Ljudi su izrazito društvena bića, a istraživanja već desetljećima pokazuju da vrijeme provedeno s drugima snažno oblikuje našu dobrobit. Kada razgovaramo, dijelimo doživljaje, šaljemo poruke ili se smijemo s nekim tko nam je važan, lakše doživljavamo pozitivne emocije i osjećamo se povezano. Posljednjih godina način na koji to činimo naglo se promijenio: klasični susreti uživo sve se češće nadopunjuju ili čak zamjenjuju porukama, pozivima i komunikacijom preko različitih digitalnih platformi. Za mnoge ljude digitalne interakcije postale su ključan dio svakodnevice, no istovremeno se pojavila i zabrinutost čine li nas takvi oblici povezivanja doista sretnima ili potkopavaju našu dobrobit.
Jedno od središnjih pitanja jest može li vrijeme provedeno u dopisivanju, na društvenim mrežama ili u video pozivima pružiti sličnu dobrobit kao i razgovor licem u lice. Neki autori ističu da digitalne interakcije često nemaju dovoljno neverbalnih znakova, poput izraza lica, tona glasa ili dodira, pa zbog toga mogu biti površnije ili podložnije nesporazumima. Drugi pak naglašavaju da digitalni kanali omogućuju održavanje kontakta na daljinu, pronalazak podrške i osjećaj pripadanja, što također može jačati dobrobit. U praksi je teško osloniti se na dojam ili pojedinačno iskustvo, pa istraživači nastoje sustavno usporediti kako se ljudi osjećaju u raznim oblicima druženja – uživo, na daljinu i u razdobljima kada uopće ne komuniciraju s drugima.
Zašto je teško proučavati različite oblike druženja
Većina ranijih istraživanja oslanjala se na usporedbu različitih skupina ljudi: nekih koji provode mnogo vremena u digitalnim interakcijama i drugih koji se više oslanjaju na susrete uživo. Na prvi pogled čini se razumno zaključiti da, ako je skupina koja se više druži licem u lice istovremeno zadovoljnija, upravo taj oblik druženja donosi veću dobrobit. Međutim, takve usporedbe često zanemaruju da se ljudi po mnogočemu razlikuju: po osobnosti, financijskoj situaciji, zdravlju, obiteljskom okruženju i brojnim drugim čimbenicima koji izravno utječu na dobrobit.
Primjerice, osoba koja je već po prirodi optimistična i sigurna u sebe vjerojatno će lakše sklapati prijateljstva i organizirati susrete uživo, pa će njezina dobrobit biti viša bez obzira na način komunikacije. Istovremeno, netko tko je povučeniji ili tjeskobniji možda će češće birati digitalne interakcije jer mu je takav način povezivanja manje naporan. U tom slučaju nije jasno je li niža dobrobit posljedica digitalne komunikacije ili je digitalna komunikacija samo odraz već postojećeg emocionalnog stanja. Kako bi se razumjelo što se doista događa, potrebno je promatrati iste osobe u različitim situacijama i pratiti kako im se raspoloženje mijenja iz trenutka u trenutak.
Dodatnu poteškoću predstavlja činjenica da se pojam digitalne interakcije može odnositi na vrlo različite aktivnosti. Kratak, podržavajući razgovor s bliskom osobom putem poruka može imati sasvim drukčiji učinak na dobrobit od beskrajnog skrolanja po društvenim mrežama bez ikakvog stvarnog kontakta. Ipak, u mnogim istraživanjima različiti se oblici online angažmana stavljaju pod isti zajednički nazivnik, što otežava tumačenje rezultata. Zbog toga su posebno vrijedna istraživanja koja prate ljude u svakodnevnom životu, u kraćim vremenskim razmacima, te bilježe kontekst digitalnih interakcija i njihovu povezanost s trenutnim raspoloženjem i dobrobit.
Kako je istraživanje bilo osmišljeno
Istraživački tim koji je analizirao odnos digitalnih i izravnih interakcija oslonio se na tri velika istraživanja u kojima je sudjelovalo više od 3 000 studenata preddiplomskog studija. Sudionici su tijekom razdoblja do mjesec dana svakoga dana više puta primali kratke upitnike – između pet i sedam puta na dan – u kojima su izvještavali što su radili neposredno prije nego što su primili obavijest. U nekim studijama opisivali su aktivnosti tijekom zadnjih 15 minuta, u drugima tijekom zadnjih 60 minuta, ali je cilj bio isti: uhvatiti „isječke“ svakodnevice u kojima se jasno vidi trenutna razina dobrobit ivrsta društvenog kontakta.
U svakom izvještaju sudionici su procjenjivali svoje raspoloženje, razinu ugodnih i neugodnih emocija te osjećaj općeg zadovoljstva, što daje dobru sliku trenutne dobrobit. Zatim su odgovarali jesu li se u tom vremenskom razdoblju družili s nekim i na koji način. Kao oblici izravne komunikacije bilježili su se susreti licem u lice, dok su digitalne interakcije obuhvaćale telefonske pozive, razmjenu poruka, e-mail, komunikaciju putem aplikacija i društvenih mreža te video pozive. Istraživači su odgovore zatim grupirali u tri kategorije: isključivo susreti uživo, isključivo posredovana komunikacija putem tehnologije te kombinacija dvaju oblika, kada je u istom razdoblju sudionik imao i izravni i digitalni kontakt.
Zanimljivo je da su sudionici u nešto više od trećine vremenskih točaka izvijestili da se uopće nisu družili ni na jedan način. U preostalim trenucima otprilike 43 % interakcija odnosilo se na susrete licem u lice, oko 31 % činile su digitalne interakcije, a preostalih 27 % kombinacija je oba oblika druženja. U većini slučajeva digitalne interakcije odvijale su se putem pisane komunikacije – poruka i razgovora u aplikacijama – dok su društvene mreže bile drugi najčešći oblik, a telefonski i video pozivi rjeđi. Takva raspodjela pokazuje koliko su digitalni kanali prirodno utkali u svakodnevicu i otvorili nova pitanja o tome kako utječu na dobrobit.
Što su pokazali rezultati
Analiza podataka iz sva tri istraživanja pokazala je jasan obrazac: sudionici su se u prosjeku bolje osjećali u razdobljima kada su se družili, bilo uživo, bilo kombinirajući susrete i tehnologiju, u usporedbi s vremenima kada uopće nisu imali društveni kontakt. U trenucima kada je postojao barem neki oblik interakcije, pozitivne emocije i subjektivna dobrobit bile su više, a negativne emocije niže. To vrijedi čak i kada su istraživači uspoređivali istu osobu s njom samom u različitim danima i satima, što upućuje da samo prisustvo društvene aktivnosti pruža određenu zaštitu za dobrobit.
Kada su izravni susreti uspoređeni s isključivo posredovanom komunikacijom, pokazalo se da druženje licem u lice ipak ima blagu prednost. Sudionici su izvještavali o višoj razini ugode, većem osjećaju povezanosti i većoj dobrobit nakon razgovora uživo nego nakon razdoblja u kojima su komunicirali samo na daljinu. No to ne znači da su digitalne interakcije štetne; naprotiv, i one su bile povezane s boljim raspoloženjem u odnosu na razdoblja potpune socijalne izolacije. Drugim riječima, čini se da prisutnost bilo kakvog kontakta s drugima obično doprinosi dobrobit, čak i kada je taj kontakt posredovan ekranom, porukama ili aplikacijama.
Kombinirani periodi – kada su sudionici u istom vremenskom okviru imali i susrete uživo i digitalne interakcije – bili su posebno zanimljivi. U tim slučajevima prijavljivali su sličnu ili čak nešto višu dobrobit u odnosu na isključivo izravne susrete. To se može tumačiti tako da digitalni kanali ponekad služe kao nadogradnja već postojećih odnosa: primjerice, kratke poruke nakon zajedničkog druženja mogu produžiti osjećaj bliskosti, a dogovori preko aplikacija mogu olakšati organiziranje budućih susreta. Umjesto da se promatraju kao konkurencija izravnim susretima, digitalne interakcije u takvim okolnostima mogu biti dodatni alat koji podupire dobrobit.
Istraživači su se zatim odmaknuli od trenutnih promjena raspoloženja i promatrali širu sliku: jesu li ljudi koji se generalno više druže uživo ili putem tehnologije općenito zadovoljniji svojim životom. Pokazalo se da su sudionici koji su češće prijavljivali susrete licem u lice u prosjeku imali višu razinu stabilne dobrobit. Nasuprot tome, količina digitalnih interakcija nije bila izravno povezana s tim općim osjećajem zadovoljstva. To ne znači da digitalna komunikacija smanjuje dobrobit, već da sama po sebi možda nije dovoljna da dugoročno zamijeni kvalitetu i dubinu odnosa koje stvaramo na susretima uživo.
Uloga osobina ličnosti
Sljedeći korak bio je provjeriti razlikuje li se učinak različitih oblika druženja ovisno o osobinama ličnosti. Istraživače je zanimalo hoće li ekstrovertiraniji sudionici više profitirati od susreta uživo, te hoće li ugodnost, savjesnost ili otvorenost iskustvu mijenjati odnos između oblika komunikacije i dobrobit. Analize, međutim, nisu pokazale nikakve sustavne razlike: prosječan učinak susreta uživo, digitalnih interakcija i kombiniranih oblika na trenutnu dobrobit bio je sličan bez obzira na razinu navedenih osobinskih crta. Čini se da osnovna korist druženja – osjećaj pripadanja i podrške – barem u prosjeku funkcionira podjednako kod ljudi različitih temperamenta.
Jedina jasna iznimka bila je osobina neuroticizma, koja opisuje sklonost doživljavanju intenzivnih i čestih negativnih emocija, poput brige, tuge ili razdražljivosti. Sudionici s višom razinom neuroticizma doživljavali su izraženiji porast dobrobit u razdobljima kada su se družili, i to bez obzira na to radilo se o susretima uživo, digitalnim interakcijama ili njihovoj kombinaciji. Za njih je razlika između trenutaka bez ikakvog društvenog kontakta i trenutaka s interakcijom bila veća nego za emocionalno stabilnije sudionike. To upućuje na to da bi redoviti, pa i kratki oblici povezivanja mogli imati osobito snažan zaštitni učinak na dobrobit osoba sklonih tjeskobi.
Istraživači su pretpostavili da ljudi s izraženijim neuroticizmom možda imaju snažniju potrebu za socijalnom podrškom kako bi ublažili svoje brige i napetost. Kada im je ta podrška dostupna – bilo kroz blizinu osobe koja ih sluša, bilo kroz poruku koja stiže u pravom trenutku – njihov doživljaj dobrobit može se brzo poboljšati. Istovremeno, periodi bez interakcija možda se doživljavaju teže, što povećava kontrast između „tišine“ i trenutaka kada se pojavi znak da su nekome važni. U tom smislu, za dio ljudi digitalne interakcije ne predstavljaju prijetnju, nego dodatnu priliku da dobiju potvrdu, razumijevanje i osjećaj pripadanja koji podržava njihov osjećaj dobrobit.
Jedan od zanimljivih aspekata istraživanja jest činjenica da su vrlo različite aktivnosti – kratke poruke, komentari na objave, pozivi, video razgovori ili razmjena e-mailova – sve svrstane u kategoriju digitalnih interakcija. U stvarnom životu te aktivnosti mogu imati veoma različit učinak na dobrobit. Primjerice, razgovor video pozivom s bliskim članom obitelji koji se nalazi u drugoj zemlji može pružiti snažan osjećaj bliskosti i podrške, dok površno komentiranje objava nepoznatih ljudi na društvenim mrežama vjerojatno neće dugoročno povećati dobrobit. Upravo zato rezultati treba shvatiti kao prosjek preko mnogih situacija, a ne kao presudu o svakoj pojedinoj digitalnoj aktivnosti.
Kontekst u kojem se digitalne interakcije događaju također je važan. Ako netko već provodi dan okružen kolegama, prijateljima ili članovima obitelji, dodatne poruke i komunikacija putem aplikacija mogu samo nadograditi postojeću dobrobit. No ako osoba veći dio dana prolazi sama, digitalne interakcije mogu biti ključna poveznica s drugima i jedini izvor podrške. Različiti obrasci korištenja tehnologije, osobne preferencije i dostupnost ljudi u okruženju stoga mogu dovesti do toga da isti oblik komunikacije učvršćuje dobrobit kod jedne osobe, dok kod druge ima tek blag ili gotovo nikakav učinak.
Istraživanja koja prate sudionike iz sata u sat pružaju vrijedan uvid u to kako se raspoloženje mijenja u skladu s našim društvenim aktivnostima, no istovremeno imaju svoja ograničenja. Sudionici u ovim studijama većinom su bili studenti, što znači da su u životnom razdoblju u kojem je okružje bogato prilikama za druženje. U drugačijim populacijama – primjerice kod starijih osoba koje žive same ili kod ljudi koji rade na zahtjevnim poslovima s malo slobodnog vremena – obrasci digitalnih interakcija i njihov odnos s dobrobit mogli bi izgledati drukčije. Također, kratki upitnici ne hvataju nužno sve nijanse sadržaja razgovora, pa se ne može razlučiti je li interakcija bila podržavajuća, konfliktna ili neutralna.
Zbog tih ograničenja buduća će istraživanja vjerojatno još detaljnije razdvajati različite tipove digitalnih interakcija i njihove kontekste. Već sada, međutim, postaje jasno da pitanje utjecaja tehnologije na dobrobit nema jednostavan odgovor „dobro“ ili „loše“. Isti alati mogu pomoći u održavanju bliskih odnosa, ali i potaknuti uspoređivanje s drugima ili osjećaj propuštanja. Ono što ova istraživanja dosljedno ističu jest da prisutnost stvarnog kontakta – bilo da je ostvaren uživo ili posredovan ekranima – često prati trenutačno bolje raspoloženje i višu subjektivnu dobrobit. Način na koji će pojedinac doživjeti te interakcije ovisit će o njegovim osobinama, okolnostima i o tome koristi li tehnologiju kao dopunu ili zamjenu za odnose koji mu najviše znače.
