Klimatske promjene sve su izraženije, a učestalije ekstremne vremenske pojave, rizici od razaranja, pogoršanje siromaštva, bolesti i nesigurnosti hrane te rast društvenih napetosti čine našu svakodnevicu neizvjesnijom. U takvim okolnostima ključno je bolje razumjeti psihologiju ljudskog djelovanja i nedjelovanja kako bismo potaknuli promjene koje povećavaju sigurnost i predvidljivost. Upravo tu se pojavljuje transilijencija – koncept koji nadilazi uobičajene okvire i pomaže nam promijeniti način na koji promišljamo klimatsku krizu.
Piše: Grant Hilary Brenner
Transilijencija polazi od ideje da ljudi i zajednice mogu učiti, rasti i organizirati se tako da ublaže negativne posljedice klimatskih promjena te istodobno ojačaju vlastitu otpornost. Za razliku od klasične otpornosti, koja se često svodi na „vraćanje u normalu”, transilijencija uključuje ustrajnost, prilagodljivost i sposobnost pozitivne transformacije – dakle, aktivno oblikovanje nove normale. U tom smislu transilijencija premošćuje jaz između individualnog napora i kolektivnog djelovanja, povezujući psihološku sigurnost, kreativno rješavanje problema i angažman u zajednici.
Razgovori o održivosti i suradnja s pouzdanim partnerima potiču osjećaj psihološke sigurnosti i time olakšavaju promjenu ponašanja. No u ozračju političke i društvene polarizacije često je teško osjećati se sigurno – izražavanje jasnih stavova nerijetko nailazi na neprijateljske reakcije. Transilijencija ovdje služi kao okvir koji naglašava smirenu ustrajnost i fleksibilnost, usmjeravajući našu energiju na korake koji donose učinak, od navika u kućanstvu do građanskog sudjelovanja. Na taj način transilijencija postaje i osobna i društvena praksa, a ne samo apstraktan pojam.
Utjecaj klimatskih promjena ne odnosi se samo na fizičko zdravlje i sigurnost, nego i na mentalno zdravlje, osjećaj smisla, pripadnosti i mogućnosti. Učenje kako pristupati tim izazovima nije tek teorijska vježba – riječ je o praktičnoj potrebi. Iako je slika ponekad sumorna, ljudska sposobnost suočavanja s poteškoćama i njihovog nadilaženja je izvanredna. Transilijencija pomaže tu sposobnost osvijestiti, usmjeriti i sustavno njegovati kroz male, ali dosljedne promjene koje se s vremenom zbrajaju.
Razvoj ljestvice transilijencije u kontekstu klimatskih promjena
Skupina okolišnih psihologa predstavila je sustavan pristup mjerenju transilijencije. Umjesto da se zadrže na pukoj otpornosti, predložili su koncepciju koja obuhvaća tri nadopunjujuća aspekta: ustrajnost, prilagodljivost i transformabilnost. Time se transilijencija definira kao sposobnost da se istraje u suočavanju s rizicima, fleksibilno prilagodi novim okolnostima i – kad je moguće – pozitivno preoblikuje životne obrasce. Kroz četiri odvojene studije autori su oblikovali i empirijski ispitali „Ljestvicu transilijencije u kontekstu klimatskih promjena” (CCTS), provjeravajući njezinu strukturu, pouzdanost i povezanost s namjerama i ponašanjima relevantnima za klimatske rizike. Upravo takav instrument omogućuje da se transilijencija ne zadrži na razini slogana, nego da postane mjerljiva i time primjenjiva u radu s pojedincima i zajednicama.
1. Ustrajnost. Ovaj aspekt obuhvaća doživljenu sposobnost ostati pri cilju unatoč poteškoćama. Ustrajnost i odlučnost često se navode kao preduvjeti uspjeha – transilijencija ih preuzima i usmjerava na specifične klimatske izazove, od poplava i suša do toplinskih valova. Kada govorimo o zajednicama, ustrajnost znači održavati jasne planove djelovanja i ne odustajati pri prvom zastoju, nego prilagođavati tempo i sredstva bez gubitka fokusa.
2. Prilagodljivost. Drugi aspekt bavi se fleksibilnim mišljenjem i ponašanjem. Umjesto da zaglavimo u jednoj strategiji, razvijamo sposobnost vidjeti više mogućnosti, procijeniti ih i primijeniti onu koja najviše odgovara situaciji. Transilijencija podrazumijeva upravo takvo grananje ideja i rješenja, poznato iz kreativnog rješavanja problema – sposobnost da se brzo prebacimo s jedne taktike na drugu, uz očuvanje vrijednosti i ciljeva.
3. Transformabilnost. Treći aspekt označava sposobnost pozitivne promjene – ne samo prilagodbe, nego i stvaranja boljeg sustava iz nepovoljne situacije. Kada ljudi i institucije uče iz kriza i pronalaze novo značenje u zajedničkom djelovanju, transilijencija se pretvara u stvarne promjene: od energetske učinkovitosti i zelenih ulaganja do kulturnih praksi koje jačaju solidarnost. Na taj način transilijencija spaja osobni razvoj i društvenu inovaciju.
Kako bi ovi elementi bili mjerljivi, razvijena je CCTS – skup tvrdnji kroz koje se procjenjuje koliko se ljudi doživljavaju ustrajnima, fleksibilnima i spremnima na pozitivnu promjenu. U nastavku su navedene tvrdnje prilagođene jasnom i jednostavnom jeziku, raspoređene u kontinuitetu – tako da čine jedinstvenu cjelinu koja obuhvaća sve tri dimenzije koje transilijencija uključuje.
- Mogu biti hrabar/-a suočen/-a s rizicima klimatskih promjena.
- Mogu ostati uporan/-na kada se suočavam s rizicima klimatskih promjena.
- Mogu zadržati odlučnost u suočavanju s rizicima klimatskih promjena.
- Što god klimatske promjene donijele, mogu ostati čvrste volje.
- Vjerujem da mogu poduzeti različite radnje kako bih se nosio/la s rizicima klimatskih promjena.
- Vjerujem da imam nekoliko mogućnosti za suočavanje s rizicima klimatskih promjena.
- Vjerujem da mogu pronaći više načina za nošenje s rizicima klimatskih promjena.
- Postoje različiti načini na koje se mogu nositi s rizicima klimatskih promjena.
- Suočavanje sa stresom uzrokovanim rizicima klimatskih promjena može me osnažiti.
- U suočavanju s rizicima klimatskih promjena mogu postojati osobne koristi.
- Suočavanje s rizicima klimatskih promjena može me potaknuti na osobni rast.
- Iz suočavanja s rizicima klimatskih promjena mogu naučiti nešto dobro.
Valjanost konstrukta transilijencije i ljestvice CCTS
Analize pokazuju da se odgovori na CCTS-u pouzdano grupiraju u tri očekivana potkonstrukta – ustrajnost, prilagodljivost i transformabilnost – čime se potvrđuje da transilijencija nije proizvoljna mješavina pojmova, nego jasno oblikovan okvir. Prosječni rezultati kreću se oko srednjih vrijednosti, što upućuje na to da se većina ljudi doživljava sposobnima učinkovito reagirati na klimatske rizike. Takva slika podržava ideju da transilijencija postoji kao realan, mjerljiv kapacitet koji se može razvijati.
Viši rezultati na ljestvici povezani su s većim osjećajem osobne moći, povoljnijim stavovima prema promjeni, manjim intenzitetom negativnih emocija vezanih uz klimatske prijetnje te većom općom otpornošću. Istodobno, transilijencija nije isto što i otpornost: statistički se dovoljno razlikuje od srodnih mjera, što sugerira da obuhvaća jedinstvenu kombinaciju vještina i uvjerenja. Ova razlika je važna – transilijencija dodaje proaktivnu usmjerenost na promjenu i učenje, dok se otpornost često veže uz oporavak bez nužne transformacije.
Transilijencija se na razini ponašanja povezuje s češćim provođenjem „klimatski prilagodljivih ponašanja”, većom namjerom da se takva ponašanja usvoje (npr. štednja vode i energije, promjene u mobilnosti), većom podrškom javnim politikama vezanima uz klimu te većom spremnošću na kolektivno djelovanje. Istraživanja dodatno naziru pozitivan odnos između transilijencije i opće dobrobiti – uključujući otpornost na stres i sklonost pronalasku smisla u izazovnim okolnostima. Ukratko, transilijencija povezuje kako se osjećamo, kako razmišljamo i kako zapravo djelujemo.
Ovakvi nalazi imaju praktične implikacije. Ako želimo potaknuti održiva ponašanja, nije dovoljno nuditi informacije – potrebno je njegovanje okoline koja podržava psihološku sigurnost, učenje iz pogrešaka i dvosmjerni dijalog. Transilijencija postaje most između osobne motivacije i društvenih struktura: pomaže pojedincima prepoznati vlastite mogućnosti, a zajednicama uskladiti ciljeve, resurse i ritam promjena. Na taj način transilijencija usidruje nadu u konkretne korake i rezultate.
Budući smjerovi primjene transilijencije u odgovoru na klimatsku krizu
Klimatske promjene negativno utječu na zdravlje i dobrobit na individualnoj i kolektivnoj razini, no istodobno otvaraju prostor za osmišljavanje promjena koje povećavaju pravednost, sigurnost i kvalitetu života. Prema dostupnim nalazima, transilijencija ne znači da klimatsku krizu prestajemo doživljavati kao prijetnju – nego da, unatoč nelagodi i strahu, i dalje osjećamo da možemo nešto učiniti. To je ključno za sprječavanje paralize: kada postoji osjećaj djelotvornosti, ljudi rjeđe odustaju i skloniji su dugoročnom angažmanu.
Kako bismo unaprijedili razumijevanje i primjenu, potrebno je daljnje testiranje CCTS-a u različitim kulturama i kontekstima – od obalnih gradova izloženih porastu razine mora do ruralnih sredina suočenih sa sušom. Pritom je korisno povezati transilijenciju s postojećim modelima učenja i razvoja, primjerice s pristupima koji naglašavaju rast kroz suočavanje s teškoćama. Takva usporedba pomaže razjasniti što je jedinstveno u ovome okviru i na koji način se najbolje uklapa u razvoj obrazovnih programa, zdravstvenih intervencija i javnih politika. Što je preciznije mapiramo, to je lakše uvoditi mjerljive promjene.
Na razini zajednica, transilijencija se može njegovati kroz nekoliko vrsta praksi: redovite participativne rasprave u kojima stanovnici zajednički dizajniraju rješenja; vježbe scenarija i protokole za ekstremne vremenske događaje; programe lokalne razmjene znanja i resursa; te poticanje kulturnih aktivnosti koje jačaju osjećaj pripadnosti. U svemu tome ne radi se samo o formalnim planovima – važna je i svakodnevna kultura: kako komuniciramo, kako donosimo odluke i koliko smo otvoreni za povratne informacije. Transilijencija napreduje ondje gdje se griješke doživljavaju kao izvor učenja, a ne kao razlog za sram ili kaznu.
U obrazovanju, transilijencija sugerira kurikulume koji spajaju znanstvene činjenice, emocionalnu pismenost i praktične projekte. Učenici i studenti mogu raditi na stvarnim zadacima – primjerice energetskim auditima školskih zgrada, planovima ozelenjivanja kvartova ili lokalnim kampanjama za smanjenje otpada. Time se premošćuje jaz između teorije i prakse, a transilijencija postaje uvježbana kompetencija, ne samo pojam. Na taj se način transilijencija prenosi iz učionica u susjedstva, poduzeća i institucije.
U organizacijama, transilijencija se očituje u strateškom planiranju koje računa s neizvjesnošću, u građenju timova koji potiču učenje i uvođenju pokazatelja koji prate i proces i ishode. Primjerice, umjesto da se uspjeh mjeri isključivo kratkoročnom uštedom energije, prate se i pokazatelji spremnosti – broj osposobljenih članova, kvaliteta komunikacijskih kanala i brzina prilagodbe procedura tijekom kriznih epizoda. Takve metrike čine transilijenciju vidljivom i upravljivom.
Politički sustavi mogu podržati transilijenciju stabilnim pravilima i predvidivim poticajima koji olakšavaju ulaganja u prilagodbu i ublažavanje. Transparentni procesi donošenja odluka te uključivanje građana – od javnih savjetovanja do participativnog budžetiranja – povećavaju povjerenje i smanjuju osjećaj bespomoćnosti. Kada se odluke donose zajedno, transilijencija prestaje biti zadaća pojedinaca i prerasta u identitet zajednice.
Na osobnoj razini, transilijencija se gradi uvođenjem navika koje jačaju osjećaj djelotvornosti: vođenje evidencije malih koraka, povezivanje s grupama istih vrijednosti, usmjeravanje pažnje na napredak umjesto na savršenstvo. Kroz takve prakse ljudi se lakše nose s tjeskobom i klimatskom tugom te pronalaze održive oblike angažmana. Važno je i njegovanje odmora – transilijencija ne znači stalno „maksimalno” funkcioniranje, nego pametno doziranje napora i obnavljanje resursa kako bi angažman bio dugoročan.
U konačnici, transilijencija je poziv da promijenimo pitanje koje si postavljamo. Umjesto „kako se vratiti onome prije?”, pitamo „kako iz ovoga izgraditi nešto bolje?”. Taj zaokret ne poriče ozbiljnost prijetnje, nego je priznaje i pretvara u poticaj za djelovanje. Kada pojedinci, organizacije i institucije usklade ustrajnost, fleksibilnost i spremnost na promjenu, transilijencija prestaje biti opis – postaje praksa koja oblikuje budućnost svakodnevnim koracima.
Citirat ćemo jednu misao koja dobro sažima duh pristupa: iako klimatske promjene ostaju izvor nelagode i brige, ljudi i dalje mogu osjećati da nisu sputani – da mogu poduzeti nešto konkretno. Ovaj pomak perspektive, utemeljen na iskustvu i učenju, bit je onoga što transilijencija nastoji potaknuti u svakoj osobi i u svakoj zajednici.
Daljnja istraživanja trebaju dodatno potvrditi mjernu ljestvicu, ispitati je u raznolikim okruženjima te povezati s drugim modelima rasta i prilagodbe. Treba istražiti i odnose između transilijencije, zdravlja i ponašanja kako bismo razumjeli kako znanje pretvoriti u učinkovitije djelovanje na lokalnoj i globalnoj razini. Time transilijencija dobiva još jasniji operativni oblik – set alata koji se može učiti, podučavati i primjenjivati.
