U središtu neuroticizma možda leži ovaj temeljni izvor tjeskobe

Pokušaj razumjeti na čemu počiva neuroticizam ostaje velik izazov u psihologiji i mentalnom zdravlju općenito. Neki će tvrditi da je neuroticizam urođena sklonost utkana u vašu osobnost i stoga nepromjenjiva tijekom života. Međutim, postoji li u neuroticizam ipak više od onoga što su psiholozi dosad uspjeli utvrditi – i može li se njegov temelj potražiti na dubljoj razini od uobičajenih opisa temperamenta i raspoloženja?

Prema Rachel Menzies i suradnicima sa Sveučilišta u Sydneyju (2022), upravo je tjeskoba od smrti ta koja djeluje kao transdiagnostic obilježje, odnosno kvaliteta koja se provlači kroz mnoge „poremećaje mentalnog zdravlja“. Nažalost, liječenje tih stanja često ne „adresira temeljni uzrok“, što u kliničkoj praksi vodi do onoga što neki autori nazivaju revolving door efektom. Simptomi većih poremećaja koje Menzies i sur. dokumentiraju kao povezane s tjeskobom od smrti kreću se od socijalnog izbjegavanja do kompulzivnog pranja. Metafora revolving door označava da, izostane li terapija usmjerena na ovaj osnovni izvor straha, simptomi jednog poremećaja mogu popustiti samo zato da bi kasnije bili zamijenjeni simptomima drugog stanja – krug se nastavlja jer temelj ostaje isti.

Neuroticizam i tjeskoba od smrti

I bez dijagnosticiranog psihološkog poremećaja, osobe koje stalno brinu i tjeskobno promišljaju propuštaju životna zadovoljstva koja bi mogle doživjeti dublje. Stalno zamišljajući što sve može poći po zlu, one su ujedno na stalnom oprezu za prijetnje ili opasnosti. Upravo takav obrazac čini srž onoga što nazivamo neuroticizam – sklonost pojačanim negativnim emocijama, anksioznom predviđanju i izraženoj osjetljivosti na stresore svakodnevice.

Možda imate poznanika s kojim trebate kupiti zajednički poklon za nadolazeće slavlje. Odlučili ste se za određenu trgovinu i krećete obilaziti police. Dok pokazujete jedan za drugim moguće darove, nailazite na prigovor za svaki: ova majica je „previše upadljiva“, ona druga je „previše blijeda“, sljedeća opcija „preskupa“, neka četvrta „prejeftina“, a nijedna nije dovoljno dobra. „Samo nešto izaberi!“ promrmljate sebi dok minute prolaze. Ako taj obrazac kolebanja promatrate izdvojeno, možda se čini kao sitnica; no ako se isti sklop neodlučnosti, sumnji i predviđanja negativnih ishoda ponavlja u mnogo situacija, počinje podsjećati na ono što neuroticizam jest – postojan obrazac emocionalne nesigurnosti.

Možda je odveć hrabro reći da tu neodlučnost pokreće skriveni strah od smrti. Ipak, ako je riječ o široj skupini tendencija koje ste više puta uočili, taj bi se uzorak uklopio u definiciju koju nudi australski istraživački tim: u središtu mnogih ponašanja koja čine neuroticizam može se prepoznati hipervigilnost i potreba za stalnim provjeravanjem, svojstvena tjeskobi od smrti. Doista, autori navode da je „tjeskoba od smrti povezana s nizom važnih psihosocijalnih ishoda u više područja, uključujući smanjeno zadovoljstvo, stabilnost i smisao u životu, kao i lošiju kvalitetu života.“ Ovaj uvid pomaže razumjeti zašto neuroticizam često izgleda kao beskrajna potraga za sigurnošću koja nikada ne dolazi.

Kad se neuroticizam promatra u svakodnevnim scenama, on se ne očituje samo kroz „velike“ simptome. Pokazuje se u sitnim odgađanjima, u perfekcionizmu koji se prerušava u brigu za detalje, u pretjeranoj pripremi za nejasne prijetnje i u stalnom traženju uvjeravanja. Ako u podlozi svih tih reakcija čuči ideja konačnosti i gubitka kontrole – onoga što tjeskoba od smrti simbolizira – tada neuroticizam prestaje biti apstraktna osobina i postaje razumljiviji niz obrambenih pokušaja.

Kako dohvatiti tjeskobu od smrti

U svakodnevnom životu zapadnih kultura rijetko se izravno suočavamo s tuđim ili vlastitim osjećajima prema smrti, iako smo preplavljeni vijestima, kriminalističkim dramama, horor filmovima i drugim trajnim podsjetnicima na smrtnost. Pa ipak, psihologijske mjere ove temeljne vrste tjeskobe dugo su patile od nejasnoća, slabih empirijskih uporišta i nedostatnog istraživačkog kontinuiteta. Rani radovi spoticali su se o zbrku pojmova u kojoj su se „strah“ i „tjeskoba“ koristili kao sinonimi, iako ne označavaju nužno isto – strah je obično usmjeren na konkretnu prijetnju, dok tjeskoba lebdi oko mogućnosti i predviđanja.

Kako navode autori, pregled 89 studija sa 21 zasebnom mjerom ove kvalitete zaključio je da „nijedna mjera tjeskobe od smrti nije pokazala i zadovoljavajuća psihometrijska svojstva i klinišku relevantnost.“ Ne obeshrabreni time, Menzies i tim razvili su i validirali vlastitu mjeru, djelomično oslonjenu na raniju literaturu. Razlog je bio jasan – potrebno je kvantificirati „neadaptivne spoznaje o smrti“ kod ljudi koji traže pomoć, kako bi se terapija usmjerila na ono što doista održava problem. Ta usmjerenost na jezgru problema dobro rezonira s pogledom da neuroticizam nije puki „karakterni nedostatak“, nego obrazac održavan mislima, osjećajima i ponašanjima koja se mogu prepoznati i mijenjati.

Možda ćete se zapitati: mogu li uopće nečije misli o smrti biti „adaptivne“? Može li itko promišljati vlastitu smrtnost bez barem minimalne nelagode? Naravno, sve je stvar stupnja i fleksibilnosti. Idealan je ishod kad pojedinac može vidjeti smrt kao prirodan dio života, nešto čega se ne mora bojati ili što, kako je zapisala Emily Dickinson, može „ljubazno stati“ – rečenica koja preokreće perspektivu na način koji smanjuje unutarnji otpor. Dobra mjera tjeskobe od smrti, tvrdi istraživački tim, mora zahvatiti neadaptivne vjerovanja, neugodne osjećaje i ponašanja izbjegavanja koja zajedno održavaju problem.

Vratimo li se na neuroticizam, Menzies i suradnici ispitali su svoj upitnik od 18 čestica uspoređujući ga s prethodno validiranim mjerama ove osobine, kao i s drugim, povezanim konstruktima poput stresa, anksioznosti i depresije. U njihovim uzorcima bilo je gotovo 1.000 odraslih osoba, i iz zajednice i onih koji su tražili tretman, u rasponu dobi od 18 do 68 godina. Ovakav raspon omogućuje da se bolje sagleda kako neuroticizam „diše“ u stvarnoj populaciji – ne samo u kliničkim ambulantama nego i u svakodnevnom životu.

S tim u vidu, možete isprobati nastali upitnik Death Anxiety Beliefs and Behaviours Scale (DABBSS) prema skupinama stavki i uputama u nastavku. Korištenje standardizirane skale pomaže vam prepoznati gdje se nalaze „poluge“ koje održavaju tjeskobu – a time i gdje neuroticizam dobiva svoju energiju.

Ocenjujte svaku tvrdnju od 1 (u potpunosti se ne slažem) do 5 (u potpunosti se slažem):

1. Osjećam tjeskobu zbog smrti.
2. Pomisao da ću jednog dana umrijeti je zastrašujuća.
3. Bojim se umiranja.
4. Smrt me plaši.

Označite koliko vas često uznemirava svaka misao od 1 (u potpunosti se ne slažem) do 5 (u potpunosti se slažem):

1. Užasno bi bilo ne imati vremena doživjeti sve što želim.
2. Grozno bi bilo umrijeti sam.
3. Moja će smrt biti bolan doživljaj.
4. Ne bih mogao podnijeti ostarjeti bez svojih najmilijih.
5. Iznenada ću izgubiti voljenu osobu i to će me uništiti.
6. Na samrti neću moći suočiti se sa smrću onoliko hrabro koliko bih trebao.
7. Ne bih se snašao ako bi netko do koga mi je stalo razvio smrtonosnu bolest.

Označite koliko često biste izbjegli svaku od sljedećih situacija na ljestvici od 1 (nikad ne izbjegavam) do 5 (uvijek izbjegavam):

1. Gledanje ili čitanje vijesti o umiranju.
2. Razmišljanje o tome da mi je dijagnosticirana terminalna bolest.
3. Čitanje romana s likom koji umire.
4. Razmišljanje o smrti voljene osobe.
5. Gledanje filma ili serije s likom koji umire.
6. Razmišljanje o vlastitoj smrti.
7. Čitanje memoara ili eseja osobe kojoj je dijagnosticirana terminalna bolest.

Iznenađuju li vas vaši odgovori? Jeste li, primjerice, shvatili da vam se čak ni neki Disneyjevi filmovi ne sviđaju jer u njima roditelj umire ili je ubijen? U prosjeku, valjanosni uzorci u radu Menzies i sur. postizali su rezultate otprilike na sredini svake ljestvice (prosjek oko 53), a pojedine čestice kretale su se od nešto iznad 2 do nešto iznad 4. Nije iznenađujuće da su rezultati na posljednjem skupu od sedam čestica – onima koje se odnose na ponašanja povezana sa smrću – bili niži od rezultata na uvjerenjima; afektivne čestice (prve četiri) imale su najniži prosjek (točno na sredini, 3). Takav profil sugerira da se mnogi ljudi lakše distanciraju ponašanjem nego što uspijevaju preoblikovati uvjerenja, a upravo uvjerenja održavaju vrtnju koju često nazivamo neuroticizam.

Kad su autori ispitivali odnos skale s osobinama i stanjima, povezanost DABBSS rezultata sa standardnom mjerom koja obuhvaća neuroticizam iznosila je .35 – niža od povezanosti s razinama anksioznosti i stresa (.41 i .38), ali viša nego s depresijom. Iako nisu provedeni statistički testovi koji bi nedvojbeno isključili međusobna preklapanja među kriterijima, zasebna analiza ipak je pokazala da DABBSS značajno razlikuje kliničke i nekliničke uzorke. Time se dobiva praktičan alat koji pomaže razlučiti gdje neuroticizam dobiva svoje „gorivo“ iz tjeskobe od smrti, a gdje se radi o drugim izvorima nelagode.

Pretvaranje tjeskobe od smrti u prihvaćanje

Sada, kad je DABBSS dostupan za daljnja ispitivanja, realno je očekivati da će buduća istraživanja dublje propitivati ne samo statistička svojstva već i kliničku korisnost ove mjere. Za sada nam ona pruža novi kut gledanja: pomoći identificirati obilježja koja mogu ležati u samom srcu onoga što zovemo neuroticizam i njegovih kliničkih manifestacija u tjeskobi i depresiji. To je važan pomak jer terapija usmjerena na simptome bez uvida u potkrepljujuća uvjerenja često ostane korak prekratka.

Iz kliničke perspektive, najkorisnije su stavke koje zahvaćaju uvjerenja o smrti (druga skupina). U duhu kognitivne tradicije i šireg case formulation pristupa, tretman se može usredotočiti na izvlačenje neadaptivnih uvjerenja na površinu i njihovo preoblikovanje u fleksibilnije, neutralnije interpretacije. Ako ste na nekoliko tih stavki odgovorili visoko, možete se zapitati zašto su baš te misli toliko snažne (npr. percepcija smrti kao „užasne“) te zatim pokušati zamisliti alternative – kako bi smrt mogla „ljubazno stati“, kako biste mogli podnijeti iščekivanje, kako biste mogli razgovarati o gubitku bez kapitulacije pred njim. Takav rad mijenja temelj s kojeg neuroticizam crpi svoje reakcije.

U praksi, to može značiti rad s ulogama i vrijednostima: što vam je važno i kako biste željeli živjeti znajući da je vrijeme ograničeno? Kad se vrijednosti usklade s ponašanjem, potreba za stalnim provjerama slabi. Strategije poput postupnog izlaganja temama smrti, pisanja pisama budućem sebi, vođenja bilješki o mislima koje se javljaju pri susretu s vijestima o bolesti – sve su to načini da se sustavno smanji izbjegavanje. U tim se koracima prepoznaje kako neuroticizam popušta kada se izbjegavanje zamjenjuje svjesnim pristupanjem temi koja zastrašuje.

Korisno je obratiti pozornost i na jezik koji koristimo. Riječi poput „neizdrživo“, „uništit će me“ ili „nikad neću moći“ jačaju emocionalnu oluju i održavaju uvjerenje da je suočavanje nemoguće. Blage preformulacije – „teško, ali podnošljivo“, „neugodno, ali prolazno“ – djeluju poput malih klinova koji razmiču vrata prema fleksibilnosti. Neuroticizam je osjetljiv na te nijanse: krut govor potpiruje krute reakcije, dok fleksibilan govor otvara prostor za nijansirane odgovore.

U kontekstu odnosa, istraživanja koja povezuju tjeskobu od smrti s nesigurnim vezivanjem sugeriraju da stalna potreba za uvjeravanjem može izvirati iz iste dubinske teme. Ako osoba često traži potvrdu da je „sve u redu“, možda pokušava smanjiti neizrečeni strah od gubitka. Prepoznavanje tog uzorka može smanjiti napetost u odnosima: umjesto da partnerovu potrebu za sigurnošću shvatimo kao „napornu“, možemo je razumjeti kao pokušaj reguliranja tjeskobe. Kad se tako pristupi, neuroticizam više nije etiketa, nego mapa koja pomaže pronaći put.

Vratimo se sceni kupnje poklona. Bilo bi neprimjereno izvući DABBSS i raditi „brzu procjenu“. Ipak, može pomoći razumjeti zašto je netko toliko neodlučan – možda zbog uvjerenja da će se, izabere li krivo, „dogoditi nešto loše“, poput neugodne primjedbe ili osude. Ako je pritom u pozadini nesigurno vezivanje, obrazac postaje razumljiviji: griješiti znači riskirati odbacivanje, a odbacivanje simbolizira gubitak. Na toj razini, neuroticizam postaje niz pokušaja da se sačuva pripadanje i kontrola nad ishodima koji se ne mogu do kraja kontrolirati.

Praktičan rad može uključivati i pažljivo dozirane „mikro-izbore“. Na primjer, dogovorite da u trgovini imate točno 10 minuta i da ćete donijeti odluku čak i ako niste potpuno sigurni. Zabilježite što se zapravo dogodilo nakon izbora. Najčešće se ispostavi da predviđene katastrofe izostanu, a iskustvo „preživljene nesigurnosti“ postaje protuteža uvjerenju da je neizvjesnost nepodnošljiva. Takva iskustva podrivaju mehanizme koji hrane neuroticizam – izbjegavanje, katastrofiziranje i stalno traženje sigurnosti.

Na razini svakodnevice, korisno je uspostaviti „prozor tolerancije“ za teme smrti. To može biti pet minuta čitanja eseja o suočavanju s gubitkom, jedan razgovor s bliskom osobom o oporuci ili praktičnim pitanjima, ili zapis tri rečenice o tome kako biste željeli da vas pamte. Takve male doze dopuštaju živčanom sustavu da se navikne na temu bez preplavljenosti. Kroz vrijeme, upravo to smanjuje pokretače koji inače jačaju neuroticizam i čini vas otpornijima na neočekivane podsjetnike.

Konačno, vrijedi primijetiti da pristup ne traži „ukidanje“ emocija. Cilj nije postati hladan prema gubitku, nego povećati kapacitet za prisutnost uz neugodu. Kad to uspije, tjeskoba od smrti gubi snagu i ostavlja manje prostora za lance reakcija koji tvore neuroticizam. U tom smislu, usmjerenost na temelj – uvjerenja, osjećaje i ponašanja povezana sa smrću – može preoblikovati način na koji doživljavamo svakodnevne brige, sitne odluke i odnose koji su nam važni.

Za mnoge ljude polazišna točka jest radoznalost: što mi točno padne na pamet kad čujem riječ „smrt“? Je li to bol, gubitak, nepravda, praznina, ili možda odgovornost prema bližnjima? Koje slike se vraćaju? Što pokušavam izbjeći? Bilježenje tih odgovora bez prosudbe prvi je korak prema dešifriranju koda koji pokreće neuroticizam. Kad jednom vidite kod, možete mijenjati obrasce – polako, sustavno i s dozom suosjećanja prema sebi.