Novo istraživanje iz Izraela nudi moguće objašnjenje zašto se neki ljudi povežu gotovo trenutno i zašto se osjećaj „kliknulo je” može pojaviti prije nego što uopće stignemo racionalno procijeniti koliko toga imamo zajedničkog. U središtu objašnjenja nije razgovor, zajednički interesi ni društveni status, nego miris – tihi signal koji većinu vremena obrađujemo nesvjesno.
Kod drugih kopnenih sisavaca miris je ključan za društvenu interakciju – osobito kod pasa. Svi smo vidjeli kako se psi najprije onjuše, a tek potom odluče hoće li se igrati ili će se udaljiti. U mnogim situacijama pas može i izdaleka procijeniti je li drugi pas prijetnja ili potencijalni saveznik upravo preko mirisa, bez potrebe za „upoznavanjem” u ljudskom smislu.
Ljudi, naravno, ne njuše jedni druge tako otvoreno. Ipak, znanost sve češće sugerira da miris bilježimo podsvjesno – i vlastiti i tuđi – te da se taj trag može utkati u dojam o osobi prije nego što postanemo svjesni što se točno dogodilo. To ne znači da se prijateljstva svode na kemiju kože, ali znači da miris može biti jedan od ranih filtara koji usmjerava našu pažnju i osjećaj ugode.
U novom istraživanju tim s Instituta Weizmann Institute of Science regrutirao je neromantične parove, odnosno ljude čija su se prijateljstva formirala vrlo brzo, prije nego što su imali priliku detaljno otkriti sličnosti u stavovima, navikama i životnim okolnostima. Fokus je bio na onim odnosima u kojima se dojam bliskosti pojavio „na prvu” i održao dovoljno dugo da se može nazvati prijateljstvom.
Nakon prikupljanja uzoraka tjelesnog mirisa istraživači su analizirali koliko su uzorci tih parova međusobno slični u usporedbi s nasumično uparenim osobama. Time su pokušali razdvojiti slučajnost od obrasca: ako se sličnost mirisa javlja značajno češće kod „brzih prijateljstava” nego kod nasumičnih parova, onda miris vjerojatno nije tek usputni detalj.
U jednome pokusu korišten je uređaj eNose, instrument koji kemijski analizira mirise i pretvara ih u mjerljive profile. U drugome pokusu procjenu sličnosti davali su ljudski volonteri: uzorci su im predstavljeni na standardiziran način, a oni su odgovarali koliko im se dva mirisa čine slična. Time su istraživači usporedili „strojnu” kemijsku analizu s ljudskom percepcijom.
Bez obzira na metodu, uzorci prijateljskih parova ocijenjeni su sličnijima nego uzorci nasumičnih parova. Drugim riječima, miris u prijateljstvu nije izgledao kao neutralan šum, nego kao signal koji se, barem u prosjeku, podudara s time tko s kim brzo uspostavlja bliskost.
Zanimljiv dio priče slijedi nakon toga. Tim je zatim regrutirao strance da u parovima sudjeluju u neverbalnoj društvenoj interakciji te ih je nakon susreta pitao osjećaju li da je prijateljstvo moguće. Opet se pojavio isti obrazac: osobe koje je eNose procijenio kao slične po profilu mirisa češće su prijavljivale prijateljski dojam. Prema izvještaju istraživača, miris je predviđao prijateljske osjećaje s 71 posto točnosti.
Ovdje je važno razumjeti što takav rezultat jest, a što nije. Nije riječ o tvrdnji da miris determinira prijateljstvo ili da se odnosi mogu „izračunati” iz uzorka majice. Riječ je o tome da miris može povećati vjerojatnost početne ugode i osjećaja kompatibilnosti, a taj rani osjećaj može olakšati daljnju interakciju: ljudi se više otvaraju, češće se smiju, spremniji su na suradnju i brže pripisuju dobre namjere.
Zašto bi se to događalo? Jedno moguće objašnjenje povezuje miris s imunološkim sustavom i suptilnim kemijskim tragovima koje tijelo proizvodi. Naše tijelo stalno izlučuje niz spojeva kroz kožu, znoj i dah; dio tih spojeva odražava unutarnja stanja, prehranu, mikrobiom, stres i širi fiziološki kontekst. Iako to ne „čitamo” kao poruku, mozak može prepoznati uzorke koji su povezani s osjećajem sličnosti ili sigurnosti.
Kada je riječ o prijateljstvu, često biramo sličnost. To se vidi u ponašanju: ljudi se spontano grupiraju prema interesima, vrijednostima, komunikacijskom stilu i životnom ritmu. Miris se može uklopiti u taj širi princip, kao još jedan sloj sličnosti koji djeluje prije riječi. Sličan miris može pojačati dojam „poznatosti”, a poznatost se u mnogim situacijama prevodi u ugodu.
Praktična implikacija nije da trebamo početi „testirati” prijatelje, nego da miris može biti jedan od razloga zašto se ponekad osjećamo iznenađujuće opušteno s potpunim strancem. Također može objasniti suprotnu pojavu: zašto nas netko na prvi pogled ničim ne vrijeđa, ali nam je interakcija naporna i teško nam je objasniti zašto. Miris, kao podsvjesni signal, može biti dio te jednadžbe, zajedno s tonom glasa, mikropokretima, osobnim prostorom i ritmom razgovora.
Važno je i ono što se u ovakvim temama lako zanemari: miris nije izoliran. Parfemi, deterdženti, sredstva za kosu, dezodoransi, prehrana, pušenje, okruženje i stres mogu promijeniti način na koji doživljavamo nečiji miris, pa čak i vlastiti. Zbog toga je realno očekivati da isti par ljudi u različitim okolnostima može imati različit dojam. Ipak, ako unatoč svim tim varijablama istraživanje i dalje nalazi razliku između brzih prijateljstava i slučajnih parova, to govori da u pozadini postoji stabilniji signal.
U društvenim okruženjima koja su sterilnija ili previše posredovana tehnologijom gubimo dio tih suptilnih informacija. Kad se upoznajemo na daljinu, u tekstu ili kroz kratke video pozive, mnogi kanali neverbalnog dojma su oslabljeni, a miris je praktično potpuno odsutan. To može objasniti zašto neki odnosi „kliknu” tek kad se ljudi upoznaju uživo: tek tada mozak dobiva kompletniju sliku, uključujući miris i sve što on nosi.
Postoji i osjetljiva društvena dimenzija: miris je usko vezan uz privatnost i kulturu. U mnogim sredinama nepoželjno je uopće govoriti o tome, a kamoli priznati da miris utječe na dojam o osobi. Ipak, činjenica da je tema nelagodna ne znači da je nevažna. U konačnici, miris je biološki kanal komunikacije koji se razvijao milijunima godina, i ne nestaje samo zato što ga ne spominjemo u pristojnom razgovoru.
Za romantičnog partnera želimo razliku, ali ne previše
Ljudi koji se žale da ne mogu donijeti odluku o izlascima dok ne dožive „kemiju” uživo često nisu daleko od znanstvenih pretpostavki. U romantici se miris pojavljuje kao potencijalno važan signal, ali s drugačijom logikom nego u prijateljstvu. Dok u prijateljstvu naginjemo sličnosti, u izboru partnera često nas privlači određeni stupanj razlike.
U romantičnom kontekstu miris se povezuje s biološkim kompatibilnostima koje se, pojednostavljeno rečeno, tiču imunoloških obilježja. U literaturi se često spominje kompleks gena poznat kao MHC, koji je povezan s imunološkim odgovorom. Ideja je da određene razlike mogu biti privlačne jer se potencijalno povezuju s širim rasponom imunoloških sposobnosti potomstva. To, naravno, nije „svjesni plan” nego statistička sklonost koja se može manifestirati kao dojam privlačnosti.
U praksi, međutim, ne vrijedi pravilo „što različitije, to bolje”. Neka istraživanja sugeriraju da žene u heteroseksualnim uzorcima ne biraju muškarce s najvećim mogućim razlikama u obilježjima poput MHC, nego preferencije često završavaju negdje u sredini. Drugim riječima, čini se da postoji optimalna zona razlike: dovoljno da postoji osjećaj privlačnosti, ali ne toliko da dojam postane neugodan ili „stran”. U tom okviru miris može djelovati kao fin regulator koji pomaže mozgu da procijeni gdje se netko nalazi na toj zamišljenoj skali.
Taj kontrast između prijateljstva i romantike može zvučati paradoksalno, ali je u skladu s ponašanjem ljudi u drugim područjima. Za prijatelja često želimo nekoga tko nam je sličan u tempu, humoru i vrijednostima, jer takva sličnost olakšava suradnju i predvidljivost. Za romantičnog partnera često tražimo i element novine i napetosti – ali bez gubitka osjećaja sigurnosti. Miris se može uklopiti u taj obrazac kao signal koji potiče ili prigušuje privlačnost.
Digitalno upoznavanje ovdje ima specifičan problem: video pozivi i dopisivanje slabo prenose informacije koje se inače skupljaju u zajedničkom prostoru. Budući da se miris ne može prenijeti elektroničkim putem, ljudi ponekad ostanu „zarobljeni” u dojmu koji je formiran na temelju fotografija i teksta, a zatim dožive iznenađenje uživo – pozitivno ili negativno. To ne znači da su aplikacije beskorisne, nego da je kanal informacija nepotpun.
Na tom tragu pojavile su se i neobične usluge koje pokušavaju uvesti miris u proces upoznavanja. Spominje se neprofitna usluga Smell Dating koja nudi mogućnost da se doživi miris potencijalnog partnera kroz uzorke, primjerice na komadima tkanine koji su bili u kontaktu s tijelom. Takav pristup je, razumljivo, neuobičajen i kulturno osjetljiv, ali ilustrira koliko neki ljudi osjećaju da im bez mirisa nedostaje ključan dio informacije.
Pitanje koje se često nameće jest može li miris objasniti i tzv. „zona prijateljstva”, situaciju u kojoj se netko doživljava ugodno, ali bez romantične privlačnosti. Ako u prijateljstvu preferiramo sličnost, a u romantici određeni stupanj razlike, onda je moguće da će osoba čiji miris djeluje „previše slično” potaknuti toplinu i bliskost, ali ne i seksualnu motivaciju. Važno je naglasiti da je to hipotetski okvir i da nijedan pojedinačni faktor ne objašnjava sve.
Neka istraživanja dodatno sugeriraju da, ako se u monogamnoj vezi završi s partnerom čiji je profil obilježja poput MHC vrlo sličan, kod dijela osoba može doći do pada seksualnog interesa. U javnim interpretacijama ponekad se spominju i rizici poput veće sklonosti traženju uzbuđenja izvan veze, no takve tvrdnje treba čitati oprezno: ljudska seksualnost i vjernost ovise o nizu psiholoških, društvenih i situacijskih čimbenika, a miris je samo jedan mogući dio šire slike.
Dobra je vijest da su obrasci povezani s MHC vrlo raznoliki i da ne postoji jedan „univerzalno privlačan” profil. To praktično znači da odsutnost snažne reakcije na nečiji miris ne govori ništa o vrijednosti te osobe, nego o kompatibilnosti u vrlo specifičnom smislu. Da se, primjerice, pomiriše nošena majica poznate osobe poput Justina Biebera ili Georgea Clooneyja, reakcija ne bi nužno bila oduševljenje – čak ni kod ljudi koji ih smatraju privlačnima na temelju izgleda i statusa.
Prema navodima usluge Smell Dating, miris može biti snažan izvor korisnih informacija bez obzira na dob ili seksualnu orijentaciju, pri čemu naglašavaju da im takvi podaci nisu nužni da bi osoba dobila dojam. Takva tvrdnja, čak i bez ulaska u marketinške motive, podsjeća na osnovnu ideju: miris je univerzalan kanal, a njegove učinke možemo osjetiti i kada ga ne tematiziramo.
U kontekstu svakodnevice to može značiti jednostavnu promjenu perspektive. Ako se želi upoznati nove ljude i razviti prijateljstvo, korisno je birati situacije uživo u kojima se prirodno razmjenjuju suptilni signali – uključujući miris – poput zajedničkih aktivnosti, tečajeva, sporta, volonterskih zadataka ili manjih društvenih okupljanja. U takvim okruženjima dojam kompatibilnosti često se formira brže i stabilnije nego u kanalima koji prenose samo riječi i sliku.
Jednako tako, ako se netko upoznaje radi izlazaka, iskustvo susreta uživo može biti važan korak čim se pojavi osnovna sigurnost i interes. Nije riječ o poticanju brzopletosti, nego o činjenici da miris i cjelokupna neverbalna slika nose informacije koje je teško zamijeniti. Nekima će upravo taj prvi susret razjasniti osjećaj privlačnosti, dok će drugima potvrditi da je početna simpatija stabilna i u stvarnom prostoru.
U svemu tome vrijedno je zadržati i dozu skepse: miris može biti pod utjecajem bolesti, lijekova, ciklusa, stresa, promjena prehrane i okoline. Jednokratni dojam može varirati, pa je razumno ne donositi preoštre zaključke na temelju jedne situacije. Ipak, činjenica da miris može predvidjeti osjećaj ugode ili kompatibilnosti pomaže objasniti zašto se ponekad jednostavno „osjeti” da je netko naš, iako još nemamo racionalno objašnjenje.
Konačno, važno je razlikovati higijenu od mirisa kao signala. U društvenom životu higijena djeluje kao osnovni prag poštovanja i brige za druge, dok miris u biološkom smislu govori o nijansama kompatibilnosti koje ostaju i kad je higijena uredna. Dvije osobe mogu biti jednako uredne, a ipak jedna kombinacija djeluje ugodno, a druga neutralno ili naporno. U tom smislu miris nije moralna kategorija, nego informacija koju mozak – sviđalo nam se to ili ne – može uzeti u obzir.
