Odluka koju je donio Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država u slučaju „City of Grants Pass protiv Johnsona“ izazvala je duboke polemike, posebice među stručnjacima za mentalno zdravlje, ali i među samim građanima. Presuda od 28. lipnja 2024. godine, kojom je sud omogućio lokalnim samoupravama da zakonski zabrane kampiranje na javnim površinama, otvara novo poglavlje u pristupu pitanju beskućništva. Iako neki tvrde da ova odluka jača sigurnost i kvalitetu života u zajednicama, njezin utjecaj na mentalno zdravlje beskućnika mogao bi biti izuzetno negativan, a posljedice se posebno vide kroz povećani rizik od suicida.
Beskućništvo nije samo pitanje smještaja; ono duboko zadire u svakodnevni život, ljudsko dostojanstvo i psihičku stabilnost. Naime, u Sjedinjenim Državama prema podacima Ministarstva za stanovanje i urbani razvoj, oko 650.000 osoba je barem jednu noć provelo bez krova nad glavom u siječnju 2023. godine. Ovaj broj raste iz godine u godinu, a beskućništvo je sve vidljivije i u urbanim i u ruralnim sredinama. Povezanost između beskućništva i mentalnog zdravlja nedvojbeno je jaka – osobe bez stalnog smještaja češće pate od depresije, anksioznosti, posttraumatskog stresnog poremećaja i, nažalost, suicidalnih misli i ponašanja.
Mentalno zdravlje osoba koje žive u beskućništvu često je opterećeno brojnim stresorima, uključujući stalnu neizvjesnost, nedostatak osnovnih uvjeta za život, izloženost nasilju i stigmatizaciji, te slab pristup zdravstvenoj zaštiti. Odluka Vrhovnog suda, kojom se legalizira kažnjavanje ili uhićenje osoba zbog spavanja na javnim površinama, dodatno povećava psihički pritisak na ovu ranjivu populaciju. Brojne studije pokazuju da su osobe koje dožive kazneni progon zbog beskućništva znatno podložnije suicidalnim mislima i samoozljeđivanju.
Prema istraživanju organizacije NAMI, čak 46% odraslih beskućnika ima ozbiljne psihičke poremećaje, dok su stope suicida znatno više nego u općoj populaciji. Stigmatizacija, osjećaj beznađa i nedostatak socijalne podrške samo su neki od faktora koji pogoršavaju stanje. Kaznena politika, poput one koju dopušta najnovija odluka Vrhovnog suda, ne rješava temeljne uzroke beskućništva niti pruža održiva rješenja. Umjesto toga, riskira pogoršanje mentalnog zdravlja, posebice kod onih koji su već na rubu psihičke izdržljivosti.
Utjecaj beskućništva na mentalno zdravlje najvidljiviji je kod mladih i adolescenata. Istraživanje objavljeno na HUD Exchange pokazuje kako je 38% mladih beskućnika tijekom života imalo suicidalne misli, a čak 27% je pokušalo suicid. Kod odraslih je situacija također alarmantna, osobito kada se u obzir uzmu dodatni faktori poput ovisnosti o alkoholu i drogama, koje su češće među beskućnicima. Stres zbog nesigurnosti, izloženost nasilju te povremena ili trajna odvojenost od obitelji, dodatno pogoršavaju psihičko stanje.
Prisilna premještanja i „čistke“ beskućničkih kampova česta su praksa u američkim gradovima, posebice nakon donošenja sporne sudske odluke. Ovakvi potezi nerijetko rezultiraju gubitkom osobnih stvari, dokumenata, pa čak i lijekova koji su od ključne važnosti za preživljavanje i psihičku ravnotežu. Prema podacima iz izvještaja CDC-a, osobe koje su izložene prisilnim premještanjima češće doživljavaju pogoršanje simptoma mentalnih bolesti, a rizik od suicida značajno raste neposredno nakon takvih događaja.
Jedan od najvećih problema je što se beskućništvo često kriminalizira, umjesto da se percipira kao zdravstveno i socijalno pitanje. Kazne, uhićenja i zatvorske kazne za spavanje na javnim površinama dodatno traumatiziraju osobe koje su već u izuzetno teškoj situaciji. Podaci iz studije objavljene na University of Chicago Press Journals pokazuju da su osobe koje su prošle kroz zatvorski sustav značajno izloženije suicidalnim ponašanjima u prvim mjesecima nakon izlaska iz zatvora. Taj rizik je još veći kod beskućnika, koji se po izlasku najčešće vraćaju na ulicu bez ikakve potpore ili rehabilitacije.
Pandemija Covid-19 dodatno je produbila problem beskućništva. Gubitak posla, povećanje troškova stanovanja i zdravstvene posljedice pandemije doveli su do toga da sve veći broj ljudi riskira gubitak doma. Izvještaj s portala Brookings ukazuje kako su tijekom pandemije mnogi građani po prvi put iskusili život bez stalnog smještaja ili su bili na rubu izbacivanja iz stanova. U takvim okolnostima, kriminalizacija beskućništva ne donosi rješenje, već samo povećava broj ljudi s narušenim mentalnim zdravljem i povećava rizik od suicida.
Osobe u beskućništvu suočene su s brojnim preprekama kada pokušavaju pristupiti zdravstvenim i psihosocijalnim uslugama. Mnogi su zbog stigme, neinformiranosti ili nedostatka dokumenata isključeni iz sustava zdravstvene zaštite. K tome, javnozdravstveni sustav u SAD-u već je preopterećen, a broj stručnjaka za mentalno zdravlje nije dovoljan da pokrije potrebe rastuće populacije u beskućništvu. Pitanje beskućništva nije izoliran problem pojedinaca, već ogleda sve dublje društvene i ekonomske nejednakosti, koje zahtijevaju sveobuhvatnu i humanu strategiju.
Odgovor društva na beskućništvo ne smije se svoditi na represivne mjere. Kaznena politika stvara začarani krug siromaštva, izolacije i psihičke patnje. Osobe koje su već izgubile dom dodatno se stigmatiziraju i izlažu novim traumama, čime se produbljuje osjećaj beznađa. Umjesto kažnjavanja, potrebne su preventivne mjere, dostupno stanovanje, socijalne usluge i pristup psihološkoj podršci. Uspješne strategije smanjenja beskućništva, poput onih provedenih u Finskoj i Norveškoj, temelje se na principu „stanovanje na prvom mjestu“, gdje se najprije osigurava dom, a potom pristup dodatnim uslugama.
Dugoročno gledano, kriminalizacija beskućništva vodi ka porastu broja ljudi koji pate od depresije, anksioznosti i suicidalnosti. Odluka Vrhovnog suda SAD-a, iako pravno utemeljena na tumačenju Ustava, u praksi može dovesti do povećanja patnje, društvene marginalizacije i, nažalost, suicida među najranjivijim članovima društva. Političari i donositelji odluka trebali bi usmjeriti napore prema izgradnji socijalnog sustava koji ne isključuje, već uključuje svakog pojedinca, bez obzira na njegovu trenutačnu životnu situaciju.
Vrijeme je da se promijeni paradigma i prepozna da je beskućništvo prvenstveno pitanje ljudskih prava. Svako društvo koje želi biti humano i pravedno mora pronaći načine za sustavno rješavanje ovog problema, a ne pribjegavati represivnim mjerama koje samo pogoršavaju postojeće teškoće. Inicijative kao što su pristupačno stanovanje, programi podrške za mentalno zdravlje i edukacija zajednice mogu donijeti trajne pozitivne promjene, ne samo za beskućnike, već i za društvo u cjelini.
