Godinama su zagovornici slobode govora upozoravali na fenomen “sigurnosizma” na sveučilištima – zaštitu studenata od nelagode nauštrb slobode izražavanja. Sada, kada govor na sveučilištima boli Židove, povijesno često okrivljavane skupine, sveučilišni upravitelji iznenada ističu svoju predanost slobodi govora. Antisemitizam tako neprimjetno postaje središnja točka rasprava o granicama slobode govora na kampusima.
Sigurnosizam je moralna kultura u kojoj se osjećaj sigurnosti, stvaran ili ne, proglašava vrhovnom vrijednošću, pa su ljudi nespremni napraviti nužne kompromise. Dugo godina kroz inicijative “raznolikosti, jednakosti i uključenosti” (DEI), administracije sveučilišta stavljale su naglasak na “osjećaj sigurnosti” umjesto na intelektualnu rigoroznost, raznolikost mišljenja, slobodu izražavanja i institucionalnu neutralnost. Upravo takav odnos stvorio je plodno tlo za antisemitizam, jer se pravila fleksibilno tumače, ovisno o skupini na koju se primjenjuju.
Primjer iz 2015. pokazuje kako su na Yaleu čak 13 administratora poslalo poruku studentima da biraju kostime koji nikoga neće povrijediti niti učiniti da se osjeća isključeno. Erika i Nicholas Christakis bili su prisiljeni napustiti svoje uloge u Silliman koledžu nakon što su stotine studenata izjavile da se više ne osjećaju “sigurno” zbog Erikinog pitanja mogu li studenti, kao odrasle osobe, sami birati svoje kostime i razgovarati međusobno ako su uvrijeđeni. Takva situacija pokazuje kako su osjećaji često važniji od slobode govora, što je na kraju otvorilo vrata za antisemitizam, posebno kad su u pitanju židovski studenti.
Na UCLA-u su studenti prosvjedovali zbog mogućeg zapošljavanja profesora koji je javno kritizirao DEI izjave kao prijetnju raznolikosti mišljenja i ukazivao na problem institucionalne neutralnosti. Unatoč stručnosti, nije zaposlen jer su studenti smatrali da njegova stajališta ne “prioritiziraju potrebe povijesno marginaliziranih skupina”. U praksi, antisemitizam je ostao po strani u toj borbi za osjećaj sigurnosti.
Kada su predsjednici Harvarda, MIT-a i Sveučilišta Penn pozvani svjedočiti pred Kongresom SAD-a o antisemitizmu na kampusima, doživjeli su javnu sramotu jer nisu mogli jasno odgovoriti na pitanje je li “poziv na genocid nad Židovima” kršenje kodeksa ponašanja njihovih institucija. Predsjednica MIT-a Sally Kornbluth izjavila je da može biti uznemiravanje “ako je usmjereno prema pojedincima”, dok je predsjednica Harvarda Claudine Gay rekla da “može biti, ovisno o kontekstu”. Predsjednica Penn-a Elizabeth Magill, koja je ubrzo podnijela ostavku, istaknula je da “ako govor prelazi u ponašanje, može biti uznemiravanje”. Ovi odgovori šokirali su javnost i posebno izazvali ogorčenje kod židovske zajednice.
Zašto je antisemitizam na sveučilištima postao tako vidljiv problem? Jer su pravila često selektivno primjenjivana. Godinama su sveučilišta promptno reagirala na govor koji vrijeđa određene skupine, ali kada je antisemitizam u pitanju, studente se odjednom podsjeća na važnost slobode govora. U praksi, antisemitizam se tolerira pod izlikom obrane prava na slobodno izražavanje, dok se druge oblike govora promptno sankcionira.
Podaci iz izvješća Foundation for Individual Rights and Expression pokazuju koliko je antisemitizam na Harvardu ozbiljan problem. Sveučilište je rangirano kao najgore u Sjedinjenim Državama prema slobodi govora. Samo 30% studenata smatra da nikada nije prihvatljivo onemogućiti govornika, dok 30% smatra da je čak i nasilje dopušteno kako bi se spriječio govor s kojim se ne slažu. Povjerenje u administraciju je izrazito nisko – samo 11% studenata vjeruje da ih Harvard štiti u slučaju slobode izražavanja, dok je taj postotak na MIT-u i Penn-u još niži.
Antisemitizam se tako ne percipira samo kroz fizičko nasilje, već i kroz atmosferu koja stvara osjećaj neprijateljstva i nesigurnosti za židovske studente. Harvard, primjerice, u svom kodeksu ponašanja navodi kako su “zlostavljanje, neprijateljsko i uvredljivo ponašanje i uznemiravanje na osnovi moći” zabranjeni jer izravno prijete slobodi razmjene ideja i profesionalnom razvoju članova zajednice. Ipak, primjeri pokazuju da se ta pravila često ne primjenjuju dosljedno kad je u pitanju antisemitizam.
Jedan od najpoznatijih slučajeva je slučaj Carole Hooven, koja je na Harvardu bila javno optužena za transfobiju zbog izjava o biološkim činjenicama vezanima uz spol. Administracija je ignorirala njezinu zaštitu, a cijela situacija stvorila je atmosferu straha u kojoj se čak i profesori boje javno braniti kolege. Antisemitizam na taj način opstaje jer institucije odbijaju primijeniti svoja pravila kad su židovski studenti žrtve, dok se u drugim slučajevima pravila provode promptno i rigorozno.
Godine 2021., Harvard je uveo obavezne radionice na kojima su studenti učili da je “korištenje neprihvaćenih zamjenica” oblik nasilja, kao i tzv. “cisheteroseksizam” i “fatfobija”. Iako u kodeksu piše da je “uvredljivo ponašanje” neprihvatljivo, definicije su toliko nejasne da se govor protiv određenih skupina može proglasiti nasiljem, dok antisemitizam često ostaje nekažnjen.
Primjer profesora s Harvarda koji je dobio otkaz zbog obrane Harveya Weinsteina, ili slučaj kada je profesor s University of Chicago bio isključen s predavanja na MIT-u zbog zagovaranja “zasluga, pravičnosti i jednakosti” umjesto DEI-a, pokazuju kako se sloboda govora različito primjenjuje ovisno o kontekstu. Antisemitizam je pritom često ignoriran.
Prema pisanju New York Timesa, prosvjedi protiv Izraela i podrška Hamasu na sveučilištima stvorili su klimu u kojoj se židovski studenti svakodnevno suočavaju s prijetnjama, vrijeđanjem i izolacijom. Istraživanja Haaretz pokazuju da se mjere protiv antisemitizma rijetko provode, iako su židovski studenti često meta govora mržnje. Istovremeno, Times of Israel navodi kako je Kongres SAD-a morao održati posebno saslušanje zbog pogoršanja situacije na prestižnim sveučilištima.
Antisemitizam se ne očituje samo kroz eksplicitne prijetnje, već i kroz šutnju ili nečinjenje uprava. Kada židovski studenti prijavljuju uznemiravanje, često su ignorirani ili dobiju generički odgovor o važnosti slobode govora. U praksi, takvo ponašanje signalizira da je antisemitizam na kampusu toleriran, pa čak i normaliziran.
Još jedan primjer selektivne primjene pravila može se pronaći u nedavnom slučaju na MIT-u, gdje su židovski studenti bili fizički spriječeni da prisustvuju nastavi zbog pro-Hamas prosvjednika, a administracija je samo izdala upozorenje bez konkretnih sankcija. O tome su opširno izvještavali Wall Street Journal i Jewish Telegraphic Agency. S druge strane, izrazi neslaganja prema drugim skupinama često su bili žestoko kažnjavani.
Antisemitizam na sveučilištima rezultirao je i pravnim postupcima. Na Penn-u su studenti podnijeli tužbu federalnom sudu u Philadelphiji zbog selektivne primjene pravila, tvrdeći da ih administracija ne štiti od mržnje i uznemiravanja. Slično, na Harvardu je otvorena istraga po Zakonu o građanskim pravima zbog selektivnog provođenja pravila, čime antisemitizam postaje predmet pravnog interesa, ne samo akademskog.
Antisemitizam se manifestira i kroz svakodnevne mikroagresije, primjerice kroz slogane poput “slava mučenicima” ili “od rijeke do mora, Palestina će biti slobodna”, koji impliciraju uništenje židovske države. I dok administracija detaljno definira što su mikroagresije prema raznim manjinskim skupinama, antisemitizam rijetko kad ulazi na te popise. To dodatno učvršćuje osjećaj nesigurnosti kod židovskih studenata i pokazuje dvostruke standarde.
Iz svega navedenog, jasno je da je antisemitizam na sveučilištima duboko ukorijenjen i često prekriven retorikom slobode govora. Administracije se sada nalaze pred izazovom: ili će dosljedno primjenjivati pravila i zaštititi sve studente od mržnje, uključujući židovske, ili će riskirati potpunu delegitimizaciju svojih vrijednosti. Povratak pravoj slobodi govora moguć je samo ako se antisemitizam dosljedno prepoznaje i sankcionira, a pravila postaju jasna i jednaka za sve.
Sloboda govora ne smije biti izgovor za širenje mržnje prema bilo kojoj skupini, a posebno ne prema onima koji su stoljećima bili žrtve progona. Sveučilišta moraju stvoriti okruženje u kojem će antisemitizam biti nedvosmisleno osuđen, a istovremeno omogućiti argumentiranu raspravu o svim temama, uključujući i Izrael. Kada kampusi postanu mjesta gdje svi studenti, uključujući židovske, mogu slobodno nositi svoja obilježja i iznositi svoja uvjerenja bez straha, tada će sloboda govora imati svoju pravu vrijednost.
I dok antisemitizam na sveučilištima predstavlja ogroman problem, on je istodobno, paradoksalno, ponovno učinio slobodu govora poželjnom temom. Upravo je otvorena rasprava, oslobođena dvostrukih standarda, ključ za zdravu akademsku zajednicu u kojoj antisemitizam nema mjesta.
