Jeste li ovisnik o negativnim vijestima? Fenomen da ljudi svakodnevno prate vijesti, ponekad satima, sve je vidljiviji u digitalnom dobu u kojem su nam informacije dostupne u svakom trenutku. Umjesto da ih vijesti informiraju i pomognu im da bolje razumiju svijet, mnoge osobe nesvjesno dopuštaju da ih stalno loše vijesti preplave, iscrpe i postupno oblikuju njihov pogled na život kao opasan, nepravedan i beznadan.
Istraživači sa Sveučilišta Texas Tech u Sjedinjenim Američkim Državama proučavali su upravo taj obrazac ponašanja. U njihovu mrežnom istraživanju, u kojem je sudjelovalo više od tisuću odraslih osoba, više od 16 posto ispitanika opisalo je svoje praćenje vijesti kao ozbiljno problematično. Za mnoge od njih negativne vijesti postale su svakodnevni okvir života: jutro započinje provjerom portala i društvenih mreža, dan prolazi u iščekivanju novih dramatičnih događaja, a navečer se umjesto opuštanja ponovno traže negativne vijesti koje potvrđuju da je svijet stalno na rubu katastrofe.
Ovakav obrazac nije jednostavna navika nego može postati oblik ovisnosti. Kod dijela ljudi potraga za negativne vijesti nalikuje kompulzivnom ponašanju – kao da ih nešto iznutra tjera da ponovno otvore aplikaciju, pomaknu ekran i potraže još jednu uznemirujuću priču. Istraživači ga uspoređuju s obrascima koji se viđaju kod pretjeranog igranja videoigara ili drugih oblika kompulzija, s jednom važnom razlikom: negativne vijesti usredotočene su gotovo isključivo na prijetnje, nesreće, sukobe i katastrofe, pa osoba koja ih stalno traži i konzumira ostaje zarobljena u tamnom, tjeskobnom načinu razmišljanja.
U istraživanju su osobe s najizraženijim problemom opisivale da ih uznemirujući sadržaji prate kroz cijeli dan. Dok pokušavaju raditi ili učiti, misli im se neprestano vraćaju na zadnju vijest koju su pročitali. Pojavljuju se pitanja „Što ako se to dogodi i meni?“ ili „Što ako se situacija još pogorša?“. Zbog toga teško održavaju koncentraciju, propuštaju rokove, rade pogreške ili odgađaju obveze kako bi još jednom provjerili nove informacije. S vremenom, osjećaj tjeskobe postaje gotovo stalna pozadinska buka koja iscrpljuje i psihički i fizički.
Fizičke posljedice također su vrlo opipljive. Ispitanici su često opisivali gastrointestinalne tegobe, opću napetost u tijelu, glavobolje i kronični umor. Kada mozak stalno prima poruke da je svijet opasno mjesto, tijelo reagira kao da je doista u stalnoj opasnosti. Pokreću se stresni hormoni, ubrzava se rad srca, mišići se stežu, a san se remeti. Ako se takve vijesti konzumiraju neposredno prije spavanja, mozak nastavlja obrađivati zastrašujuće slike i informacije, pa nije rijetkost da se javljaju snovi puni prijetnje, buđenja usred noći i osjećaj iscrpljenosti već ujutro.
Negativne vijesti utječu i na odnose s drugim ljudima. Kada je osoba stalno zaokupljena dramatičnim naslovima, lakše se povlači iz razgovora, brine se, prekida druge kako bi komentirala novu vijest ili se teško odvaja od telefona tijekom zajedničkog vremena. Partneri, djeca i prijatelji mogu steći dojam da ih se sluša tek napola, jer su uznemirujuće informacije važnije od onoga što se događa „ovdje i sada“. S vremenom se oko osobe može stvoriti krug usamljenosti: ona se sve više okreće ekranu, a sve manje živim odnosima, dok joj negativne vijesti služe kao izgovor da ne sudjeluje u stvarnom životu.
Važno je razumjeti da i sami mediji imaju svoje razloge zbog kojih toliko naglašavaju negativne vijesti. U industriji koja se natječe za svaku sekundu pažnje publike, dramatični naslovi, konflikti i skandali najbrže privlače klikove. U posljednjih nekoliko godina svijet je zaista prošao kroz razdoblja pandemije, velikih požara, političkih napetosti, ekonomskih poteškoća i društvenih prosvjeda, pa je vijesti bilo gotovo nemoguće pratiti a da nas ne zasipaju negativne vijesti. Novinari i urednici pritom žive pod vlastitim rokovima i pritiscima, pa biraju teme koje će najbrže privući publiku – a to su gotovo uvijek događaji koji izazivaju strah, bijes ili zaprepaštenje.
Psiholozi ponekad govore o „pristranosti prema negativnom“: našem prirodnom sklonom pamćenju i naglašavanju loših događaja više nego pozitivnih. Ovaj mehanizam nekoć je pomagao preživljavanju jer je bilo važnije zapamtiti prijetnju nego nešto ugodno. U suvremenom medijskom okruženju isti mehanizam radi protiv nas – negativne vijesti snažnije nam privlače pažnju, dulje ostaju u pamćenju i lakše se prepričavaju drugima. Upravo zato portali i informativne emisije imaju toliko poticaja istaknuti konflikt i katastrofu, a manje svakodnevnu suradnju, kreativnost i napredak.
Sve to ne znači da bismo trebali prestati pratiti svijet oko sebe. Informiranost je važna, ali postoji jasna razlika između uravnoteženog praćenja zbivanja i opsesivne potrage za negativne vijesti. Istraživači sa Sveučilišta Texas Tech ističu da je ključan trenutak kada osoba počne primjećivati da joj je raspoloženje trajno narušeno, da joj se javljaju tjelesni simptomi stresa i da joj stalno provjeravanje vijesti oduzima vrijeme koje bi inače posvetila obitelji, hobijima ili odmoru. Prepoznavanje tog obrasca prvi je korak prema promjeni.
Jedan od korisnih načina za procjenu vlastitog odnosa prema medijima jest iskreno odgovoriti na nekoliko pitanja. Na primjer: započinjete li i završavate li dan uz negativne vijesti? Osjećate li tjeskobu ako neko vrijeme ne provjerite portale ili društvene mreže? Primjećujete li da često dijelite uznemirujuće članke, vraćate im se tijekom dana i u mislima prepričavate najgore scenarije? Ako su odgovori potvrdni, moguće je da vijesti u vašem životu više ne služe informiranju nego održavanju stalnog osjećaja opasnosti.
Sljedeći korak je promjena konkretnih navika. Umjesto da se vijesti čitaju svaki put kada se osjeti dosada ili lagana napetost, može se unaprijed odrediti jedno ili dva kraća razdoblja u danu namijenjena informiranju. U tim vremenskim okvirima može se svjesno birati izvor koji ne naglašava isključivo negativne vijesti, nego nudi i analize, objašnjenja i pozitivne primjere. Korisno je i maknuti aplikacije s početnog zaslona telefona kako uznemirujući sadržaji ne bi bili prva stvar na koju pogled padne svaki put kada se uređaj otključa.
Mnogi ljudi primijete da se raspoloženje poboljšava čim smanje izloženost takvom sadržaju. Više slobodnog vremena tada se može ispuniti aktivnostima koje vraćaju osjećaj smisla i povezanosti: razgovorima uživo, boravkom u prirodi, kreativnim hobijima, tjelesnom aktivnošću ili volontiranjem. Takva iskustva podsjećaju da svijet nije sažet samo u negativne vijesti s naslovnica, nego se sastoji i od niza svakodnevnih, često tihih primjera suradnje, podrške i solidarnosti koje masovni mediji rjeđe ističu.
Za neke osobe korisno je uvesti i svojevrsnu mentalnu „karantenu“ za posebno uznemirujuće teme. Ako se, primjerice, primijeti da određena vrsta negativne vijesti uvijek izaziva snažnu tjelesnu reakciju ili dugotrajnu tjeskobu, može se odlučiti da se te teme prate rjeđe ili samo iz provjerenih izvora koji ne šire senzacionalizam. Neki ljudi biraju i dane bez vijesti, osobito vikendima, tijekom kojih namjerno ne čitaju portale niti prate informativne emisije, kako bi njihov živčani sustav imao priliku odmoriti se od neprestanog toka dramatičnih informacija.
Važno je spomenuti i ulogu razgovora s drugima. Kada se takve vijesti doživljavaju u tišini, u glavi, imaju tendenciju rasti i zauzimati sve više prostora. Dijeljenje briga s osobama od povjerenja, ili po potrebi sa stručnjakom za mentalno zdravlje, može pomoći da se informacije stave u perspektivu. U razgovoru se često pokaže da drugi ljudi primjećuju isti val negativne vijesti, ali ga doživljavaju drukčije, što otvara prostor za nova tumačenja i smanjuje osjećaj bespomoćnosti.
Ako se unatoč svjesnom smanjivanju praćenja medija i dalje javljaju nesanica, stalna napetost, poteškoće s koncentracijom ili osjećaj beznađa, može biti korisno potražiti stručnu pomoć. Nije nužno čekati da negativne vijesti potpuno preuzmu svakodnevni život kako bi se zatražila podrška. Razgovor s psihologom ili psihoterapeutom može pomoći da se istraži što točno takve informacije „pokreću“ u osobi, koje se misli i uvjerenja aktiviraju te na koji se način može izgraditi otporniji, fleksibilniji pogled na svijet.
S vremenom se može razviti zdravija ravnoteža u kojoj negativne vijesti više nisu središte dana, nego samo jedan od izvora informacija. Umjesto da se automatski klikne na svaki zastrašujući naslov, moguće je zastati, udahnuti i zapitati se hoće li nam upravo ta informacija doista koristiti ili će samo pojačati tjeskobu. Taj trenutak svjesnog izbora malen je, ali važan znak da kontrolu nad vlastitim vremenom i pažnjom polako vraćamo sebi, umjesto da je prepuštamo neprestanom nizu teških vijesti.
Korisno je i razviti male rituale koji pomažu „zatvoriti vrata“ nakon intenzivnog izlaganja informacijama. Nakon gledanja informativne emisije ili čitanja niza članaka može se, primjerice, prošetati kvartom, istegnuti tijelo, zapisati nekoliko misli u bilježnicu ili odraditi kratku vježbu disanja. Takvi jednostavni postupci pomažu živčanom sustavu da prijeđe iz stanja uzbune u stanje smirenosti, umjesto da se napetost nakuplja iz dana u dan.
Nekima pomaže i jasnije odvajanje vremena za vijesti od vremena za druge sadržaje. Jedan dio dana može biti namijenjen praćenju zbivanja u svijetu, a drugi svjesnom biranju tema koje u fokus stavljaju učenje, humor, umjetnost ili osobni razvoj. Na taj način negativne vijesti ne nestaju iz života, ali prestaju diktirati ton svakog razgovora i svake misli, što polako oslobađa prostor za osjećaj sigurnosti i znatiželje prema svijetu oko nas.
