U popularnoj pjesmi “I’m Gonna Be (500 Miles)”, škotski bend The Proclaimers pjeva: “Prošetat ću petsto milja, a zatim još petsto. Samo da budem onaj koji je prošao tisuću milja da padne pred tvojim vratima.” Ovi stihovi odražavaju koliko smo često spremni uložiti ogroman trud kako bismo pronašli ili zadržali romantičnog partnera. Čak i u razdoblju nesigurnosti i inflacije, podaci pokazuju da trećina milenijalaca troši više od sto dolara već na prvom spoju, što samo naglašava važnost odnosa i strah od samoće u suvremenom društvu.
Strah od samoće jedna je od najčešćih i najdublje ukorijenjenih emocija u čovjekovoj psihologiji, osobito u kontekstu ljubavnih veza. Nedavno istraživanje objavljeno u časopisu Adaptive Human Behavior and Physiology u travnju 2024. godine bavilo se upravo ovom temom. Cilj istraživanja bio je dublje razumjeti kako strah od samoće utječe na trud koji ljudi ulažu u upoznavanje i održavanje partnerskih odnosa.
Istraživanje je provedeno na privatnom sveučilištu u Republici Cipar i privatnom sveučilištu u Turskoj, a sudjelovalo je 990 ispitanika, među kojima je bilo 568 žena prosječne dobi 33,4 godine, 412 muškaraca prosječne dobi 34,8 godina, te nekoliko ispitanika koji su se izjasnili kao “drugi” ili nisu naveli spol. Zanimljivo je istaknuti da je 25,9% sudionika bilo u vezi, 20,1% ih je bilo nehotice samo, 19,3% u braku, 18,7% između veza, 12% ih je odabralo samoću, dok se 4% izjasnilo kao “drugo” kada je u pitanju njihov ljubavni status.
Svi sudionici ispitani su o tome koliko truda ulažu u pronalazak dugoročnog partnera, primjerice na pitanje “Dajem svu svoju energiju u potragu za partnerom”, ali i o svojim osjećajima prema samoći. Zamoljeni su da na ljestvici od jedan do pet ocijene tvrdnje poput “Ako završim sam u životu, vjerojatno ću se osjećati kao da nešto nije u redu sa mnom”, “Osjećam tjeskobu kad pomislim da ću zauvijek biti sam”, “Samoća me plaši”, “Plaši me ideja da nemam intimnog partnera uz sebe” i “Plaši me biti sam”. Ovakav pristup omogućio je znanstvenicima da preciznije procijene kako strah od samoće oblikuje ponašanje u svijetu spojeva.
Rezultati su pokazali da osobe koje osjećaju jači strah od samoće ulažu znatno više vremena, novca i energije u pronalazak i zadržavanje partnera. Ovaj strah može se manifestirati na razne načine, od većeg ulaganja u fizički izgled i osobni razvoj, do češćeg odlaska na društvena događanja i intenzivnije upotrebe aplikacija za upoznavanje. Strah od samoće tako postaje snažan motivator koji tjera ljude na veći trud u svijetu spojeva. S druge strane, osobe koje su odabrale samački život dobrovoljno, pokazuju manju razinu straha i ulažu manje truda u pronalazak partnera. Suvremena istraživanja također potvrđuju da nema značajnih razlika među spolovima kada je riječ o ovoj dinamici, što dodatno razbija mitove koje često promovira popularna kultura.
Samoća, kao pojam, dobiva sve više na važnosti u modernom društvu. S jedne strane, individualizam i ideja osobne slobode naglašavaju prednosti samačkog života, dok s druge strane mediji i društvo često promoviraju parove kao normu. Strah od samoće tako postaje unutarnji konflikt, gdje pojedinac mora birati između osobne slobode i društvenog očekivanja. Na primjer, portal Psychology Today donosi analize o tome kako društvene norme i medijski sadržaj dodatno pojačavaju osjećaj straha kod onih koji su sami, a posebno kod onih koji se nalaze u neželjenoj samoći.
Kroz prizmu samopouzdanja, istraživanje otkriva zanimljive obrasce. Sudionici su odgovarali i na tvrdnje poput “Nemam mnogo čime se ponositi”, što je poslužilo kao indikator razine samopouzdanja. Analizom je utvrđeno da osobe s višim samopouzdanjem osjećaju manji strah od samoće te imaju veću sigurnost u vlastite sposobnosti pronalaska i zadržavanja partnera. Zanimljivo je da su ispitanici s visokim samopouzdanjem često ulagali i više truda u spojeve, ali iz drugačijih motiva: oni vjeruju u svoj uspjeh i ulažu trud s uvjerenjem da će rezultirati željenim ishodom. Tako se stvara dvostruka dinamika – dok niže samopouzdanje vodi u povećani strah od samoće i time više truda zbog nesigurnosti, više samopouzdanje vodi u više truda zbog očekivanja uspjeha, ali bez straha kao glavnog motiva.
Pitanje kako samački život utječe na trud u spojevima dodatno se razjasnilo kroz podatke o trenutačnom ljubavnom statusu sudionika. Najveći strah od samoće zabilježen je kod onih koji su nehotice sami, odnosno kod osoba koje žele vezu, ali ju ne uspijevaju pronaći. Upravo ta skupina ulaže najviše truda u pronalazak partnera. Suprotno tomu, ispitanici koji su sami po vlastitom izboru ili već imaju partnera, pokazuju znatno niže razine straha i manje ulažu u potragu za novom vezom.
Važno je napomenuti da strah od samoće nije univerzalno negativan osjećaj. Evolucijska psihologija sugerira da je upravo taj osjećaj imao ključnu ulogu u ljudskom preživljavanju i reprodukciji, potičući ljude da pronađu partnera, osiguraju potomstvo i ostvare osjećaj pripadnosti. No, u današnjem društvu, gdje je individualizam naglašeniji nego ikad, strah od samoće može imati i negativne posljedice, osobito kada vodi do kompromisa sa vlastitim vrijednostima ili ulaska u nezdrave odnose iz straha, a ne iz stvarne želje. O tome svjedoče i brojni tekstovi na portalima kao što je Mindbodygreen, gdje se ističe važnost zdravog odnosa prema samačkom životu i pronalaženja sreće bez obzira na ljubavni status.
Osobe koje su odabrale samački život često navode osjećaj slobode, veće mogućnosti za osobni razvoj i neovisnost kao glavne prednosti. S druge strane, oni koji su nehotice sami, suočavaju se s izazovima poput usamljenosti, nesigurnosti i nižeg samopouzdanja. Zanimljivo je kako i društvene mreže doprinose dinamici straha od samoće – uspoređivanje s drugima, izloženost “savršenim” parovima i stalna dostupnost novih opcija mogu povećati osjećaj nezadovoljstva kod onih koji nisu u vezi. Prema istraživanju portala HuffPost, upravo uspoređivanje i društvena očekivanja najviše utječu na unutarnji osjećaj samoće.
Sve veći broj ljudi danas odlučuje se za samački život, bilo zbog karijere, osobnih uvjerenja ili jednostavno zato što trenutno ne nalaze odgovarajućeg partnera. S obzirom na to, pitanje kako društvo percipira samački život postaje ključno. Još uvijek su snažno prisutni stereotipi i predrasude prema samcima, no kako pokazuje praksa i brojna svjedočanstva, samački život može biti ispunjen srećom, zadovoljstvom i osobnim uspjehom.
Samopouzdanje i samoća povezani su u začarani krug: osobe koje imaju više samopouzdanja rjeđe osjećaju strah od samoće i lakše uživaju u svom statusu, dok oni s nižim samopouzdanjem češće razvijaju tjeskobu i ulažu više napora kako bi pronašli partnera. Taj napor može biti usmjeren na promjenu izgleda, učestalo korištenje aplikacija za upoznavanje, intenzivno izlaziti ili prihvaćati kompromise koji ne bi inače dolazili u obzir. S vremenom, ovakvo ponašanje može dovesti do iscrpljenosti, a ponekad i do osjećaja besmisla, osobito ako rezultati izostanu. Na portalima poput Healthline može se pronaći mnoštvo savjeta kako izgraditi pozitivniji odnos prema samačkom životu i unaprijediti samopouzdanje, čime se smanjuje i potreba za ulaganjem pretjeranog truda iz straha od samoće.
Važno je, stoga, izgraditi zdravu ravnotežu između želje za odnosom i prihvaćanja vlastite samoće. Spojevi bi trebali biti iskustvo samootkrivanja, a ne posljedica panike ili straha. Ljudi koji uspijevaju pronaći ispunjenje u samačkom životu i razviti snažno samopouzdanje najčešće ulaze u veze iz autentične želje, a ne zbog straha. Time su i odnosi koje razvijaju kvalitetniji, ispunjeniji i dugotrajniji. S druge strane, oni koji podliježu strahu od samoće češće ulaze u površne odnose, brže pristaju na kompromise te su podložniji emocionalnim povredama i razočaranjima.
Društvena očekivanja i medijski utjecaj svakako igraju veliku ulogu u oblikovanju naših stavova prema samačkom životu. No, konačna odgovornost za sreću i ispunjenje leži na pojedincu. Rad na samopouzdanju, prihvaćanje samoće kao prilike za osobni razvoj i oslobađanje od straha ključni su koraci prema kvalitetnijem ljubavnom životu, ali i prema općem životnom zadovoljstvu. Kako pokazuje istraživanje, najveći trud i napor u spojevima ulažu oni koji se najviše boje samačkog života. No, sreća ne bi smjela ovisiti o vanjskim okolnostima niti biti vezana isključivo uz partnerski odnos.
Promjene u društvu, poput sve veće prihvaćenosti samačkog života, otvaraju nove mogućnosti za redefiniranje pojma ljubavi i odnosa. Strah od samoće može biti snažan pokretač, ali i izvor patnje. Pravi izazov leži u tome da pronađemo ravnotežu između želje za bliskošću i sposobnosti da budemo sretni sami sa sobom. Kada naučimo voljeti vlastitu samoću, spojevi postaju prilika za rast, a ne rješenje za unutarnje praznine.
