživljaja osobe i nalaza na standardiziranim upitnicima ili kliničkom intervjuu. U oba slučaja, klinički je relevantno ozbiljno uzeti tegobe koje osoba navodi nakon COVID-19, čak i kada se ne mogu odmah potvrditi jednim testom. Zdravstvena procjena često zahtijeva kombinaciju anamneze, praćenja kroz vrijeme i, kada je indicirano, dodatnih pretraga ili upućivanja.
Važno je i kako ljudi tumače svoje simptome nakon COVID-19. Dugotrajne tegobe mogu povećati zabrinutost, osobito ako osoba ne dobiva jasne informacije o mogućem tijeku oporavka. Neizvjesnost-hoće li se simptomi povući, koliko će trajati, postoji li rizik pogoršanja-može održavati anksioznost i pojačavati fokus na tjelesne osjete. Istodobno, trajne smetnje mogu dovesti do smanjenja aktivnosti i socijalnog povlačenja, što kod nekih može pogodovati depresivnom raspoloženju nakon COVID-19. Zbog toga je u radu s osobama koje imaju dugotrajne posljedice nakon COVID-19 često korisno kombinirati medicinski pristup s psihološkom potporom, edukacijom i planiranjem postupnog povratka aktivnosti.
Pregled koji obuhvaća više od 150 studija pruža važan okvir za razumijevanje razmjera problema: COVID-19 može biti povezan sa značajnim mentalnim i tjelesnim posljedicama tijekom godine nakon akutne infekcije. Takve posljedice utječu na život velikog broja ljudi, ali i na društvo u cjelini kroz potrebu za zdravstvenim uslugama, rehabilitacijom, prilagodbom radnog mjesta i podrškom u zajednici nakon COVID-19. Kada se uzme u obzir i činjenica da su simptomi raznoliki-od respiratornih i umora do kognitivnih i emocionalnih-postaje jasno da je potreban integriran pristup praćenju i liječenju nakon COVID-19.
Istodobno, ovaj tip dokaza otvara niz kliničkih i istraživačkih pitanja. Hoće li se dugotrajne posljedice nakon COVID-19 s vremenom u potpunosti povući kod većine ljudi ili će se kod dijela zadržati duže? Reagiraju li određeni simptomi bolje na specifične intervencije-primjerice, strukturiranu rehabilitaciju, psihoterapiju, optimizaciju sna ili ciljanu farmakoterapiju-u odnosu na opće mjere? Mogu li se razviti učinkovite preventivne strategije koje će smanjiti vjerojatnost dugotrajnih tegoba nakon COVID-19, osobito kod osoba s većim rizikom? Koji biološki i psihosocijalni mehanizmi mogu stajati u podlozi ovih simptoma, uključujući moguće učinke upale, promjene u autonomnom živčanom sustavu, posljedice teže akutne bolesti ili stresne reakcije povezane s iskustvom COVID-19?
Za odgovore na ova pitanja potrebna su daljnja istraživanja, uključujući studije koje prate ljude kroz dulje vremensko razdoblje, koriste dosljedne definicije simptoma i ishoda te razmatraju razlike prema dobi, spolu, prethodnom zdravstvenom statusu i težini akutnog COVID-19. Jednako je važno istražiti koji su modeli skrbi najučinkovitiji u praksi: kako organizirati multidisciplinarne timove, kako koordinirati primarnu i specijalističku razinu te kako osigurati da osobe s dugotrajnim posljedicama nakon COVID-19 dobiju pravovremenu procjenu, jasne informacije i prikladnu terapijsku podršku.
