„Biste li sebe opisali kao osobu koja trenutačno doista napreduje – odnosno doživljava flourishing? Zašto da, odnosno zašto ne?” Pitanja su to koja su istraživači postavljali sudionicima u nizu dubinskih intervjua provedenih pod vodstvom antropologinje Sarah S. Willen sa Sveučilišta u Connecticutu. Nalazi su objavljeni u časopisu SSM – Mental Health, s posebnim naglaskom na to kako ljudi vlastitim riječima opisuju što im je potrebno za flourishing – a ne samo kako odgovaraju na unaprijed zadane upitnike.
U znanstvenim raspravama često prevladava pogled pozitivne psihologije, gdje se flourishing povezuje s osobnim obilježjima i iskustvima: kvalitetnim odnosima, osjećajem smisla, samoprihvaćanjem, posvećenošću aktivnostima te ugodnim emocijama. No ovaj se tim odlučio za drukčiji put. Umjesto da polazi od popisa tvrdnji, zamolio je ljude da ispričaju priču vlastitog svakodnevlja – gdje i kako doživljavaju flourishing, te što najviše sprječava ili potiče takav životni zamah.
U istraživanju je sudjelovalo 167 odraslih osoba sa šireg područja Clevelanda. Oko polovice njih činili su članovi lokalne zajednice čije su demografske osobine bile slične nacionalnim, a ostatak su bili stručnjaci iz javnog zdravstva, lideri zajednice, kliničari i donositelji odluka na razini metropole. Na taj se način moglo usporediti kako o flourishing govore „obični” građani i ljudi koji se profesionalno bave zdravljem, socijalnim uslugama i politikama.
Pored pitanja smatraju li se osobno „u cvatu” i zašto, sudionici su dobili i dodatni izazov: „Koje su tri stvari – baš one ključne – koje ljudima općenito trebaju kako bi mogli doživjeti flourishing?” Odgovori su pokazali nešto važno: da psihološki čimbenici doista imaju svoju težinu, ali da ih nije moguće odvojiti od uvjeta života. Drugim riječima, flourishing se ne rađa u vakuumu.
Psihološki čimbenici koji podupiru flourishing
U svim utjecajnim pristupima naglašava se važnost dobrih odnosa. I ovi intervjui to potvrđuju – i pritom otkrivaju nijansu koja često promiče. Kada se pažljivo razdvoje spomena vrijedni odnosi s partnerima i članovima obitelji od onih izvan obitelji, pokazuje se da su prijatelji, susjedi, kolege, mentori i članovi zajednice vrlo često pravi „amortizeri” stresa i izvor osjećaja pripadanja koji hrani flourishing. Više od polovice sudionika navodilo je toplinu, povjerenje i uzajamnu brigu unutar obitelji, no još ih je više isticalo istu tu kvalitetu u krugu prijatelja i šire zajednice – što sugerira da čvrste društvene mreže izvan kućnog praga mogu biti jednako, ako ne i važnije uporište.
Uz odnose, sudionici su često spominjali i samopoštovanje te doživljaj smislenog rada. Osjećaj osobne vrijednosti pomaže da se izdrže krize i neuspjesi, dok rad koji ima svrhu – bilo plaćen ili volonterski – daje svakodnevici jasno uporište i ritam. Zanimljivo, mnogi nisu spontano spominjali pojmove poput „stalnog zanosa” ili euforične sreće; umjesto toga govorili su o mirnoj stabilnosti, dosljednosti i malim, ali pouzdanim izvorima zadovoljstva. Ovo preusmjerava fokus s kratkotrajnih emocionalnih vrhunaca na dugotrajniju održivost – što je za flourishing presudno.
Religioznost i duhovnost također su se pojavljivale kao važni resursi. Neki su sudionici opisivali rituale, zajednice i prakse koje ih ukorjenjuju i usmjeravaju. No zajednička crta svim tim primjerima nije bila određena doktrina, nego osjećaj smisla, pripadanja i moralnog kompasa – još jedno sidro koje čuva flourishing u nemirnim razdobljima.
Iza psihologije: prihod, hrana, stanovanje, sigurnost i pravednost
U dva od tri najčešće spominjana odgovora pojavljivali su se faktori koje udžbenici psihologije često tretiraju tek usput – a sudionici su ih stavljali u središte. Prvi je stabilan prihod. Kada su opisivali što im zbilja omogućuje ili onemogućuje flourishing, brojni su sudionici isticali predvidivost i dostatnost mjesečnih primanja: mogućnost da se plati stan ili kuća, pokriju lijekovi, osigura prijevoz i – možda još važnije – da se izbjegne stalna napetost zbog dugova i računa. U brojkama, stabilan prihod spominjao se vrlo često; a među onima s višim kućanstvenim prihodima udio onih koji su se samoprocjenjivali kao „u cvatu” dosezao je oko devet od deset, dok je među najsiromašnijima bio tek približno polovičan. Takve razlike teško je ignorirati kada se govori o flourishing.
Drugi „nepsihološki” stup bili su materijalni i sigurnosni preduvjeti svakodnevice. Sudionici su spominjali stanovanje koje ne prokišnjava, grijanje koje radi, hladnjak koji je pun, prijevoz na koji se može osloniti, kvart u kojem se djeca mogu igrati i – nimalo nevažno – osjećaj da ih policija i pravosuđe štite umjesto da ih ugrožavaju. Uočene su i obrazovne razlike: osobe s dovršenim visokim obrazovanjem češće su izvještavale o stabilnijem životu, dok je onima s manje obrazovanja bilo teže organizirati resurse nužne za flourishing. Kada se zbroje stanovanje, hrana, prijevoz, sigurnost i okolina, dobiva se jasna poruka: društveni uvjeti nisu pozadina, nego scena na kojoj flourishing uopće može zaigrati.
I treće, iskustva nejednakosti i diskriminacije presijecaju sve ostale domene. U istom gradu, pod istim nebom, ljudi vrlo različito doživljavaju policiju, javne službe, tržište rada i škole. Sudionici koji su se suočavali s rasizmom i strukturnim preprekama opisivali su kako i uz visoka postignuća – diplome, dobre poslove, uredno vođene obiteljske živote – nose dodatni „teret dokaza” i kroničan stres. Taj teret jede vrijeme, energiju i zdravlje, pa je i flourishing teže dohvatiti i zadržati.
Tri preduvjeta koja se najčešće spominju
Kada se sažmu deseci intervjua i izdvoje najponavljanije teme, dobiva se praktičan popis koji je daleko od površnih savjeta. Nije riječ o „tajnim trikovima”, nego o osnovama bez kojih flourishing ostaje krhak i slučajan. Sudionici su iznova isticali sljedeće:
- Sigurnu i stabilnu materijalnu osnovu: prihod koji pokriva troškove, krov nad glavom, hranu na stolu i prijevoz do posla ili liječnika – temelj na kojem flourishing uopće može stajati.
- Smislene i pouzdane odnose: prijateljstva i mreže podrške izvan obitelji, ali i odnose u obitelji koji su topli, predvidivi i neuvjetovani – društveno tlo koje hrani flourishing.
- Svrhu i osobnu vrijednost: rad koji ima smisla, osjećaj da se doprinosi nečemu većem, te prostor za autonomiju i učenje – nutarnji kompas koji usmjerava flourishing.
Kako društva – a ne samo pojedinci – podupiru flourishing
Autori istraživanja istaknuli su i važnu praktičnu distinkciju. Savjeti iz psihologije – poput njegovanja ljubaznosti, zahvalnosti i povezivanja s drugima – korisni su kada su temeljne potrebe već pokrivene. No za ljude koji se svakodnevno bore s dugovima, nesigurnim stanovanjem ili opasnim kvartom, takvi savjeti zvuče kao luksuz. Za njih najprije treba ukloniti prepreke kako bi uopće dobili prostor za osobne prakse koje hrane flourishing.
Upravo zato odgovornost za flourishing ne može biti svedena na individualne vještine. Potrebne su politike i sustavi koji rade na minimaliziranju predvidivih rizika: osiguravaju dostupno i sigurno stanovanje, pravedne plaće, pristupačnu i kvalitetnu zdravstvenu skrb – uključujući mentalno zdravlje – te okoline u kojima je sigurno hodati, raditi i odgajati djecu. Kada se te karike povežu, individualne prakse počinju davati vidljive plodove, a flourishing prelazi iz sfere slučaja u sferu mogućeg.
Ovaj okvir pomaže i stručnjacima. Umjesto da ljudi u ordinaciji ili savjetovalištu dobivaju popis tehnika, razgovor se može usmjeriti na mapiranje resursa i prepreka: kako izgleda tjedan dana, gdje „curi” novac ili vrijeme, gdje se može osloniti na mrežu podrške, kako učiniti rad smislenijim. U tom smislu, flourishing postaje interdisciplinarna tema – od urbanizma i javnog prijevoza do obrazovanja i javnog zdravstva.
U središtu svega ostaje pitanje pravednosti. Ako se dvije osobe s jednakim trudom kreću kroz posve različite sustave – jedan prohodan, drugi pun nevidljivih barijera – njihove će šanse za flourishing biti neravnopravne. Prepoznavanje i uklanjanje strukturnih nepravdi nije „dodatak” brizi za dobrobit, nego njezin preduvjet. Ljudi su u intervjuima davali konkretne primjere: od učestalih zaustavljanja u prometu do razlika u kvaliteti škola među četvrtima udaljenima deset minuta vožnje. Svi ti detalji, promatrani zajedno, objašnjavaju zašto se flourishing ne može svesti na individualnu psihologiju.
Vrijedi se vratiti i na važnost prijateljstava. Iako je obitelj često izvor duboke podrške, izvanobiteljske veze pružaju nešto posebno: horizont različitih iskustava, mogućnost da se potraži pomoć koja ne opterećuje obiteljske dinamike, i pristup informacijama te prilikama koje se inače teško otvaraju. U više navrata sudionici su opisivali upravo takve „mreže nade” koje, kada život zatreperi, drže flourishing budnim i mogućim.
Kada se svi ovi uvidi slože, dobiva se slika koja je istodobno prizemna i ambiciozna. Prizemna – jer govori o stvarima poput stanarine, prijevoza i dostupne ambulante. Ambiciozna – jer traži da zajednica, grad i država usklade politike kako bi svi, a ne samo privilegirani, imali realnu šansu za flourishing. U tom smislu, pitanje „Što mi treba da bih napredovao?” prerasta u pitanje „Kakve uvjete stvaramo jedni drugima?”.
Drugim riječima, put prema dobrobiti nije puka stvar „uma nad materijom”. Mnogo toga ovisi o društvenim sustavima i strukturama koji određuju tko će se, i pod kojim uvjetima, uopće moći baviti osobnim razvojem. Kako su autori saželi poruku svojih nalaza:
„Put prema flourishing nije jednostavna stvar volje ili tehnike. O njemu odlučuju i sustavi: sigurno i dostupno stanovanje, plaća od koje se može živjeti, rješenja za strukturni rasizam i diskriminaciju, pristupačna i kvalitetna hrana i zdravstvena skrb – uključujući mentalno zdravlje. Kao što desetljeća javnozdravstvenih istraživanja pokazuju, upravo takvi čimbenici duboko oblikuju zdravlje i dobrobit.”
Kada se to ima na umu, postaje jasnije zašto su se u intervjuima ljudi rijetko pozivali na „tajne” osobne trikove. Umjesto toga, crtali su kartu života na kojoj su najvažnije točke vrlo opipljive: siguran dom, pravedna plaća, prijatelji na koje se može računati, posao koji ima smisla i okolina koja daje prostora za dah. Tamo gdje se te točke spajaju, flourishing ne izgleda kao nedostižan ideal, nego kao svakodnevna praksa koja se može graditi – zajedno.
