Novo istraživanje Pew Research Center otkriva iznenađujuće visok udio Amerikanaca koji su sanjali preminule članove obitelji. Rezultati se dobro uklapaju u druge nalaze istraživanja snova, koji pokazuju da su snovi o posjetima pokojnika povijesno i međukulturalno raširena pojava s iznenađujuće snažnim učinkom na one koji sanjaju. U mnogim osobnim pričama o takvim doživljajima posebno se ističu snovi o mrtvima – iskustva koja ostavljaju dugotrajan emocionalni trag.
Anketa je obuhvatila 5,079 odraslih osoba u sklopu American Trends Panela, u razdoblju od 27. ožujka do 2. travnja 2023. godine. Kako izvještavaju Patricia Tevington i Manolo Corichi, sudionici su odgovarali jesu li ikada imali osjećaj da ih je preminuli član obitelji posjetio u snu ili u nekom drugom obliku. U analizi su izdvojeni odgovori koji se odnose samo na snove: 46 posto svih odraslih navodi da su ih u snu posjetili preminuli članovi obitelji. Kada se pogledaju podskupine, razlike su osobito zanimljive za raspravu o tome tko najčešće doživljava snovi o mrtvima.
- Žene znatno češće (56 posto) od muškaraca (36 posto) prijavljuju posjetne snove.
- Black Amerikanci (54 posto) i Hispanjolci (53 posto) češće od White Amerikanaca (42 posto) navode takva iskustva.
- Ljudi s visokim religijskim angažmanom (38 posto) ili vrlo niskim (33 posto) rjeđe prijavljuju posjetne snove od onih sa srednjom razinom religioznosti (54 posto).
Prve dvije točke u skladu su s ranijim istraživanjima o rodnim i rasnim razlikama u iskustvu snova. Zanimljivo, nalaz o spolu iznenađujuće je blizak rezultatima studije Griffitha i suradnika iz 1958., prema kojoj je 53 posto Amerikanarki i 40 posto Amerikanaca prijavilo posjetni san; slične brojke pojavile su se i u anketama iz 2007. i 2010. godine. U svim tim okvirima, snovi o mrtvima pojavljuju se kao učestaliji među ženama, što potiče pitanja o ulozi socijalizacije, emocionalne pismenosti i kulturnih očekivanja u obradi gubitka.
Posjetni snovi i religioznost
Treći nalaz – da su ljudi sa srednjom razinom religioznosti skloniji prijaviti takva iskustva – zaslužuje posebno naglašavanje. Tevington i Corichi primjećuju da se može zaključiti kako su najintenzivniji pripadnici tradicionalnih religijskih skupina, poput evangeličkih protestanata, ali i najmanje religiozni, primjerice ateisti i agnostici, manje skloni tim izvještajima. U suvremenom američkom kontekstu čini se razumnim čitati ovaj obrazac kao indikaciju da ljudi čije je mišljenje o religiji čvrsto formirano – za ili protiv – rjeđe doživljavaju ono što bismo nazvali snovi o mrtvima, dok oni s otvorenijim stavovima češće prijavljuju takve snove.
Što stoji iza toga? Jedno moguće objašnjenje jest da srednja razina religioznosti ostavlja kognitivni prostor za dvosmislenost i otvorenost prema iskustvu. Ako je svjetonazor vrlo krut, svako iskustvo koje ga dovodi u pitanje lakše se prešuti, racionalizira ili zaboravi. Međutim, kod ljudi koji su u potrazi – koji postavljaju pitanja bez traženja brzog dogmatskog odgovora – snovi o mrtvima mogu imati više prilike ostati upamćeni, prepričani i ugrađeni u osobno značenje.
Pewova anketa nije tražila narativne izvještaje snova ni detalje o samim epizodama. Ipak, povijesne i međukulturalne studije pune su primjera posjetnih snova s nekoliko stalno ponavljajućih obilježja: izoštrenom živopisnošću, emocionalnim intenzitetom te neobičnim varijacijama u izgledu i ponašanju preminule osobe. Mnogi se ljudi bude s dojmljivim osjećajem da su doista vidjeli svoje najmilije – susret koji im je, prema iskazu, bio jednako stvaran kao i budna zbilja. Upravo zato snovi o mrtvima često ostaju u dugotrajnoj memoriji i oblikuju daljnje promišljanje o gubitku.
U sociološkim interpretacijama valja izbjeći jednostavne sheme. Neki će reći da su snovi o mrtvima tek psihiološki obrambeni mehanizam koji smanjuje tjeskobu, drugi će pak tvrditi da je riječ o autentičnim susretima s pokojnicima. Međutim, i jedno i drugo čitanje može biti istodobno živo u iskustvu pojedinca – nije nužno birati. Upravo ta dvoznačnost, ta sposobnost snova da istovremeno nose i simboličku i egzistencijalnu težinu, važan je razlog zašto su posjetni snovi kulturno postojani.
Učinci sanjanja mrtvih
Iz psihološke perspektive, posjetni snovi često su dio procesa tugovanja. Riječ je o snažno upamćenim, emocionalno nabijenim iskustvima koja omogućuju da se odnos s preminulom osobom preoblikuje – od tjelesne prisutnosti prema unutarnjoj, relacijskoj prisutnosti. Ljudi se nakon takvih epizoda nerijetko bude umireni jer osjećaju da je emocionalna veza živa i da je time lakše podnijeti prazninu. To ne znači da su snovi o mrtvima uvijek utješni: mogu biti prožeti tugom, krivnjom, strahom ili ljutnjom, a svi su ti osjećaji sastavni dio tugovanja.
Takvi snovi pomažu učiti kako živjeti psihološki koherentan život u kojem je preminula osoba istodobno nepovratno otišla i, paradoksalno, ostala trajno prisutna u pamćenju, jeziku i svakodnevnim odlukama. U tom smislu snovi o mrtvima postaju most između sjećanja i budućnosti – unutarnji ritual prijelaza koji se ne odvija u crkvi ili na groblju, nego u intimnoj dramaturgiji vlastite svijesti.
Duhovni učinak dolazi po buđenju, kada se svijest ispuni nizom tjeskobnih, ali i poticajnih pitanja: Što je smrt? Što je duša? Postoji li zagrobni život? Što je uopće zbilja? Kroz povijest su ljudi promišljali o većim implikacijama snova o pokojnicima te se može tvrditi da su takve epizode jedan od izvora religijskih predodžbi. Antropolog E. B. Tylor u djelu Primitive Cultures iz 1873. godine zapisuje kako je svakom “primitivnom” promatraču iskustvo očito: prijatelj je mrtav, ali se i dalje pojavljuje u snu, kao lik koji je doživljen kao objektivno stvaran. Iako je Tylorov ton s visoka, polemika koju otvara pomaže razumjeti zašto snovi o mrtvima izazivaju snažne filozofske rasprave.
“Da se ta ‘duša’ smatra preživjelom smrt jedva da treba poduži dokaz. Činjenično iskustvo poučava: prijatelj ili neprijatelj je mrtav, a ipak se u snu ili viđenju pojavljuje u liku koji promatrač drži stvarno postojećim.”
Povijesno gledano, posjetni snovi bili su proskribirani i s druge strane spektra: od strane tradicionalnih vjerskih autoriteta – misionara, teologa, asketskih učitelja – koji su ih katkad držali zavodljivim i opasnima, pa čak i demonskim. Taj je otpor razumljiv jer snovi o mrtvima izmiču strogoj doktrini. Oni dolaze iznutra, iz noćnog pejzaža gdje se smisao ne distribuira odozgo, nego izranja iz odnosa, sjećanja i afekta.
Usporedimo li to s nalazima Pew Research Centra, otvaraju se tri važna uvida. Prvo, spolne razlike potvrđuju dugotrajan obrazac: žene se češće prisjećaju i prijavljuju snove općenito, pa tako i snovi o mrtvima. Drugo, rasne i etničke razlike podsjećaju da san nije izvan kulture; ritmovi žalovanja, obiteljski rituali i poštovanje predaka mogu povećati vjerojatnost da se takva iskustva prepoznaju i vrednuju. Treće, religioznost u sredini spektra korelira s većom otvorenošću – možda zato što dopušta da se čudno iskustvo zadrži i promisli umjesto da se odmah odbaci ili dogmatizira.
Zašto su ovi nalazi važni za praksu savjetovanja i mentalno zdravlje? Terapeuti koji rade s ljudima u žalovanju često svjedoče koliko su snovi o mrtvima moćni okidači procesa prihvaćanja. K tome, mogu potaknuti razgovor o neizgovorenim temama: o krivnji zbog propuštenih razgovora, o nerazriješenim sukobima ili o potrebi da se oprosti. Umjesto da se takve epizode patološki označe, korisnije je istražiti njihov osobni smisao – bez preuranjenog tumačenja.
Za istraživače snova, podatci iz ankete otvaraju niz pitanja metodologije. Ako 46 posto odraslih kaže da ih je u snu posjetio netko preminuo, kako razlikovati simboličke od doista doživljene epizode? Što određuje pamćenje sna tjednima ili godinama nakon događaja? U kojoj su mjeri snovi o mrtvima povezani s akutnim periodom žalovanja, a u kojoj s trajnim ritualom sjećanja? I na kraju, kako statistički pristupiti pričama koje su po prirodi jedinstvene i teško usporedive?
Kulturne varijacije dodatno složuju sliku. U mnogim tradicijama Predaka – od nekih afričkih i pacifičkih društava do dijelova Latinske Amerike – odnosi s mrtvima nisu nužno završen okvir, nego kontinuum. U takvim okruženjima snovi o mrtvima nisu neobičnost, nego očekivani kanal komunikacije. Suprotno tome, u strogo sekularnim sredinama san se češće tumači kao nuspojava neurofiziologije. Ipak, čak i ondje pojedinačne priče često prkose suhoparnim objašnjenjima.
Sam sadržaj posjetnih snova varira. Ponekad su pokojnici mladi, zdravi i odjeveni u simbolične boje; ponekad su šutljivi, a ponekad donose poruke – jednostavne rečenice, geste ili osmijehe. U drugim slučajevima pojavljuju se na drukčijim mjestima od onih na koja bismo očekivali da pripadaju, što pojačava dojam neobičnosti. Bez obzira na varijante, ljudi iznova ponavljaju da su to bili snovi o mrtvima koji su promijenili način na koji se sjećaju i tuguju.
Ne treba zanemariti ni ulogu jezika. Kada netko ispriča “samo san”, poruka već u startu gubi težinu. Međutim, kada kaže da je doživio “posjet”, pripovijest prelazi u drugi registar – postaje događaj s vlastitim dostojanstvom. Jezična gesta tako posreduje između iskustva i značenja, a snovi o mrtvima jasno se pozicioniraju kao osobne kronike odnosa koji se nastavlja na nov način.
Što s negativnim epizodama? One koje bude strah, nelagodu ili osjećaj prijetnje često su vezane uz nerazriješene odnose ili traumatske gubitke. U tom kontekstu snovi o mrtvima mogu biti poziv na odvažnu unutarnju konfrontaciju: pismo koje nikad nije napisano, posjet grobu koji se odgađa, razgovor s članovima obitelji o nasljeđenim šutnjama. Nisu svi snovi utješni, ali i neugodni snovi mogu biti plodonosni ako se s njima radi promišljeno i s poštovanjem.
U kliničkom okruženju korisno je razlučiti tri razine rada s takvim iskustvima. Prva je narativna: detaljno ispričati što se dogodilo, kakav je bio redoslijed scena, jesu li se pojavili mirisi, zvukovi, dodiri. Druga je emocionalna: koje osjećaje san uključuje prije, tijekom i nakon buđenja. Treća je egzistencijalna: koje je pitanje san otvorio i što se, ako išta, u životu promijenilo. Kroz sve tri razine, snovi o mrtvima služe kao putokaz, a ne kao gotov odgovor.
Tehnološki mediji donose novu dinamiku. Fotografije i poruke na telefonima, profili na društvenim mrežama i digitalni arhivi produžuju trajanje prisutnosti preminulih u svakodnevnici. Kada takvi tragovi uđu u noćnu maštu, snovi o mrtvima ponekad spajaju “starinski” motiv posjeta s novim simbolima: notifikacijama koje ne prestaju, nečitljivim porukama ili mutnim videozapisima. Ovi motivi ne umanjuju vrijednost sna – naprotiv, pokazuju kako se i žalovanje i sjećanje mijenjaju s vremenom.
Postavlja se i pitanje sjećanja kroz generacije. Djeca i adolescenti drukčije govore o takvim epizodama, često bez straha i s radoznalošću. U obiteljima koje o smrti razgovaraju otvoreno, snovi o mrtvima mogu postati siguran prostor za izražavanje tuge i nostalgije. U suzdržanijim okruženjima, pak, priče ostaju ušutkane – a s njima i potencijal da san posluži kao blaga, ali snažna potvrda trajnosti odnosa.
Na kraju – u značenjskom, a ne zaključnom smislu – vrijedi se vratiti glavnoj poruci ankete. Ljudi čvrsto vezani uz religiju i oni koji su od nje potpuno odvojeni pokazuju manju sklonost prijavi posjetnih snova od onih “između”. To ne znači da su snovi o mrtvima privilegij jedne skupine; naprotiv, oni su dostupni svima. No čini se da otvorenost, znatiželja i spremnost da se ostane s pitanjem, a ne s brzim odgovorom, povećavaju vjerojatnost da se takvo iskustvo primijeti, upamti i ispriča.
Gledano afirmativno, nalazi sugeriraju da posjetni snovi imaju osebujnu ulogu u duhovnom životu znatnog dijela Amerikanaca. Za one kojima su pretjerani i ateistički i fundamentalistički apsolutizmi – koji ipak ostaju radoznali i otvoreni mogućnostima – snovi o mrtvima mogu biti autentičan izvor iskustvene religioznosti, vlastita mala liturgija sjećanja i smisla koja se odvija u tišini noći.
slika: fizkes/Shutterstock
LinkedIn slika: antoniodiaz/Shutterstock
