Pozitivan društveni dodir među osobama koje pristaju na njega – uključujući zagrljaje, poljupce, milovanje i držanje za ruke – snažan je način prenošenja emocija poput ljubavi i osjećaja podrške. Iako se o emocionalnim koristima intimnosti govori često, učinci takvog dodira na mentalno zdravlje, posebno na depresiju, stres i anksioznost, dugo su bili nedovoljno istraženi u okviru psihologijske znanosti. Upravo zato jedno novije istraživanje objavljeno u časopisu Brain Sciences nastojalo je preciznije ispitati povezanost iskustava dodira i psihičkih simptoma u vrijeme pandemije COVID-19.
U tom su istraživanju sudjelovala 991 odrasla volontera iz Italije (57% žena, u dobi od 18 do 85 godina) koji su ispunili internetski upitnik. Sudionici su procjenjivali učestalost četiri oblika pozitivnog dodira – zagrljaja, poljubaca, milovanja i držanja za ruke – u dva razdoblja: prije pandemije i tijekom pandemije. Osim o dodiru, davali su i informacije o svojim društvenim vezama te su ispunili standardizirane upitnike koji mjere simptome depresije, stresa i anksioznosti. Istraživački pristup bio je korelacijski, što znači da je naglasak bio na povezivanju uzoraka odgovora, a ne na utvrđivanju uzroka i posljedice.
Što je istraživanje obuhvatilo
Upitnikom je obuhvaćeno više razina svakodnevice. Pitalo se o dodiru s romantičnim partnerima, članovima uže i šire obitelji te s prijateljima i poznanicima. Pritom je osobito istaknuto kako su javnozdravstvene mjere tijekom pandemije – ograničavanje okupljanja, razdoblja strogih karantena i poticanje fizičke distance – znatno promijenile prilike za neposredni kontakt. Većina sudionika prijavila je pad učestalosti pozitivnog dodira u odnosu na razdoblje prije pandemije, što uključuje i zagrljaje. Takav nalaz dobro se uklapa u društveni kontekst iznenadnih zabrana i opreza prema bliskom kontaktu, a upravo se tu otvara pitanje kako su se promjene u dodiru preslikale na psihičko stanje ljudi.
U analizi su istraživači promatrali povezanosti između učestalosti pojedinih oblika dodira i razine negativnih emocionalnih stanja. Posebno ih je zanimalo kako su zagrljaji povezani s depresivnim simptomima, jer su zagrljaji najčešći i kulturno najrasprostranjeniji oblik toplog društvenog signala. Važno je naglasiti da su korištene statističke metode mogle procijeniti snagu povezanosti, ali nisu mogle odrediti uzročni smjer – zagrljaji mogu prethoditi promjenama raspoloženja, ali jednako je moguće da se raspoloženje odražava na sklonost fizičkoj bliskosti.
Više partnerovih zagrljaja povezano s manje simptoma depresije
Najistaknutiji nalaz bio je da je veća učestalost partnerovih zagrljaja tijekom pandemije bila povezana s manjim brojem simptoma depresije. Drugim riječima, zagrljaji u okviru romantičnog odnosa pojavljivali su se zajedno s povoljnijim emocionalnim funkcioniranjem, pa se čini da su upravo zagrljaji mogli imati ulogu svojevrsnog emocionalnog uporišta. Ipak, kako je riječ o korelacijskom dizajnu, razumno je razmotriti dva tumačenja: ili zagrljaji doprinose blažim simptomima, ili osobe s blažim simptomima jednostavno češće iniciraju i prihvaćaju zagrljaje. Autori su skloniji prvome objašnjenju – zagrljaji bi mogli imati zaštitni učinak – ali pri tome ne isključuju utjecaj osobnih sklonosti, trenutnog raspoloženja i dinamike odnosa.
U istoj su analizi zabilježeni i širi obrasci: ljudi su tijekom pandemije u prosjeku imali manje prilika za fizički kontakt, što se odrazilo na sve oblike dodira. Smanjeni društveni susreti značili su i manje spontanih pozdrava, manje slavljeničkih trenutaka i manje spontanih načina podrške. U tom je okviru posebno zanimljivo da su zagrljaji s partnerom i dalje pokazivali snažnu povezanost s manje depresivnih simptoma, kao da zagrljaji – unutar sigurne i bliske veze – djeluju kao kompenzacija za izostanak drugih društvenih izvora topline.
Zagrljaji s članovima obitelji i ambivalentni učinci
Kada je riječ o dodiru s rodbinom, nalazi nisu bili jednoznačni. S jedne strane, češće zagrljaji s članovima obitelji povezivali su se s nižom razinom anksioznosti – obiteljska bliskost, rituali susreta i geste podrške mogli su ublažavati napetost. S druge strane, pojavila se i suprotna veza: u nekim slučajevima više dodira u obiteljskom krugu išlo je uz veću anksioznost. Autori su predložili da se takav dvosmjerni obrazac može objasniti brigom oko mogućeg prijenosa bolesti u kontaktu s roditeljima, starijim rođacima ili članovima obitelji krhkijeg zdravlja. Drugim riječima, zagrljaji su u pandemijskom kontekstu mogli biti istodobno izvor utjehe i razlog za dodatni oprez – emocije i brige tu su se preklapale.
Ovakva ambivalencija podsjeća da učinak dodira nije samo biološki nego i situacijski: zagrljaji u kućanstvu u kojem svi dijele isti rizik nose drugačiji osjećaj sigurnosti od zagrljaja u posjetu osobi koja pripada ranjivoj skupini. Stoga isti čin – zagrljaji kao topao pozdrav – može imati različit emocionalni odjek ovisno o percepciji rizika, dostupnim informacijama i obiteljskim pravilima ponašanja.
Zašto bi to moglo biti tako?
Autori su kao mogući mehanizam izdvojili ulogu oksitocina. Oksitocin je hormon koji se često povezuje s povezivanjem, povjerenjem i socijalnim vezama; prethodna su istraživanja pokazala da zagrljaji romantičnog partnera mogu biti praćeni porastom oksitocina. U literaturi se oksitocin dovodi u vezu s neurotransmiterskim sustavima dopamina, serotonina i endorfina – mrežama koje prate nagradu, dobrobit i umirenje. U takvom okviru nije iznenađujuće da su zagrljaji povezani s ugodom, smanjenom napetošću i lakšim suočavanjem s izazovima.
Ipak, vrijedno je napomenuti da je neurobiologija socijalnog dodira složena. Na iskustvo utječu i očekivanja, i osobna povijest, i kontekst odnosa. Zagrljaji koji dolaze u trenutku kada osoba traži bliskost mogu imati jači subjektivni učinak od zagrljaja koji su formalni ili rutinski. Isto tako, zagrljaji između partnera koji njeguju međusobno povjerenje vjerojatno će biti smisleniji od površnih dodira. Drugim riječima, zagrljaji nisu samo fizička gesta – način, trajanje, ritam i prisutnost pažnje čine znatnu razliku.
Kako pristupiti dodiru – etika, pristanak i kontekst
Pozitivan dodir ima smisla samo ako je dobrodošao. Pristanak je temelj – prije nego što se posegne za zagrljajem, dobro je nepogrešivo provjeriti želi li ga druga osoba. Neki ljudi više cijene verbalnu podršku ili prisutnost bez dodira; drugi će reći da su im upravo zagrljaji najizraženiji jezik bliskosti. Jasna, nenametljiva komunikacija sprječava nesporazume i čini da zagrljaji budu doživljeni kao dar, a ne kao obaveza.
Kontekst također oblikuje doživljaj. U radnom okruženju postoje kulturološke i organizacijske norme; u obitelji se navike prenose generacijama; u prijateljskim odnosima pravila su fleksibilnija, ali i dalje ovise o granicama svake osobe. Korisno je osvijestiti da zagrljaji nisu univerzalno prihvaćeni način podrške u svim prilikama. U kriznim situacijama – primjerice nakon teške vijesti – najbolji je pristup pitati što osobi treba. Ako kaže da su zagrljaji dobrodošli, tada takav oblik bliskosti može postati važan resurs.
Primjeri dnevnih praksi koje potiču bliskost
Slijedi nekoliko praktičnih ideja kako njegovati više topline u odnosima, pri čemu se polazi od jednostavnog načela: male geste, redovit ritam i dogovor oko granica. Navedene točke nisu propis, nego podsjetnik na mogućnosti koje se mogu prilagoditi različitim životnim stilovima:
- Početak i kraj dana u paru planirati s kratkim trenucima bliskosti; ako su zagrljaji dogovoreni i željeni, ti se trenuci mogu pretvoriti u stabilnu rutinu koja pruža osjećaj sigurnosti.
- Pri povratku kući nakon posla ili obaveza odvojiti nekoliko minuta bez ekrana i razgovarati – zagrljaji se tada prirodno nadovezuju na kontakt očima i smirenje tempa.
- U obitelji s djecom dogovoriti jutarnje i večernje rituale; zagrljaji mogu biti dio čitanja priče, ali važno je pratiti djetetove signale i učiti ga da smije reći “ne”.
- Za prijatelje koji prolaze kroz naporno razdoblje ponuditi konkretno: “Mogu li te zagrliti?” – zagrljaji imaju smisla tek kad su jasni i dobrodošli.
- U danima kada je razina stresa viša, podsjetiti se na sporiji ritam disanja; zagrljaji koji traju dovoljno da se ritmovi disanja usklade često se doživljavaju kao dublji i smirujući.
- Za parove na daljinu korisni su “paralelni rituali” poput zajedničkog gledanja filma preko video poziva; kad se ponovno sretnu, zagrljaji mogu biti planirani trenutak ponovnog povezivanja.
- U obiteljima s različitim generacijama poštovati zdravstvene preporuke; ako je potreban oprez, zagrljaji se mogu zamijeniti drugim gestama bliskosti, uz dogovor kada će se zagrljaji vratiti.
- U trenucima slavlja, poput rođendana, unaprijed dogovoriti protokol čestitanja – za neke će zagrljaji biti prirodan izbor, a za druge će rukovanje ili naklon biti draži.
- Kada konflikt splasne, može pomoći “gesta pomirenja”; ako obje strane pristanu, zagrljaji mogu označiti završetak svađe i povratak povjerenja.
- Voditi bilješke zahvalnosti: svatko može zapisati trenutke koji su mu hranili bliskost; često će se u tim zapisima pojaviti i zagrljaji, što pomaže da ostanu vidljivi u svakodnevici.
Kako čitati ovakve nalaze bez preuveličavanja
Ponovno vrijedi istaknuti da korelacijski nalazi ne dokazuju uzrok. Kad se kaže da su zagrljaji povezani s manjim brojem depresivnih simptoma, to znači da su se ti odgovori često pojavljivali zajedno, a ne da bi zagrljaji nužno bili “lijek”. Ipak, zagrljaji se pojavljuju kao indikator topline i potpore, a mnoge terapijske škole drže da je kvaliteta odnosa – osjećaj sigurnosti, razumijevanja i prihvaćenosti – važan amortizer stresa. U tom smislu zagrljaji mogu biti dio šire slike u kojoj zajedništvo i briga rade u korist dobrobiti.
Uz to, samoprocjene imaju ograničenja: ljudi pamte selektivno, raspoloženje utječe na procjenu, a društvene norme mogu potaknuti uljepšavanje odgovora. Kao i uvijek kad je mjerni instrument upitnik, zagrljaji koje ljudi prijave ne moraju savršeno odgovarati stvarnoj učestalosti. No, ako se isti obrasci pojavljuju u većem uzorku – a ovdje je riječ o 991 osobi – takvi su podaci i dalje vrijedan trag za daljnja, preciznija mjerenja.
Kulturni i obiteljski obrasci
Italija se često opisuje kao kultura veće izražajnosti u svakodnevnom kontaktu, pa se njezini obrasci ne moraju potpuno poklapati s drugim sredinama. U nekim društvima su zagrljaji uobičajen pozdrav, u drugima su rjeđi i često rezervirani za vrlo bliske odnose. Stoga je razumno očekivati da će se rezultati razlikovati od zemlje do zemlje – zagrljaji nose različita značenja i pravila. Za istraživače to znači da bi buduća ispitivanja trebala uključiti međukulturne usporedbe, a za čitatelje da je korisno promatrati kako se zagrljaji uklapaju u vlastiti krug i navike.
Obiteljska povijest također utječe na doživljaj dodira. Tamo gdje su zagrljaji bili svakodnevni i spontani, odrasle osobe vjerojatno će ih doživljavati kao nešto prirodno. Ako su u djetinjstvu dodir i bliskost bili rijetki, zagrljaji mogu izazivati nelagodu ili zbunjenost. Upravo zato je otvoren razgovor o granicama koristan: dogovor da su zagrljaji dobrodošli – ili da se radije bira neki drugi oblik podrške – gradi povjerenje.
Praktični okvir za istraživače i stručnjake
Buduća istraživanja mogla bi kombinirati upitnike s dnevničkim metodama, praćenjem u stvarnom vremenu ili biološkim markerima kako bi se bolje razumjelo kako zagrljaji “rade” u različitim situacijama. U kliničkim kontekstima, terapijski rad često uključuje učenje regulacije emocija i izgradnju mreže podrške; u takvom okviru zagrljaji se mogu promatrati kao dio obiteljskih i partnerskih rutina koje doprinose osjećaju sigurnosti, ali uvijek uz strogo poštivanje profesionalnih etičkih standarda i jasnih granica. Za stručnjake mentalnog zdravlja korisno je poticati klijente da istraže koje su im geste podrške najkorisnije – za nekoga će to biti riječi, za nekoga zajedničko vrijeme, a za nekoga upravo zagrljaji.
Metodološka ograničenja i što nedostaje
Najvažnija ograničenja uključuju korelacijski dizajn, samoprocjenu i kulturološku specifičnost uzorka. Nadalje, mjera “učestalosti” ne govori mnogo o kvaliteti dodira: trajanje, namjera i emocionalni kontekst vjerojatno su ključni za učinak koji zagrljaji imaju. Bilo bi korisno ispitati i razlike između kratkih i duljih zagrljaja, između spontanih i dogovorenih, kao i to kako se zagrljaji uklapaju u druge oblike podrške u mreži odnosa. Konačno, pandemijska razdoblja bila su neujednačena po regijama – neki su doživjeli duže karantene od drugih – pa bi preciznija geografska mapa mjera mogla dodatno razjasniti nalaze.
Bez obzira na ograničenja, nalazi nude orijentir za razumijevanje svakodnevice: kada ljudi imaju priliku za ugodan, dobrodošao dodir, često prijavljuju i bolje raspoloženje. To ne znači da su zagrljaji jedini čin koji pridonosi dobrobiti, ali sugerira da zagrljaji – kad su slobodno izabrani, nježni i sigurni – mogu imati mjesto u arsenalu jednostavnih, ljudskih načina brige jednih za druge.
