Dovoljno je pogledati oko sebe u vlaku, kafiću ili restoranu da bismo primijetili isti prizor: par sjedi zajedno, ali barem jedna osoba gleda u ekran, scrolla i tipka, dok druga šutke čeka da ponovno postane važna. Taj obrazac, u kojemu dajemo prednost telefonu umjesto osobi ispred sebe, naziva se phubbing. Pojam je nastao od engleskih riječi phone i snubbing te opisuje situaciju u kojoj u društvenom kontaktu koristimo telefon i istovremeno zanemarujemo osobu s kojom smo. U romantičnim vezama taj isti obrazac poprima još snažnije emocionalne posljedice, jer se svodi na osjećaj: “Telefon je važniji od mene.”
Što je zapravo phubbing?
Iako se čini da je riječ o sitnici – kratkom bacanju pogleda na poruku ili obavijest – phubbing je specifičan oblik društvenog ignoriranja. Ne radi se samo o korištenju telefona, nego o tome da se tijekom razgovora ili zajedničkog vremena prebacujemo na digitalni svijet i time prekidamo emocionalni tok s osobom ispred sebe. Partner može usred rečenice ostati “u zraku” jer smo mi upravo otvorili novu aplikaciju, odgovorili na poruku ili provjerili tko je što objavio. Svaki put kad to učinimo, šaljemo poruku da nam je sadržaj na ekranu trenutačno prioritet, čak i ako toga svjesno nismo ni svjesni.
Pritom phubbing nije nužno zlonamjeran. Ljudi ga često doživljavaju kao bezazlenu naviku ili “brzu provjeru” koja se, međutim, vrlo lako pretvori u desetak minuta odsutnosti. Partner s druge strane stola ne vidi sve ono što se odvija na ekranu, nego samo jedno – da smo se mentalno udaljili. U kontekstu veze to se može doživjeti kao tiho odbacivanje, kao mala, ali ponavljajuća poruka da nismo potpuno prisutni. Zato phubbing utječe ne samo na trenutačnu atmosferu, nego i na opći dojam koliko smo jedno drugome dostupni i važni.
Zašto posežemo za phubbing ponašanjem?
Budući da je ovakvo ponašanje danas vrlo rašireno, važno je pitati se što nas na njega potiče. Jedno istraživanje koje su proveli Varoth Chotpitayasunond i Karen Douglas na Sveučilištu u Kentu pokazalo je da je phubbing povezan s kompulzivnim korištenjem pametnog telefona. Što se više osjećamo prisiljenima provjeravati svoj telefon, to je vjerojatnije da ćemo prekidati razgovore i zajedničke trenutke kako bismo “samo kratko” bacili pogled na ekran. Telefon tada više nije alat koji svjesno koristimo, nego postaje gotovo refleks – ruka sama poseže za njim, bez puno razmišljanja.
Isto istraživanje otkrilo je još jedan zanimljiv obrazac: postoji povezanost između toga da nas drugi ignoriraju zbog telefona i vlastitog kasnijeg phubbing ponašanja. Što češće doživljavamo da netko u našem društvu radije gleda u ekran nego u nas, to je veća vjerojatnost da ćemo i sami početi činiti isto. Na neki način učimo da je takav obrazac normalan i prihvatljiv. Ako svi oko nas povremeno “nestaju” u svom telefonu, lako je zaključiti da je sasvim u redu da to radimo i mi, čak i kada u sebi osjećamo da nešto u tom iskustvu nije ugodno.
Naravno, kompulzivno provjeravanje telefona nije jedini razlog za phubbing. U podlozi se mogu nalaziti različiti motivi i emocionalne potrebe koje pokušavamo zadovoljiti digitalnim svijetom umjesto odnosom licem u lice. U svakodnevici se ti motivi često miješaju i teško je razlučiti što je pravi povod za posezanje za ekranom baš u trenutku kada partner nešto govori.
- Strah da ćemo nešto propustiti: stalni dotok obavijesti i sadržaja stvara dojam da se “nešto važno” stalno događa. Phubbing je tada način da smirimo nelagodu i provjerimo jesmo li još uvijek “u toku”.
- Dosada ili nelagoda u razgovoru: ako nam se tema ne sviđa ili nas emocionalno uznemiruje, telefon može poslužiti kao brza izlazna strategija. Umjesto da izgovorimo što nas muči, povučemo se u kratki phubbing “bijeg”.
- Navika i automatizam: kada telefon stalno držimo blizu sebe, granica između svjesnog i automatskog korištenja se briše. Tada ni ne primijetimo da smo tijekom jednog druženja posegnuli za ekranom desetak puta, a svaki put napravili mali rez u kontaktu.
Posebno je važno što se takvi obrasci s vremenom ukorjenjuju. Što češće posežemo za telefonom tijekom društvenih situacija, to nam je lakše i sljedeći put učiniti isto. Phubbing postaje dio “normalnog” načina komunikacije, a postajemo sve manje osjetljivi na to kako takva navika izgleda osobi preko puta nas. Tek kada se partner izričito požali ili kada se pojave veće svađe oko toga, počnemo razmišljati o tome da se možda ne radi samo o maloj navici, nego o obrascu koji narušava bliskost.
Kada phubbing zahvati ljubavnu vezu
Kada se opisani obrazac pojavi u romantičnom odnosu, često se govori o partnerskom phubbing ponašanju. U jednom istraživanju u kojem su sudjelovali moji kolege i ja promatrana su dva dodatna čimbenika za koje se pretpostavljalo da bi mogla biti povezana s partnerskim phubbing ponašanjem: tjeskobna privrženost i dob ispitanika. Tjeskobna privrženost označava sklonost pretjeranoj zabrinutosti kada nismo u blizini osobe za koju smo emocionalno vezani – primjerice partnera – i strah da bismo mogli biti napušteni ili zaboravljeni.
Polazna ideja bila je da bi osobe s izraženijom tjeskobnom privrženošću mogle doživljavati pametni telefon kao neku vrstu dodatnog objekta privrženosti. Uz partnera, tu je još i uređaj koji je stalno s nama, siguran izvor poruka, poziva i potvrda da nismo sami. Iz toga se činilo logičnim pretpostaviti da će takve osobe češće posezati za phubbing ponašanjem, kako bi smanjile vlastitu nesigurnost. U istraživanje je bilo uključeno 174 sudionika koji su ispunili upitnike o vlastitom phubbing ponašanju i mjeri odrasle privrženosti.
Rezultati, međutim, nisu potvrdili ovu pretpostavku. Tjeskobna privrženost nije predviđala više razine partnerskog phubbing ponašanja. To može značiti da općenita tjeskoba u privrženosti nije izravno povezana s načinom na koji se vezujemo za pametni telefon. Drugim riječima, osobe koje su zabrinutije za svoje odnose nisu nužno sklonije zanemarivanju partnera zbog ekrana. Možda je važnije kako doživljavamo odnos s partnerom u određenom trenutku, koliko smo zadovoljni vezom ili koliko se osjećamo sigurno u tom konkretnom odnosu, nego opća razina tjeskobe u privrženosti.
Mnogo jasnija pokazala se povezanost phubbing ponašanja i dobi sudionika. Ispitanici u dobi između 18 i 39 godina češće su prijavljivali partnerski phubbing nego oni u dobi od 40 godina ili stariji. Za starije sudionike pametni telefoni nisu bili prisutni tijekom odrastanja pa su osnovne navike komunikacije nastale u razdoblju bez stalne digitalne povezanosti. Kod mlađih generacija situacija je potpuno drukčija: oni su u digitalni svijet uronjeni od najranije dobi i phubbing im se lako može činiti kao sasvim uobičajen dio interakcije.
U istoj studiji pokazalo se da se 47 posto sudionika uključivalo u partnerski phubbing, dok je samo 19 posto izjavilo da nikada ne koriste telefon u prisutnosti partnera. Uz to, spominje se i podatak da oko 98 posto osoba rođenih između kasnih 1990-ih i ranih 2000-ih posjeduje pametni telefon, provodi oko 4 sata dnevno koristeći ga i često ga smatra jednim od svojih najvažnijih predmeta. U takvom kontekstu nije iznenađujuće da partnerski phubbing mnogima ne djeluje posebno neuobičajeno, nego naprotiv, kao dio uobičajenog obrasca svakodnevice.
Za vezu, međutim, posljedice mogu biti vrlo konkretne. Osoba koja sjedi nasuprot partneru koji često poseže za telefonom može se osjećati manje važnom, manje viđenom i manje cijenjenom. Ponovljeni phubbing može stvoriti dojam da je virtualni svijet konstantno nadređen zajedničkom vremenu. To može pridonijeti osjećaju usamljenosti, čak i kada formalno nismo sami, nego smo fizički u istoj prostoriji s partnerom. S vremenom se u vezi mogu razviti obrasci u kojima jedna osoba preuzima ulogu “one koja čeka”, a druga “one koja je stalno na telefonu”, što otvara prostor za nesporazume, povrijeđenost i svađe.
Kako se phubbing normalizira u svakodnevici
Kada su sudionici u spomenutom istraživanju upitani zašto koriste pametne telefone, 77 posto ih je navelo pristup informacijama kao glavnu svrhu, a 62 posto poruke kao glavni razlog korištenja. Pametni telefoni odavno više nisu samo telefoni; postali su svojevrsna mala računala na kojima čuvamo kontakte, fotografije, bilješke, pristupamo stranicama, aplikacijama i društvenim mrežama. Omogućuju nam gotovo stalan kontakt s drugima i jednostavan prelazak iz jednog oblika komunikacije u drugi. Kada sve to imamo na dohvat ruke, lako je razumjeti zašto phubbing privlači kao brza opcija “usputnog” provjeravanja svega što se događa izvan trenutnog razgovora.
Osim praktične funkcije, veliku ulogu ima i činjenica da phubbing stalno promatramo oko sebe. Ako prijatelji, roditelji, kolege i partneri redovito tijekom razgovora posegnu za telefonom, vrlo brzo počinjemo doživljavati takvo ponašanje kao dio opće društvene norme. Umjesto da ga prepoznamo kao potencijalni izvor udaljavanja, počinjemo ga doživljavati gotovo kao pristojno. Primjerice, netko usred razgovora kaže “samo sekundu” i pogleda u telefon, a mi to prihvaćamo kao pravilo igre, iako u sebi možda osjećamo da se nitko ne bi ispričavao da je u pitanju bilo što drugo što nas redovito prekida.
Istovremeno, granice između zajedničkog i privatnog vremena postaju sve mutnije. Nema jasne crte koja kaže kada je u redu posegnuti za telefonom, a kada bi bilo dobro ostaviti ga po strani. U mnogim parovima nastaje tihi dogovor: “Svi to rade, pa radimo i mi.” Phubbing se tako ugrađuje u svakodnevnu rutinu – tijekom doručka, navečer pred televizorom ili čak u trenucima prije spavanja. Katkad se tek pojavi neugodna šala ili opaska, ali bez dubljeg razgovora o tome što to ponašanje zapravo znači za odnos.
- Je li mi ugodno koliko često ja osobno posežem za telefonom dok sam s partnerom ili prijateljima, ili duboko u sebi osjećam nelagodu, ali je guram pod tepih jer “svi tako rade”?
- Kako se osjećam kada partner prakticira phubbing dok govorim nešto što mi je važno – jesam li spreman o tome otvoreno reći da me to pogađa, umjesto da se samo povlačim?
- Imamo li u vezi dogovorene trenutke u kojima su telefoni po strani i dajemo jedno drugome punu pažnju, ili je phubbing postao neizgovoreni standard našeg zajedničkog vremena?
Takva pitanja ne služe tome da se nekoga okrivi, nego da osvijestimo u kojoj se mjeri phubbing već uvukao u naše navike. Tek kada postanemo svjesni vlastitih obrazaca, možemo primijetiti gdje bismo ih željeli mijenjati. Usto, otvaraju prostor za razgovor: umjesto da raspravu o telefonu započnemo optužbama, možemo je započeti iskrenim opisom kako se osjećamo kada smo u odnosu suočeni s ponavljajućim phubbing ponašanjem.
Što još trebamo razumjeti o phubbing ponašanju
Iako se već sada vidi da phubbing mijenja način na koji se povezujemo s drugima, ostaje mnogo otvorenih pitanja. Primjerice, je li u nekim situacijama u redu svjesno podijeliti pažnju između telefona i partnera, ako se oboje s tim slažu i ako postoji dogovor oko toga? Može li postojati nešto poput “uzajamnog phubbing ponašanja” u kojem oboje partnera povremeno provjerava telefon, ali se pritom nitko ne osjeća zanemareno? I gdje leži granica između povremenog, dogovorenog korištenja telefona i obrasca koji počinje narušavati povjerenje i bliskost?
Za sada znamo da je riječ o ponašanju koje je sve prisutnije i da je povezano s načinom na koji koristimo pametne telefone, s našim navikama, generacijskim razlikama i iskustvom bivanja ignoriranima zbog ekrana. Mnogo je manje jasno kako se točno phubbing odražava na dugoročnu kvalitetu odnosa, na osjećaj sigurnosti u vezi i na to hoćemo li se usuditi otvoreno govoriti o tome što nas boli. Potrebno je još istraživanja koja će rasvijetliti razliku između situacija u kojima je phubbing tek povremena smetnja i onih u kojima postaje trajni izvor udaljavanja.
U svakodnevnom životu, međutim, ne moramo čekati znanstvene odgovore da bismo se zapitali što nam telefoni znače u odnosu na ljude koje volimo. Svjesnije promatranje vlastitih reakcija – kada posežemo za telefonom, koliko često, u kojim trenucima i kako se partner tada osjeća – može biti prvi korak prema drukčijem pristupu. U konačnici, pitanje nije samo koliko je phubbing raširen, nego koliko smo spremni prilagoditi svoje navike kada vidimo da netko do nas zbog njih osjeća da je stavljen na drugo mjesto.
Fotografija: ilustracija svakodnevnog korištenja pametnog telefona u paru
