Ukazuju li paranormalna uvjerenja na loše mentalno zdravlje?

Većina nas barem je jednom doživjela razgovor s članom obitelji ili prijateljem o uvjerenjima koja nam se na prvi pogled mogu učiniti neobičnima. Duhovi, zagrobni život, predosjećaji, proricanje ili osjećaj da postoje “znakovi” koji usmjeravaju naše odluke često se pojavljuju u takvim razgovorima – i nije rijetko da se takva paranormalna uvjerenja olako proglase naivnima, čudnima ili čak “opasnima”.

Unatoč tome, dugo je izostajalo sustavno empirijsko zanimanje za pitanje doživljavaju li ljudi s izraženim paranormalnim uvjerenjima svijet uistinu drukčije u smislu mentalnog zdravlja, psihološkog funkcioniranja i opće dobrobiti. Drugim riječima, često se pretpostavljalo da paranormalna uvjerenja izravno ukazuju na loše mentalno zdravlje, ali se rijetko provjeravalo koliko je takva pretpostavka uopće opravdana – sve do novijih istraživanja koja su toj temi pristupila metodološki rigoroznije.

Dr. Neil Dagnall, izvanredni profesor primijenjene kognitivne psihologije na Manchester Metropolitan University u Ujedinjenom Kraljevstvu, već dulje vrijeme proučava paranormalna uvjerenja i načine na koje se ona povezuju s individualnim razlikama u percepciji, tumačenju iskustava i emocionalnoj regulaciji. U svom novijem radu usmjerio se na psihopatologiju i njezine povezanosti s vjerovanjem u paranormalno. Njega i suradnike osobito je zanimalo mogu li paranormalna uvjerenja doista signalizirati maladaptivne psihološke obrasce – ili je stvarnost složenija, s više različitih profila ljudi koji dijele slična uvjerenja, ali se razlikuju po mentalnom funkcioniranju. Na pitanje o temeljnoj pretpostavci istraživanja, istaknuo je:

“Rad razmatra pogrešnu pretpostavku da je vjerovanje u paranormalno izravno povezano s lošijim psihološkim funkcioniranjem i prilagodbom. Povijesno je bilo nešto dokaza koji su išli u tom smjeru, ali bili su nedosljedni i neuvjerljivi. Kada uzmete u obzir da znatan dio opće (nekliničke) populacije vjeruje u neki aspekt paranormalnog i/ili prijavljuje nadnaravna iskustva, takva pretpostavka djeluje kontraintuitivno – očito većina vjernika ili onih koji imaju takva iskustva nema značajnije psihološke poteškoće.”

Profili paranormalnosti i mentalnog funkcioniranja

Istraživački tim proveo je opsežno anketno istraživanje na gotovo 4.500 građana Ujedinjenog Kraljevstva. Sudionici su odgovarali na pitanja o paranormalnim uvjerenjima, doživljenim neobičnim iskustvima, pokazateljima mentalnog zdravlja te općem osjećaju dobrobiti. Nakon prikupljanja podataka, istraživači su primijenili latentnu profilnu analizu, pristup koji grupira pojedince prema obrascima odgovora – umjesto da se svi sudionici promatraju kao jedna homogena skupina. Time se izbjegava pojednostavljivanje u kojem bi se sva paranormalna uvjerenja tretirala jednako, bez obzira na razlike u intenzitetu, kontekstu i psihološkim korelatima.

Analiza je identificirala četiri podskupine:

1. Visoke razine paranormalnih uvjerenja i psihopatologije (oko 16 posto uzorka)
2. Visoke razine paranormalnih uvjerenja i neobičnih iskustava, uz umjerenije razine psihopatologije (oko 19 posto uzorka)
3. Umjerene razine paranormalnih uvjerenja i psihopatologije (oko 20 posto uzorka)
4. Niske razine paranormalnih uvjerenja i psihopatologije (oko 46 posto uzorka)

Kada su detaljnije usporedili te profile, Dagnall i suradnici uočili su da se prva skupina razlikuje najizraženije – ne po samoj činjenici da postoje paranormalna uvjerenja, nego po kombinaciji intenzivnih uvjerenja i povišenih indikatora psihopatologije. Članovi te skupine u prosjeku su pokazivali lošiju mentalnu dobrobit: niže zadovoljstvo životom, višu razinu doživljenog stresa i više pokazatelja tjelesnih tegoba. Važan detalj je da osobe s umjerenim paranormalnim uvjerenjima nisu pokazivale lošije mentalno funkcioniranje u odnosu na one s niskim razinama uvjerenja. Drugim riječima, paranormalna uvjerenja sama po sebi ne moraju biti signal problema – kritično je u kakvoj se kombinaciji i s kojim drugim obilježjima pojavljuju.

Takav nalaz ima praktičnu vrijednost jer razdvaja dvije ideje koje se u svakodnevici često miješaju: (1) da paranormalna uvjerenja postoje u populaciji kao relativno česta pojava, te (2) da dio ljudi, neovisno o temi uvjerenja, može imati povišene pokazatelje psihološke ranjivosti. Ako se te dvije ideje stopi u jednu, lako nastaje stigmatizirajući zaključak da su paranormalna uvjerenja nužno znak lošeg mentalnog zdravlja. No profilni pristup pokazuje da isti sadržaj uvjerenja može imati različita značenja u različitim psihološkim kontekstima.

Govoreći o dobivenim podacima, Dagnall je naglasio i širi okvir:

“Paranormalnost (uvjerenje i/ili iskustvo) česta je značajka ljudskog stanja i ne treba je olako odbacivati. Neovisno o tome postoji li paranormalno ili ne, uvjerenja i iskustva važno je proučavati jer često imaju dubok utjecaj na pojedince.”

Upravo taj “dubok utjecaj” ključan je za razumijevanje zašto paranormalna uvjerenja ponekad mogu djelovati kao izvor stabilnosti, a ponekad kao izvor uznemirenosti. Za neke ljude, paranormalna uvjerenja mogu biti okvir koji pomaže u strukturiranju neizvjesnosti – primjerice nakon gubitka, tijekom bolesti ili u razdobljima intenzivnog stresa. U takvim situacijama uvjerenje da postoji smisao, poredak ili “nešto više” može biti subjektivno umirujuće. Za druge ljude, osobito ako su skloni tjeskobi, ruminaciji ili osjećaju gubitka kontrole, ista tema može postati polje stalnog preispitivanja, strahova i katastrofičnih interpretacija.

Ovdje je važno razlikovati sadržaj uvjerenja od načina na koji se ono koristi u svakodnevnom funkcioniranju. Paranormalna uvjerenja mogu biti povremena, simbolička ili kulturno ukorijenjena – bez ikakvog negativnog utjecaja na odnose, posao i emocionalnu ravnotežu. Također mogu biti rigidna, sveobuhvatna i povezana s visokom razinom distresa – osobito kada osoba iz njih izvodi zaključke koji pojačavaju strah, krivnju ili osjećaj ugroženosti. Drugim riječima, ključno pitanje nije samo “vjeruje li osoba”, nego “kako vjeruje” i “što to vjerovanje radi u njenom životu”.

U skladu s tim, dio istraživačkog interesa usmjeren je na mogućnost da paranormalna uvjerenja ponekad imaju zaštitnu ulogu. Ako uvjerenje pomaže u regulaciji emocija, u traženju utjehe ili u izgradnji osobnog narativa koji olakšava nošenje s teškim iskustvima, može imati adaptivnu funkciju. To ne znači da je uvjerenje “istinito” ili “neistinito” u empirijskom smislu, nego da može biti psihološki funkcionalno. Tim je smjerom Dagnall u razgovoru naznačio i logiku daljnjih pitanja:

“Uvjerenja očito moraju ispunjavati neku adaptivnu funkciju, inače ne bi opstala. Bilo bi zanimljivo dodatno istražiti uvjete pod kojima su uvjerenja adaptivna, neadaptivna i benigna,” istaknuo je razmišljajući o toj mogućnosti.

Ovakav pristup pomaže smjestiti paranormalna uvjerenja u širi repertoar ljudskih strategija suočavanja. Ljudi se u neizvjesnosti često oslanjaju na prečace u zaključivanju, osobne teorije i kulturne predloške značenja. Kada su ishodi nepredvidivi, mozak prirodno traži uzorke i uzročno-posljedične veze – pa se događaji ponekad povezuju i onda kada je veza slaba ili nejasna. To je dio uobičajenog kognitivnog funkcioniranja, a ne automatski znak poremećaja. U tom smislu, paranormalna uvjerenja mogu se promatrati i kao jedna od varijanti načina na koji ljudi popunjavaju praznine u objašnjenjima, osobito kada im znanstveni ili svakodnevni modeli ne nude emocionalno zadovoljavajući odgovor.

Ipak, profilni nalazi podsjećaju da postoji i dio populacije kod kojeg se paranormalna uvjerenja pojavljuju uz više pokazatelja psiholoških poteškoća. Ovdje je važno ne upasti u dvije krajnosti: prvu, da se svako vjerovanje automatski patologizira; i drugu, da se ignorira mogućnost da neka uvjerenja u kombinaciji s drugim simptomima mogu signalizirati potrebu za podrškom. U praktičnom smislu, korisnije je pratiti pokazatelje funkcioniranja: narušavaju li paranormalna uvjerenja svakodnevne obveze, odnose, san, koncentraciju ili osjećaj sigurnosti; jesu li praćena intenzivnim distresom; ili se uklapaju u stabilan, fleksibilan i socijalno održiv način života.

Kako bi se izbjegla stigmatizacija, korisno je razmotriti nekoliko tipičnih načina na koje paranormalna uvjerenja mogu postojati u životu osobe, bez automatskog moralnog ili kliničkog zaključka:

• kao kulturni ili obiteljski obrazac značenja koji se prenosi kroz priče i običaje
• kao osobni okvir za tumačenje iznimno emocionalnih događaja, poput tuge ili velikih životnih promjena
• kao radoznalost i interes za neobjašnjive fenomene, bez snažnog utjecaja na ponašanje
• kao rigidno uvjerenje koje se širi na mnoge životne odluke i pojačava strah ili osjećaj kontrole izvana

U svim tim varijantama tema može zvučati isto – paranormalna uvjerenja – ali psihološka pozadina i posljedice mogu biti bitno drukčije. Zato je istraživački okvir koji traži profile, a ne jednostavne prosjeke, posebno koristan. On implicitno poručuje da ljudi nisu “jedna skupina” samo zato što dijele sličan sadržaj uvjerenja, nego da se razlikuju po doživljaju, intenzitetu, fleksibilnosti i povezanosti s mentalnom dobrobiti.

Podaci poput ovih također ističu kako naša “zdravorazumska” uvjerenja o društvenim pojavama i ljudima koji ih doživljavaju mogu biti ozbiljno pogrešna. Stereotipi o osobama koje imaju paranormalna uvjerenja često su negativni i obilježeni pretpostavkom da se radi o slabijem rasuđivanju ili nestabilnosti. To je problem – osobito kada se uzme u obzir da za dio ljudi takva uvjerenja mogu imati utješnu ili organizirajuću ulogu u razdobljima emocionalnog opterećenja. Usto, stigmatizacija može smanjiti spremnost na razgovor o iskustvima i pojačati osjećaj izolacije, čak i kada sama uvjerenja nisu povezana s klinički značajnim poteškoćama.

Zbog svega navedenog, istraživanje ovih tema važno je ne samo za teorijsko razumijevanje, nego i za kvalitetniju javnu raspravu. Ako se paranormalna uvjerenja automatski označavaju kao “nešto što s osobom nije u redu”, propušta se nijansiranija slika u kojoj su takva uvjerenja u populaciji česta, heterogena i psihološki različito “ugrađena” u život pojedinca. U tom smislu, pristup koji razlikuje benigna, adaptivna i neadaptivna uvjerenja može biti korisniji od pristupa koji sve svodi na jednu etiketu.

U završnom naglasku o vrijednosti ovakvih istraživanja, Dagnall je sažeo zašto se tema često neopravdano marginalizira, iako se radi o raširenoj pojavi s potencijalno značajnim posljedicama za pojedince i zajednice:

“Proučavanje tema poput ove od presudne je važnosti jer se prihvaćanje znanstveno neutemeljenih uvjerenja zadržava u suvremenim društvima. U tom je kontekstu nesretno što se istraživanje paranormalnih uvjerenja (s obzirom na njihovu očitu važnost) često trivijalizira, marginalizira i obezvređuje.”

U okviru njihova najnovijeg rada, fokus na psihološke profile pokazuje da se paranormalna uvjerenja ne mogu svesti na jednostavnu dijagnozu društvenog “odstupanja”. Umjesto toga, riječ je o fenomenu koji se pojavljuje u različitim intenzitetima i u različitim psihološkim kontekstima – od stabilnih, svakodnevnih interpretacija bez štetnih posljedica do kombinacija u kojima su paranormalna uvjerenja dio šire slike povišenog distresa i slabije dobrobiti. Takva razlika mijenja i ton razgovora: umjesto brzog osuđivanja, otvara prostor za razumijevanje načina na koji ljudi grade smisao, reguliraju emocije i traže sigurnost u svijetu koji je često nepredvidiv.

Za buduća istraživanja posebno je relevantno preciznije razgraničiti kada paranormalna uvjerenja funkcioniraju kao fleksibilan okvir tumačenja, a kada postaju rigidna i opterećujuća. Jednako je važno razumjeti ulogu neobičnih iskustava, osobnih stresora i šireg kulturnog okruženja. U međuvremenu, ono što se već sada može razumno prepoznati jest da sama prisutnost paranormalnih uvjerenja nije dovoljna osnova za zaključak o mentalnom zdravlju – smislenije je promatrati širi obrazac funkcioniranja i dobrobiti osobe.