Autorica: Allison K. Allen
Polistabilne iluzije već dugo zaokupljaju pažnju psihologa i istraživača vida. Polistabilne iluzije najčešće su nepokretne ili pokretne slike koje promatrač može doživjeti na više od jednog načina. Drugim riječima, isti podražaj može potaknuti više valjanih tumačenja, a percepcija se može “prebacivati” između njih. Klasičan primjer je Neckerova kocka, koju je moguće doživjeti kao oblik s prednjom plohom na dnu ili kao oblik s prednjom plohom na vrhu (vidi Sliku 1). Desetljeća istraživanja polistabilnih iluzija pokazala su da na tumačenje često utječu kognitivni procesi poput učenja, očekivanja i usmjeravanja pažnje, ali i tema ovog teksta – mentalna kontrola, pri kojoj promatrači nastoje voljno usmjeriti percepciju prema željenom tumačenju (Kohler i sur., 2008). U tom okviru postavlja se praktično pitanje: je li percepcija u takvim situacijama nešto što nam se “dogodi”, ili nešto čime možemo aktivno upravljati?
U svakodnevnim uvjetima obično se čini da je percepcija stabilna: stol je stol, vrata su vrata, a kretanje je kretanje. Ipak, polistabilne iluzije razotkrivaju da se percepcija oslanja na interpretaciju i da mozak često bira između više mogućih objašnjenja. To nije puka greška sustava, nego njegova značajka: kad je informacija dvosmislena ili nedovoljna, percepcija se oslanja na pretpostavke o svijetu, na iskustvo i na trenutačne ciljeve. U takvom je kontekstu mentalna kontrola zanimljiva jer sugerira da se percepcija ne mora odvijati potpuno automatski. Umjesto toga, promatrač ponekad može promijeniti percepciju namjernim usmjeravanjem pažnje, zamišljanjem ili donošenjem odluke o tome “što želi vidjeti”. Ključno je pritom razumjeti granice: kada je percepcija podložna volji, a kada je volja tek dojam koji nastaje nakon što se percepcija već promijenila?
Try It Yourself
Ako možete doživjeti oba tumačenja Neckerove kocke iznad, možete provjeriti koliko možete utjecati na to što vidite. Najprije pokušajte vidjeti varijantu u kojoj je prednja ploha na dnu. Zatim pokušajte vidjeti varijantu u kojoj je prednja ploha na vrhu. Pokušajte se prebacivati između njih. Također možete pokušati procijeniti koliko dugo možete zadržati jedno tumačenje prije nego što se objekt “preokrene” u drugo. U ovom zadatku percepcija je dobar pokazatelj odnosa između pažnje i interpretacije: kad namjerno “držite” jedno tumačenje, često zapravo održavate određeni obrazac usmjeravanja pažnje na rubove i kutove koji podržavaju to tumačenje. Ako se pažnja rasprši, percepcija se češće spontano promijeni.
Korisno je isprobati nekoliko strategija, uz napomenu da ni jedna ne djeluje jednako kod svih promatrača. Prvo, pokušajte fiksirati pogled, ali pažnju usmjeriti na određeni kut kocke – kao da ga mentalno “povlačite” prema naprijed. Drugo, pokušajte kratko trepnuti ili lagano promijeniti fokus, pa se vratiti na željeno tumačenje; nekim ljudima to pomaže resetirati trenutnu percepciju. Treće, pokušajte povezati željeno tumačenje s jednostavnom radnjom u mašti – primjerice, zamislite da kocku okrećete u ruci u smjeru koji vodi do ciljanog prikaza. Ove strategije ne jamče uspjeh, ali pokazuju da percepcija može biti osjetljiva na namjeru, osobito kada je podražaj dvosmislen i kada su oba tumačenja približno jednako “uvjerljiva”. Ipak, stupanj kontrole razlikuje se među ljudima i ovisi o vrsti iluzije: neke su polistabilne slike lakše podložne voljnoj kontroli, dok se kod drugih percepcija prebacuje bez obzira na trud.
Nedavno je otkrivena nova polistabilna iluzija nazvana illusory apparent motion (ili IAM), u kojoj polistabilnost nastaje kada se promatraču prikazuje niz nasumično osvježavanih tekstura sastavljenih od piksela. Tijekom promatranja nasumičnih tekstura, promatrači mogu doživjeti potencijalno vrlo velik broj obrazaca gibanja. Primjerice, može se činiti da se pikseli gibaju gore-dolje-gore-dolje, lijevo-desno-lijevo-desno, kao rotacija u smjeru kazaljke na satu ili suprotno od toga, kao širenje i skupljanje, kao smicanje ili kao kombinacije navedenog. Važno je naglasiti da je u takvim prikazima fizički podražaj definiran pravilima osvježavanja teksture, ali doživljaj gibanja nastaje u percepciji – kao organizacija promjene u koherentan uzorak. Upravo zato ova iluzija predstavlja dobar test za pitanje može li se percepcija usmjeravati voljom kada postoji mnogo konkurentskih interpretacija.
IAM ima više mogućih interpretacija nego mnoge druge polistabilne iluzije, koje najčešće imaju između dva i četiri tumačenja. Ta dodatna “sloboda” može otežati mentalnu kontrolu jer se pojavljuje više mogućnosti koje ometaju tumačenje koje promatrač pokušava održati. Uz to, promatrači možda neće automatski doživjeti neko stabilno tumačenje IAM-a – za razliku od Neckerove kocke, koja gotovo odmah “sjedne” u jedno od dva uobičajena tumačenja. Kod IAM-a promatrač ponekad mora uložiti dodatni napor da bi uopće uspostavio koherentnu percepciju gibanja. To uvodi dvije razine izazova: prvo, uspostaviti početnu percepciju, a zatim tu percepciju održavati unatoč brojnim alternativama koje se stalno nameću. S obzirom na te razlike, logično je pitati se mogu li promatrači kontrolirati percepciju IAM-a pod sličnim eksperimentalnim uvjetima kakvi su korišteni za jednostavnije polistabilne iluzije.
Ovakav problem posebno je zanimljiv jer nas prisiljava da preciznije razdvojimo nekoliko pojmova koji se u svakodnevnom govoru često stapaju. Kontrola pažnje nije isto što i kontrola percepcije, iako su povezane. Promatrač može voljno usmjeriti pažnju, ali percepcija se možda ipak neće promijeniti ako podražaj snažno preferira jedno tumačenje. S druge strane, percepcija se može promijeniti i bez voljne odluke – spontano i iznenada. U IAM-u taj odnos postaje još složeniji jer postoji mnoštvo mogućih obrazaca koje percepcija može “izvući” iz promjene teksture. Ako promatrač uspije namjerno proizvesti određeni doživljaj gibanja, tada bismo mogli reći da percepcija nije samo pasivna posljedica podražaja, nego i rezultat aktivnog postavljanja interpretacijskog okvira. Upravo takav ishod bio bi snažan argument da mentalna kontrola može djelovati i kada su alternative brojne i kada je početna percepcija nestabilna.
New Research on Mental Control of Illusory Apparent Motion
U novom skupu istraživanja koje sam provela s kolegama Matthewom T. Jacobsom i Nicolasom Davidenkom istražili smo je li moguće da promatrači mentalno kontroliraju IAM. Prvi eksperiment pomagao je promatračima da automatskije dožive početno tumačenje IAM-a tako što se na početku prikazivao niz okvira s koherentnim gibanjem, pri čemu se dio piksela pomicao u određenom smjeru. Promatračima je rečeno da pokušaju uočiti obrazac gibanja u prvim okvirima prije nego što započne prikaz potpuno nasumičnih okvira. U nekim pokušajima promatrači su dobili uputu da što prije pokušaju promijeniti obrazac gibanja u odnosu na početni. U drugim pokušajima dobili su uputu da pokušaju zadržati početni obrazac gibanja što je dulje moguće. Rezultati prvog eksperimenta pokazali su da su promatrači bili uspješni u tome da mentalno usmjeravaju svoju percepciju IAM-a (vidi Sliku 2), što sugerira da se voljna kontrola može primijeniti i na iluziju s velikim brojem potencijalnih interpretacija.
U ovom eksperimentalnom okviru važno je razumjeti što se zapravo mjeri. Ne mjeri se fizičko gibanje piksela – ono je definirano pravilima prikaza – nego doživljaj gibanja koji promatrač prijavljuje i održava. Kada promatrač “drži” početni smjer, pretpostavka je da održava određeno tumačenje u percepciji unatoč tome što kasniji okviri ne nose isti koherentni signal. Kada promatrač “mijenja” smjer, pretpostavka je da aktivno prekida trenutno tumačenje i uspostavlja novo. U oba slučaja percepcija se promatra kao dinamičan proces: ona se gradi, održava i ponekad namjerno preusmjerava. Takva perspektiva pomaže objasniti zašto su individualne razlike očekivane: neki promatrači brže stabiliziraju percepciju, neki su skloniji spontanim prebacivanjima, a neki imaju veću sposobnost održavanja pažnje na odabrani obrazac.
Kako bismo dodatno potvrdili ove nalaze, proveli smo i drugi eksperiment s nacrtom sličnim onome koji se često koristi za druge polistabilne iluzije. U drugom eksperimentu promatračima se nije pomagalo da automatski dožive početno tumačenje IAM-a. Umjesto toga, prikazivali su se samo nasumični pikseli. U nekim pokušajima promatrači su dobili uputu da pokušaju kontrolirati gibanje tako da se tijekom pokušaja prebacuju između vertikalnog (gore-dolje-gore-dolje) i horizontalnog (lijevo-desno-lijevo-desno) tumačenja. U drugim pokušajima promatrači su dobili uputu da pokušaju zadržati ili vertikalni ili horizontalni obrazac gibanja. Rezultati drugog eksperimenta ponovno su pokazali da su promatrači bili uspješni u mentalnoj kontroli percepcije IAM-a (vidi Sliku 3). Važno je da je u ovom eksperimentu korišten paradigmatski pristup sličan onome u ranijim istraživanjima jednostavnijih polistabilnih podražaja, što olakšava usporedbu.
Drugi eksperiment naglašava još jednu komponentu: sposobnost da se percepcija “zaključa” na kategoriju gibanja čak i kada podražaj ne nudi jasnu potporu. U tom smislu promatrači nisu samo birali između već ponuđenih interpretacija, nego su aktivno konstruirali stabilan doživljaj iz ambivalentne promjene. Kada je zadatak bio prebacivanje, promatrač je morao održavati ritam promjene percepcije i istodobno pratiti vlastiti doživljaj da bi znao je li promjena uspjela. Kada je zadatak bio održavanje, promatrač je morao prepoznati trenutke u kojima se percepcija počinje “raspadati” ili kliziti prema drugom uzorku te tada ponovno usmjeriti pažnju. Oba tipa upute zahtijevaju kombinaciju pažnje, radne memorije i interpretacijskih očekivanja, ali se razlikuju u tome traži li se stabilnost ili fleksibilnost percepcije. Takve razlike u zahtjevima mogu objasniti zašto neki promatrači bolje kontroliraju održavanje, a drugi bolje kontroliraju prebacivanje.
U cjelini, rezultati oba eksperimenta upućuju na to da promatrači mogu mentalno kontrolirati svoju percepciju IAM-a, iako ova iluzija od njih traži dodatni napor kako bi (1) uspostavili početnu interpretaciju i (2) izbjegli brojne dodatne interpretacije koje su stalno dostupne. To proširuje razumijevanje prirode IAM-a – primjerice, u kojoj je mjeri sličan drugim polistabilnim iluzijama – kao i prirode mentalne kontrole u uvjetima dvosmislenosti. Uz to, nalazi potiču pitanja o mogućim “gornjim granicama” broja interpretacija koje jedna polistabilna iluzija može imati, a da percepcija i dalje ostane podložna voljnom usmjeravanju. U ovom kontekstu percepcija se može promatrati kao natjecanje interpretacija, pri čemu mentalna kontrola djeluje kao sustav pristranosti koji privremeno daje prednost jednoj interpretaciji nad drugima.
Ipak, mnoga pitanja o odnosu IAM-a i drugih polistabilnih iluzija ostaju otvorena. Primjerice, rezultati oba eksperimenta pokazali su velike individualne razlike (vidi Sliku 4). Kod nekih promatrača percepcija je bila lako upravljiva i relativno stabilna, dok se kod drugih brzo fragmentirala u više kratkotrajnih doživljaja. Jedno objašnjenje je da promatrači imaju različite pristranosti u izvještavanju: netko može prijaviti stabilan doživljaj i kada je on slabiji, dok drugi prijavljuje promjenu čim osjeti nesigurnost. Drugo objašnjenje je razlika u kriterijima kategorizacije gibanja: neki promatrači “prihvaćaju” djelomično koherentan doživljaj kao vertikalno ili horizontalno gibanje, dok drugi traže strožu koherenciju. Treće objašnjenje je da razlike doista odražavaju perceptivne ili kontrolne mehanizme – primjerice, razlike u sposobnosti održavanja pažnje, razlike u osjetljivosti na smjer ili razlike u tome koliko se brzo alternativne interpretacije probijaju u percepciju.
Buduća istraživanja IAM-a mogla bi sustavnije ispitati potječu li te razlike iz načina izvještavanja, iz kriterija za kategorizaciju gibanja ili iz stvarnih razlika u percepciji i mentalnoj kontroli među ljudima. Jedan smjer je promijeniti upute tako da se naglasi različit prag sigurnosti u izvještavanju i vidjeti mijenja li se obrazac rezultata. Drugi smjer je koristiti zadatke u kojima se percepcija procjenjuje posredno – primjerice kroz vrijeme reakcije ili kroz uspješnost u detekciji promjena koje ovise o trenutnom tumačenju – kako bi se smanjio utjecaj subjektivnog izvještavanja. Treći smjer je promatrati kako se percepcija razvija kroz vježbu: ako se promatrači treniraju u održavanju jedne interpretacije, hoće li s vremenom povećati stabilnost percepcije i smanjiti učestalost spontanih prebacivanja? Također se može ispitati kako promjene u pažnji – primjerice dvostruki zadaci ili distrakcije – utječu na kontrolu percepcije, što bi pomoglo razjasniti koliko je mentalna kontrola ograničena dostupnim resursima pažnje. Svaki od ovih pristupa cilja isti temeljni problem: razumjeti kada i kako voljna namjera može preusmjeriti percepciju u okruženju u kojem je moguće mnogo različitih interpretacija.
