Pogledajte svoje objave i poruke na društvenim mrežama. Uz osobna ažuriranja, povremena pitanja upućena poznanicima i zajednici te komentare o svakodnevici, često se pojavljuje i velik broj poveznica na članke o raznim temama. Pretpostavlja se da su ljudi pročitali sadržaj koji dijele – ili barem preletjeli najvažnije dijelove – no u praksi to nije uvijek tako. Nerijetko se dogodi da vas privuče naslov, tema ili snažna tvrdnja pa napravite dijeljenje sadržaja s vlastitim krugom ljudi, a da pritom zapravo niste otvorili tekst ili ste ga pogledali površno. Takvo dijeljenje sadržaja može izgledati bezazleno: želite biti korisni, brzo reagirate na nešto zanimljivo ili želite potaknuti raspravu. Ipak, postoji suptilan učinak koji se ne vidi odmah – čin dijeljenja sadržaja može promijeniti vašu procjenu o tome koliko stvarno znate o temi, čak i kada znanje nije naraslo.
Utječe li čin dijeljenja članka na društvenim mrežama na vas?
U radu objavljenom 2022. godine, koji potpisuju Adrian Ward i Frank Zheng te istraživačica Susan Broniarczyk sa Sveučilišta u Teksasu, iznosi se teza da samo dijeljenje sadržaja na društvenim mrežama može povećati uvjerenje osobe o vlastitoj upućenosti u temu. Drugim riječima, osoba može imati jači osjećaj da “zna o čemu se radi” zato što je obavila dijeljenje sadržaja, ne zato što je doista usvojila činjenice ili razumjela argumente. Taj je pomak važan jer se radi o metakognitivnoj procjeni – procjeni vlastitog znanja – koja često upravlja time hoćemo li tražiti dodatne informacije, hoćemo li se upuštati u raspravu i koliko ćemo biti sigurni u svoje stavove. Kada se takva procjena pomakne bez stvarnog učenja, nastaje raskorak između doživljaja i stvarnosti: osoba se osjeća kompetentnije nego što jest. Upravo se taj raskorak u radu pokušava precizno zahvatiti i razdvojiti od stvarnog usvajanja znanja, s naglaskom na to da dijeljenje sadržaja samo po sebi može imati psihološku “težinu” sličnu učenju.
Prva studija bila je isključivo promatračka. Sudionici su dobili mogućnost da iz skupa ponuđenih članaka odaberu one koje žele čitati, pri čemu čitanje nije bilo obvezno. Uz to, dobili su priliku odabrati i članke koje bi željeli podijeliti s budućim sudionicima istraživanja. Rezultati su pokazali obrazac koji je prepoznatljiv i iz svakodnevnog iskustva: otprilike 40 posto vremena, kada je neki članak bio podijeljen, osoba koja ga je dijelila pročitala ga je do kraja. Oko 20 posto podijeljenih članaka bilo je pročitano djelomično. Preostalih 40 posto podijeljenih članaka nije bilo pročitano. To ne znači da su sudionici nužno bili neodgovorni ili zlonamjerni; razlozi mogu biti brojni – nedostatak vremena, dojam da je naslov već dovoljan, želja da se reagira brzo ili uvjerenje da će se tekst pročitati kasnije. No za istraživačko pitanje je presudno da dijeljenje sadržaja u velikom broju slučajeva nije pratilo čitanje, što omogućuje usporedbu učinka samog čina dijeljenja sadržaja s učinkom stvarnog učenja.
Na kraju studije sudionici su rješavali kratke provjere znanja o temama članaka – to je predstavljalo objektivno znanje – te su ocjenjivali koliko misle da znaju o tim temama, odnosno subjektivno znanje. Očekivano, što su više pročitali određeni članak, to je njihovo objektivno znanje bilo veće. Također, njihova subjektivna procjena znanja rasla je zajedno s objektivnim znanjem: ljudi koji su doista pročitali i razumjeli više, u prosjeku su se i osjećali upućenijima. Međutim, uočen je dodatni, ključan pomak: subjektivno znanje raslo je i onda kada je osoba napravila dijeljenje sadržaja, bez obzira na to je li članak pročitala u cijelosti, djelomično ili uopće nije otvorila. Taj nalaz sugerira da dijeljenje sadržaja nije tek “posrednički korak” između čitanja i razgovora, nego radnja koja sama po sebi može promijeniti osjećaj kompetencije. U praktičnom smislu, osoba može postati uvjerenija u vlastitu upućenost zato što je poslala poruku drugim ljudima, a ne zato što je usvojila argumente, razumjela nijanse ili zapamtila ključne činjenice.
Naravno, kod promatračkih nalaza uvijek postoji više mogućih objašnjenja. Moguće je, primjerice, da su osobe koje su sklonije dijeljenju sadržaja već i inače sigurnije u svoje znanje, ili da dijele teme u kojima se osjećaju domaće čak i bez čitanja konkretnog članka. Zato su autori proveli dodatne korake kako bi približili uzročno tumačenje. U jednom nastavku istraživanja sudionici su prvo ocjenjivali svoje znanje o većem broju tema, uključujući i prevenciju raka. Dva tjedna kasnije vratili su se u istraživanje i čitali ili ciljani članak o prevenciji raka ili kontrolni članak o sprječavanju krađe identiteta. Nakon čitanja dodijeljenog članka sudionici su bili raspoređeni u uvjet u kojem su napravili dijeljenje sadržaja o prevenciji raka na svojoj društvenoj mreži, uz mogućnost odabira slike koja prati objavu, ili u uvjet u kojem su samo pregledavali moguće objave bez stvarnog dijeljenja sadržaja. Potom su ponovno ocjenjivali vlastito znanje o više tema, uključujući prevenciju raka. Takav dizajn omogućuje razdvajanje učinka čitanja od učinka dijeljenja sadržaja i pomaže razumjeti kako se subjektivna sigurnost mijenja kada je dijeljenje sadržaja uključeno kao zaseban korak.
Rezultati su bili usklađeni s ranijim nalazima: subjektivno uvjerenje o znanju o prevenciji raka poraslo je kada su sudionici napravili dijeljenje sadržaja na društvenoj mreži – i to neovisno o tome jesu li doista čitali ciljani članak ili su čitali kontrolni sadržaj. To znači da se dio porasta u samoprocjeni nije mogao jednostavno pripisati svježini pročitanih informacija ili povećanom razumijevanju, nego specifično radnji dijeljenja sadržaja. U svakodnevnoj dinamici društvenih mreža to može izgledati ovako: osoba vidi tekst o važnoj temi, napravi dijeljenje sadržaja, dobije reakcije, a zatim joj vlastiti osjećaj upućenosti poraste jer je “sudjelovala” u informiranju drugih. Međutim, taj osjećaj može biti slab temelj ako nije potkrijepljen razumijevanjem. Posebno je važno primijetiti da se samoprocjena može povećati čak i kada se dijeli sadržaj koji je povezan s osjetljivim i složenim pitanjima – temama u kojima površno razumijevanje može dovesti do prebrzih zaključaka ili pretjeranog samopouzdanja u preporukama koje dajemo drugima.
U sljedećim pokusima taj je učinak ponovljen, a dodatno je istraženo i kada se točno pojavljuje porast subjektivne sigurnosti. Uočeno je da se povećanje subjektivnog uvjerenja javlja prvenstveno kada ljudi vjeruju da dijele sadržaj s osobama koje će ponovno sresti – dakle s publikom koja je relevantna za njihov društveni identitet, ugled i odnose. Dijeljenje sadržaja s nasumičnim nepoznatim osobama nije mijenjalo uvjerenja o vlastitom znanju. Ova razlika sugerira da je dio mehanizma društvene prirode: dijeljenje sadržaja može djelovati kao signal kompetencije prema drugima, ali istodobno i kao signal samome sebi. Kada očekujemo da će nas drugi u našem okruženju povezati s određenom temom, čin dijeljenja sadržaja može “učvrstiti” dojam da smo u toj temi upućeni, čak i ako je stvarna razina razumijevanja ostala ista. Takva dinamika može potaknuti osjećaj da imamo pravo govoriti autoritativno, da možemo savjetovati ili da možemo brzo prosuditi složene informacije. U tom smislu, dijeljenje sadržaja nije samo prijenos informacija nego i društveno pozicioniranje – a upravo to pozicioniranje može biti izvor prenapuhane samoprocjene.
Zašto bi bilo važno ako ljudi vjeruju da nešto razumiju bolje nego što doista razumiju?
U završnoj studiji istraživači su željeli provjeriti ima li taj pomak u subjektivnom znanju posljedice na ponašanje, a ne samo na osjećaj sigurnosti. Skupine su dobile zadatak da podijele – ili ne podijele – priču o financijskom planiranju. Nakon toga sudjelovali su u ulagačkom scenariju u kojem su dobili savjet o tome koliko bi trebali biti skloni riziku u mirovinskoj štednji, uzimajući u obzir dob. Sudionici koji su prethodno napravili dijeljenje sadržaja vezanog uz ulaganja odabirali su rizičnija ulaganja od onih koji nisu dijelili. Taj rezultat upućuje na praktičnu implikaciju: sama vjera da razumijete temu može vas potaknuti na odlučnije, a ponekad i riskantnije poteze. U stvarnom životu to se može prenijeti na više područja – od financijskih odluka, preko zdravstvenih procjena, do načina na koji se odnosimo prema savjetima stručnjaka. Ako dijeljenje sadržaja potiče osjećaj da “znamo dovoljno”, možemo preskočiti dodatno informiranje, zanemariti ograničenja vlastitog razumijevanja ili odbaciti oprez koji je inače razuman kada su ulozi visoki.
Ovakvi nalazi podsjećaju na jednu praktičnu disciplinu u korištenju društvenih mreža: prije nego što napravite dijeljenje sadržaja, korisno je uložiti napor da pročitate tekst, razumijete ključne tvrdnje i prepoznate što je u članku opisano kao činjenica, a što kao tumačenje. Kada dijeljenje sadržaja nastupi bez čitanja, lako se stvara dojam da smo “odradili” informiranje i da nam tema pripada, a to može pojačati iluziju razumijevanja svijeta – dojam da nam je sve jasnije nego što doista jest. U praksi to može dovesti do bržeg zauzimanja stavova, većeg otpora prema provjeri informacija i većeg uvjerenja da nam dodatni izvori nisu potrebni. Upravo zato je razumno pristupiti dijeljenju sadržaja kao radnji koja utječe i na nas same, ne samo na publiku: ona može oblikovati našu samoprocjenu i, posredno, naše odluke. U okruženju u kojem se informacije šire brzo, a teme često zahtijevaju nijanse i kontekst, takva svijest o vlastitim metakognitivnim zamkama pomaže zadržati mjeru između znatiželje, komunikacije i stvarnog znanja.
