Tko se sjeća prvog susreta s učiteljem izvan školskih zidova, primjerice u lokalnoj trgovini? Možda se na trenutak osjećate zbunjeno, ali vrlo brzo slijedi val uzbuđenja, gotovo kao da ste sreli slavnu osobu. Mnogi od nas imaju slična iskustva, a upravo to može objasniti zašto nam se škola osjeća kao dom, tema koja zadire duboko u emocionalni svijet djece i odraslih.
Za djecu u dobi od tri do osam godina odnosi s drugima, posebno s odgojiteljima i učiteljima, predstavljaju temelj njihova razvoja. Pojam škola osjeća kao dom nije vezan isključivo uz prostor, već prije svega uz emocije, odnose i zajedničke doživljaje unutar tog prostora. Više o važnosti tih ranih odnosa i njihovom utjecaju na djetetov razvoj može se pročitati na stranicama UNICEF-a.
U nedavno objavljenoj studiji u Australian Journal of Psychology znanstvenici su analizirali kako djeca te dobi razumiju i doživljavaju pripadnost u obrazovnim okruženjima. Uz pomoć roditelja, djeca su crtala i pričala priče o trenucima kada su osjećala pripadnost. Rezultati pokazuju kako škola osjeća kao dom ne proizlazi iz same zgrade ili učionice, već iz osjećaja koje ti prostori izazivaju. Jedan osmogodišnjak savršeno je sažeo: “Kad se u školi osjećaš sretno, imaš osjećaj kao da si kod kuće.”
Kada škola osjeća kao dom, to snažno utječe na djetetovu sadašnjost i budućnost. Osjećaj pripadnosti oblikuje djetetovo iskustvo školovanja, a pozitivan utjecaj proteže se i na odraslu dob. Povezanost osjećaja sigurnosti i pripadnosti s kasnijim uspjehom, emocionalnom stabilnošću te razvojem samopouzdanja potvrđena je i kroz brojne dugogodišnje znanstvene studije.
Ono što se posebno istaknulo u ovom istraživanju je važnost svakodnevnih, malih trenutaka. Primjerice, sedmogodišnje dijete opisalo je osjećaj pripadnosti ovako: “Kad sam vani, prijatelji mi pomažu graditi domove za tigrove.” Upravo kroz slobodnu, spontanu igru i maštovite interakcije djeca izgrađuju odnose i osjećaju da škola osjeća kao dom. Ova vrsta društvene i kreativne povezanosti daje poseban smisao djetinjstvu.
Ponekad su određena mjesta unutar škole posebno važna djeci, ne zbog svog izgleda, već zbog osjećaja sigurnosti i mira koje pružaju. Jedno dijete reklo je: “Knjižnica je moj siguran prostor.” Ta mjesta postaju utočišta, a dodatne informacije o važnosti sigurnih prostora u školama mogu se pronaći na Safe and Supportive Schools.
Iznenađujuće je koliko su djeca svjesna vlastite uloge u stvaranju okruženja u kojem škola osjeća kao dom. Četverogodišnjak je istaknuo: “Svi moraju paziti jedni na druge.” Osmoškolac je dodao: “Svi smo dio škole i svi poštujemo pravila, budemo sigurni, poštujemo druge i učimo.” Djeca osjećaju da pripadnost nije nešto što im se samo daje, već nešto što i sama aktivno stvaraju.
Ponekad u tom osjećaju zajedništva sudjeluju i životinje, poput školskih pasa ili razrednih ljubimaca. Jedno dijete je reklo: “Postoji pas jer psi pomažu da se osjećaš kao da pripadaš.” Drugo dijete dodaje: “Kad pomažem našem ljubimcu Lucie.” Kroz brigu o životinjama djeca razvijaju osjećaj odgovornosti i međusobne povezanosti, što dodatno doprinosi osjećaju da škola osjeća kao dom. O važnosti životinja u školskom okruženju više možete pročitati na Animal Assisted Intervention International.
U istraživanju su se primijetile i razlike među mlađom i starijom djecom. Najmlađi, u dobi od tri do pet godina, često su usmjereni na trenutne aktivnosti: “Igram se,” “Zabavljam se,” “Sudjelujem u aktivnostima.” Starija djeca, od šest do osam godina, više govore o odgovornosti, uključivanju drugih i pružanju podrške prijateljima. Te su razlike prirodne i odražavaju razvoj djetetove socijalne i emocionalne inteligencije.
Kada škola osjeća kao dom, to je rezultat pažljivo osmišljenih prostora koji djeci omogućuju izražavanje osobnosti i osjećaj vlasništva. Potrebno je stvoriti fleksibilno okruženje u kojem djeca mogu prilagoditi prostore prema vlastitim željama, provoditi vrijeme u neformalnoj, maštovitoj igri s vršnjacima te imati priliku osjetiti emocionalnu sigurnost. O ovome govori i poznati edukacijski portal Scholastic.
Emocionalna sigurnost i osjećaj zajedništva posebno su važni za najmlađe. Upravo kroz podršku odgojitelja, učitelja i vršnjaka djeca razvijaju povjerenje, snalažljivost i osjećaj pripadnosti. Pri tome je ključno priznati koliko djeca aktivno sudjeluju u kreiranju ozračja u kojem škola osjeća kao dom. Ne radi se samo o formalnim programima, nego o svakodnevnim situacijama i iskrenim interakcijama koje se događaju izvan plana i programa.
Škola osjeća kao dom ne znači isto za svako dijete. Nekima je to osjećaj kada ga prijatelj pozove u igru, drugima trenutak kad s učiteljem dijeli omiljenu priču ili kad zajednički stvaraju nešto novo. Ponekad je to podrška u teškim trenucima, osmijeh ili zagrljaj. Svako od tih iskustava potvrđuje koliko je važno uzeti u obzir dječju perspektivu kako bismo stvorili mjesta gdje škola osjeća kao dom za svakog učenika.
Roditelji također igraju veliku ulogu u oblikovanju tog osjećaja. Kroz suradnju sa školom i otvorenu komunikaciju, zajednički mogu osigurati da se svako dijete osjeća prihvaćeno i sigurno. Važno je graditi odnose povjerenja i podrške te njegovati atmosferu u kojoj se djeca usude izraziti svoje mišljenje i osjećaje.
U konačnici, kad škola osjeća kao dom, djeca razvijaju osjećaj samopouzdanja, poštovanja i pripadnosti koji traje cijeli život. To nije nešto što se može propisati pravilima ili planovima – to proizlazi iz autentičnih odnosa, svakodnevnih iskustava i zajedničkih vrijednosti. Djeca nas mogu naučiti kako izgleda istinska pripadnost, a kada ih slušamo i razumijemo, stječemo uvid u ono što je doista važno za njihovo odrastanje. Saznajte više o važnosti emocionalne podrške i zajedništva u školama na Child Trends.
Zahvala autorima istraživanja – Emily Berger, Louise McLean, Erin Leif, William Warton i David Tuck, te roditeljima i djeci koji su svojim crtežima, riječima i pričama dali srcu ove teme pravu vrijednost.
