Nova knjiga Davida M. Peña-Guzmána, When Animals Dream: The Hidden World of Animal Consciousness, važan je doprinos koji zatvara vrata nekim starim dvojbama o umovima neljudskih bića, ali još važnije – otvara mnoga nova pitanja za transdisciplinarne rasprave o bogatim unutarnjim životima i moralnoj važnosti bića koja nisu ljudi. Umjesto da se zadržava na pitanju sanjaju li životinje uopće, autor uporno pokazuje da je stvarno pitanje zašto je sanjanje kod životinja presudno za teorije svijesti neljudskih bića. (1)
U tom pristupu postoji pomak koji djeluje jednostavno, ali ima velike posljedice. Ako sanjanje više nije rubna tema, nego mjesto gdje se prelamaju znanost, filozofija i etika, onda se i rasprava o svijesti prestaje vrtjeti oko toga može li se tuđa unutarnjost dokazati “izvana” kao činjenica. Umjesto toga, sanjanje postaje poligon na kojem vidimo kako ljudi interpretiraju ponašanje i fiziologiju drugih vrsta, koje pretpostavke unose u objašnjenja i gdje se otvaraju granice našeg jezika kad pokušavamo opisati tuđe iskustvo.
Marc Bekoff: Zašto ste napisali When Animals Dream?
David Peña-Guzmán: Zato što mi je postalo jasno da ne postoji nijedna jedina knjiga koja je posvećena snovima neljudskih životinja. Postoje sjajne knjige o svijesti životinja, ali često uopće ne raspravljaju o sanjanju; postoje i izvrsne knjige o snovima, ali gotovo su uvijek isključivo o ljudima. Ta praznina mi je djelovala čudno jer su snovi fenomen koji intuitivno povezujemo s unutarnjim životom, a unutarnji život je upravo ono oko čega se vode rasprave kad govorimo o drugim vrstama.
Što sam dublje ulazio u temu, to sam više osjećao da se o snovima drugih vrsta iz filozofske perspektive ima mnogo toga reći. Sanjanje je fascinantan fenomen koji otvara psihološka, spoznajna, fenomenološka, pa čak i moralna pitanja. Htio sam vidjeti koliko daleko ta pitanja mogu ići kad ih primijenimo na bića koja nisu ljudi – bez brzih zaključaka i bez prečaca koji bi sve sveli na ljudsku mjeru.
U praksi to znači da sanjanje kod životinja nije samo kuriozitet, nego tema koja prisiljava na preciznije razlikovanje: što točno podrazumijevamo pod “doživljajem”, što pod “predodžbom”, što pod “sjećanjem”, a što pod “maštom”. Čim se ta razlikovanja uvedu, postaje očito da se u raspravi o neljudskim bićima stalno miješaju razine objašnjenja: biološke, ponašajne, iskustvene i etičke. Knjiga pokušava te razine držati zajedno, ali i razlučiti ih tamo gdje se inače zamagljuju.
Marc Bekoff: Kako se vaša knjiga odnosi prema vašoj pozadini i općim područjima interesa?
David Peña-Guzmán: Kao filozof dugo se bavim fenomenologijom, filozofijom znanosti te spoznajom i ponašanjem životinja. Posljednjih godina razvio sam i stručnost u području prava životinja i etike životinja. Sva ta polja pojavljuju se u knjizi, ne kao odvojeni blokovi, nego kao perspektive koje se međusobno isprepliću kada govorimo o snovima, svijesti i unutarnjim svjetovima drugih vrsta.
Primjerice, rasprava o suvremenim istraživanjima spavanja kod životinja nastavlja tradiciju filozofa koji propituju kako znanstvenici interpretiraju vlastite nalaze i predlažu alternative koje nisu nužno vidljive unutar uobičajenih metodoloških okvira. Ujedno, analiza svijesti neljudskih bića snažno je oblikovana mojom fenomenološkom izobrazbom i ranijim radom o autorima poput Edmunda Husserla, Mauricea Merleau-Pontyja i Henrija Bergsona.
Fenomenološka pozadina posebno je važna jer uvodi disciplinu opisa: prije nego što nešto objasnimo, pokušavamo opisati kako se nešto može pojaviti iz perspektive doživljaja. Kod neljudskih bića taj opis nikad nije izravan – mi ne možemo “ući” u tuđu perspektivu – ali možemo pažljivo razmišljati o tragovima, analogijama i granicama naših pojmova. Sanjanje u tom smislu postaje ogledalo: ono pokazuje ne samo što bi se moglo događati u tuđim noćnim iskustvima, nego i kako mi kao ljudi konstruiramo priče o tuđoj unutarnjosti.
Marc Bekoff: Tko je vaša ciljana publika?
David Peña-Guzmán: Ovo je bila prilika da svoje interese učinim dostupnima široj publici. Sanjanje životinja iznenađujuće je “poprečna” tema, nešto s čime se mnogi mogu povezati. Zato sam želio napisati knjigu koja može govoriti ne samo stručnjacima, nego i obrazovanim čitateljima koji su znatiželjni oko umova životinja, ali ne žele da ih se vodi kroz temu kao kroz laboratorijski izvještaj bez šireg smisla.
Takav čitatelj često dolazi s dvostrukim očekivanjem. S jedne strane želi znanstveno utemeljene argumente, a s druge strane osjeća da je priča o snovima nerazdvojiva od pitanja o značenju: što sanjanje govori o tome “kakav je netko iznutra”, i kakve obveze iz toga proizlaze. Knjiga pokušava zadovoljiti oba očekivanja, ali i pokazati da su ponekad u napetosti – pogotovo kad se od činjenica odmah želi prijeći na moralne zaključke, ili kad se od moralnog impulsa želi napraviti zamjena za dokaz.
Marc Bekoff: Koje teme utkivate u knjigu i koje su glavne poruke?
David Peña-Guzmán: Tri su glavne teme: sanjanje, svijest i mašta. Knjiga počinje pričom o usponu i padu znanstvenog interesa za snove životinja. U 19. stoljeću prirodoslovci su bili prilično otvoreni u uvjerenju da i druge životinje sanjaju. Za njih je to bila razumna hipoteza ukorijenjena u evolucijskom razmišljanju. S usponom biheviorizma početkom 20. stoljeća, međutim, stvari su se promijenile, a interes za umove – i time za snove – drugih vrsta izašao je iz mode.
Danas postoji dovoljno znanstvenih razloga da se misli kako su naši preci iz 19. stoljeća možda bili na dobrom tragu kada su govorili o noćnim iskustvima drugih vrsta. Prvi korak knjige zato je izložiti ono što se u suvremenim raspravama često navodi kao relevantno: da mnoge životinje tijekom spavanja imaju iskustva koja nazivam “simulacijama stvarnosti”. Ta formulacija nije zamišljena kao konačan odgovor, nego kao način da se prizna određena složenost bez preuranjenog izjednačavanja s ljudskim snovima.
Ovdje je važno paziti na razliku između opisa i interpretacije. Ako kažemo da neka životinja tijekom spavanja pokazuje određene obrasce koji podsjećaju na budno ponašanje, to još nije isto što i tvrdnja da ona “vidi” ili “proživljava” sadržaje kao čovjek. Ali jednako tako, ako se unaprijed zabrani govor o ikakvom unutarnjem sadržaju, onda se iz rasprave izbacuje sve što je motivira: pitanje svijesti. Sanjanje kod životinja u knjizi je stavljeno upravo na tu granicu, gdje se vidi koliko su naši kriteriji elastični, a koliko dogmatski.
Nakon što se izloži znanstveni okvir, knjiga mijenja brzinu: od znanosti prema filozofiji. Pita se što te simulacije stvarnosti uče o psihama drugih stvorenja. Što nam govore o vrsti svijesti koju druge životinje imaju? Što nam govore o njihovim afektivnim i emocionalnim životima? Što nam govore o njihovim kognitivnim, pa čak i metakognitivnim sposobnostima? Ta pitanja čine srž projekta, koji je zamišljen kao intervencija u teorije svijesti neljudskih bića.
U toj intervenciji sanjanje se pojavljuje kao svojevrsni test. Ako prihvatimo da sanjanje pretpostavlja barem minimalnu sposobnost da se tijekom spavanja “odvoji” od neposrednog okoliša, onda moramo ozbiljnije shvatiti da se unutarnji život ne može svesti na puko reagiranje na podražaje. Ako, pak, kažemo da sanjanje ne govori ništa, tada moramo objasniti zašto bismo uopće snove kod ljudi smatrali relevantnima za svijest. Knjiga ne pokušava izjednačiti životinje i ljude, nego pokazati da se kriteriji često mijenjaju ovisno o tome kome ih primjenjujemo.
Dreaming Essential Reads
Treća tema je mašta. Zbog fenomenološke izobrazbe slijedim filozofsku tradiciju koja snove vidi kao imaginativne mentalne čine. Za mene u čak i najjednostavnijim snovima postoji nešto bitno slikovno, fantazmatično, nešto što prelazi granice onoga što je ovdje i sada. U poglavlju koje nosi naslov “Zoologija mašte” pozivam čitatelje da druge životinje zamisle kao imaginativne aktere, to jest kao bića koja mogu nadilaziti sadašnjost snagom mašte.
Ovaj dio ne zahtijeva da se životinjama pripiše ista vrsta narativne strukture koju ljudi često nalaze u vlastitim snovima. Dapače, knjiga inzistira da se razlike ne smiju brisati. Ali istodobno predlaže da maštu ne shvatimo kao luksuz rezerviran za ljudsku kulturu, nego kao širi kapacitet da se u umu pojavi nešto što nije trenutačno prisutno. Ako sanjanje kod životinja ima ikakav sadržaj, tada je barem dio tog sadržaja oblik imaginacije – čak i ako je fragmentaran, nejasan ili drugačije organiziran nego kod ljudi.
U konačnici knjiga pokušava pokazati da moramo ići dalje od antropocentričnih teorija snova, kojih ima mnogo. Ni mamalocentrične teorije više nisu dovoljne. Potrebna nam je doista međuvrsna teorija snova koja pažljivo prati mentalne paralele koje dijelimo s neljudskim bićima, a istodobno priznaje mnoge razlike koje nas razdvajaju. Kako se ističe u uvodu, srce knjige leži u napetosti između sličnosti i razlike, između spajanja i razdvajanja.
Ta napetost nije retorički ukras, nego metodološki zahtjev. Ako sličnosti prenaglasimo, završavamo u antropomorfizmu koji sanjanje kod životinja opisuje kao kopiju ljudskog iskustva. Ako razlike prenaglasimo, završavamo u skepticizmu koji unaprijed negira mogućnost tuđeg doživljaja. Knjiga predlaže treći put: dopušta da sanjanje bude zajednički nazivnik, ali traži da se uvijek pita “na koji način” i “u kojim granicama”. Takvo pitanje usporava raspravu, ali je čini poštenijom.
Marc Bekoff: Po čemu se vaša knjiga razlikuje od drugih koje se bave sličnim temama?
David Peña-Guzmán: Kada akademici kažu da njihov rad “popunjava prazninu” u literaturi, često pretjeruju – i to ne malo. Ovdje mi se, međutim, čini da je opis prilično točan, jer je ovo prva knjiga takve vrste (barem na engleskom te, koliko znam, na španjolskom i francuskom). To je prvi rukopis koji sustavno istražuje snovite svjetove drugih vrsta. Ali to, da budem jasan, ne znači da knjiga nema važne prethodnike. Dugujem mnogo autorima koji su dali neprocjenjiv doprinos istraživanjima spavanja životinja, znanosti o snovima i filozofiji životinjske spoznaje.
Razlika je u tome što se sanjanje ovdje ne tretira kao fusnota uz “pravu” temu, nego kao središnji predmet koji povezuje više tradicija. Čitatelj dobiva osjećaj povijesti ideja: kako su se mijenjali dopušteni načini govora o životinjama, kako su metode oblikovale zaključke, i kako su se moralne intuicije ponekad skrivale iza navodne neutralnosti. Time se i sam čin pisanja o snovima pretvara u kritiku: ne kritiku pojedinih znanstvenika, nego kritiku naših navika u tumačenju neljudskog života.
Marc Bekoff: Nadate li se da će ljudi, kako budu učili više o zadivljujućim snovitim životima drugih životinja, prema njima postupati s više poštovanja i dostojanstva?
David Peña-Guzmán: Zato sam i napisao ovu knjigu. Sav moj rad motiviran je željom da se poboljša položaj svih osjećajnih oblika života s kojima dijelimo – i suoblikujemo – svijet. U knjizi to izričito kažem. U posljednjem poglavlju bavim se etičkom dimenzijom povezivanjem triju ključnih pojmova u jedan argument: svijest, sanjanje i moralni status. Tu su artikulirane moje moralne nade za ovu knjigu.
Važno mi je ipak naglasiti da poštovanje ne bi smjelo ovisiti o tome koliko je tuđe iskustvo “slično našem”. Ako sanjanje kod životinja pokaže veliku raznolikost, to ne bi trebalo biti razočaranje, nego poziv na širu etičku osjetljivost. U tom smislu, rasprava o snovima može biti korektiv naših spontano hijerarhijskih navika: lakše suosjećamo s onim što prepoznajemo, a teže s onim što je strano. Knjiga pokušava pokazati da strano ne znači bezvrijedno.
Ujedno, etička dimenzija nije dodana izvana, kao moralna pouka na kraju, nego je prisutna već u načinu na koji uopće postavljamo pitanja. Ako se sanjanje kod životinja sustavno ignorira, to nije samo teorijski propust, nego i praksa nevidljivosti. A nevidljivost olakšava ravnodušnost. Kada, naprotiv, ozbiljno razmatramo mogućnost tuđih noćnih iskustava, tada se u našu sliku svijeta uvodi više opreza: manje samouvjerenosti, više odgovornosti u jeziku i ponašanju.
LinkedIn slika: Monica Martinez Do-Allo/Shutterstock
