Zbog zatvaranja vrtića i škola tijekom pandemije, roditelji su doživjeli snažan porast obaveza oko skrbi o djeci. Majke su preuzele većinu dodatne brige i učenja kod kuće. Primjerice, izvješće Pew Report (2022) navodi da se prosječno vrijeme koje su majke provodile nadzirući djecu dok istodobno obavljaju druge zadatke povećalo s 5,8 na 8,2 sata dnevno. Taj se obrazac razlikovao od porasta s 4,3 na 5,5 sati kod očeva.1
Zbog pojačanih zahtjeva za skrbi mnoge su žene – osobito majke – napustile svoje poslove, čime je preokrenut višedesetljetni napredak prema ravnopravnijem zaposlenju. Do 2021. godine, 10 milijuna majki u SAD-u nije aktivno radilo.2 Stope zaposlenosti očeva također su pale tijekom pandemije, ali znatno manje nego kod majki.3 Kako je pandemija odmicala, stope zaposlenosti očeva brže su se oporavile nego stope zaposlenosti majki.3
Mnogi parovi rodne razlike u dodatnim obavezama skrbi tijekom pandemije COVID-19 pripisuju razlikama u zaradi.4 Drugim riječima, često se opravdava nesrazmjeran izlazak žena s tržišta rada time da men contribute more towards the household economy than women do, pa – ako netko mora privremeno prekinuti rad – ima smisla da to učini sekundarni hranitelj.4
Što se dogodilo sa zaposlenošću majki koje zarađuju više od svojih muških partnera? Na to je pitanje važno odgovoriti iz triju razloga. Prvo, udio supruga koje zarađuju više od muževa raste. Drugo, ako majke koje zarađuju više ipak češće napuštaju posao, to upućuje na rodno neravnopravnu podjelu rada prisutnu u obiteljima u SAD-u. Treće, time se pokazuje kako je COVID-19 doveo do preokreta u postignutoj rodnoj jednakosti na tržištu rada.
Nedavno istraživanje Scarborough i suradnika bavilo se upravo time.5 Utvrdili su da su u ranoj fazi pandemije očevi male djece koji su bili primarni hranitelji zadržavali zaposlenje. Suprotno tomu, status primarnog hranitelja nije spriječio majke male djece da napuštaju posao kako bi skrbile o djeci. Umjesto toga, zaštitni čimbenik za žene bio je rad od kuće – odnosno oblik rada poznat kao telecommuting – jer im je omogućio istodobnu skrb i plaćeni rad.
Opća je implikacija da su rodne nejednakosti u kućnoj podjeli rada toliko duboko ukorijenjene da su parovi ponekad spremni odreći se većeg zajedničkog dohotka kako bi održali podjelu u skladu s tradicionalnim rodnim normama. Nalazi također upućuju na to da fleksibilno radno vrijeme, fleksibilni rasporedi i rad na daljinu omogućuju ženama kontinuitet zaposlenja. Time se dodatno ističe važnost razvoja politika koje pomažu ženama uravnotežiti plaćeni rad i kućanske obaveze, uključujući širi pristup kvalitetnijoj skrbi o djeci.
Kako je došlo do preopterećenja skrbi
U trenucima kada su obrazovne institucije privremeno zatvarane, dnevne rutine obitelji mijenjale su se iz temelja. Majke su često preuzimale koordinaciju nastave na daljinu, pripremu obroka, logistiku obiteljskog kućanstva i emocionalnu podršku djeci. Za mnoge majke promjena nije bila samo kvantitativna, nego i kvalitativna: vrijeme provedeno s djecom prešlo je iz „slobodnih“ trenutaka u neprekidan nadzor, planiranje i pedagogiju. Kada se odjednom u istom stanu odvija nastava, rad i obiteljski život, fizičke i mentalne granice rada brišu se – a upravo su majke često bile te koje su držale sve konce u rukama.
Takav intenzivan angažman u skrbi često je pratio osjećaj odgovornosti koji su pojačali kulturni obrasci. U mnogim je kućanstvima i prije pandemije postojala nejednaka raspodjela neplaćenog kućanskog rada; u krizi se to nerazmjerno prelilo na majke. Čak i kada su oba roditelja radila od kuće, nejednaka raspodjela „nevidljivog rada“ – planiranja, podsjećanja, organiziranja – ostajala je nevidljiva, ali presudna. Za majke je to značilo više prekida, više mikro-zadataka i manje neprekinutih intervala potrebnih za zahtjevnije poslove.
Ekonomski argument i njegova ograničenja
Jedno od uobičajenih opravdanja zašto majke češće napuštaju posao jest razlika u zaradama. Ako partner zarađuje više, čini se „racionalnim“ da se drugi privremeno povuče. No taj je argument uži nego što se čini. Prvo, ne uzima u obzir dugoročne posljedice za karijeru. Prekid rada može usporiti napredovanje, smanjiti pregovaračku moć i dovesti do kasnijeg povratka na radna mjesta niže kvalitete. Drugo, zanemaruje nelinearne efekte: izgubljene prilike za učenje i umrežavanje ne mogu se lako nadoknaditi. Treće, taj argument često neotkriveno pretpostavlja da će majke „prirodno“ podnijeti teret – pa se početna odluka ne donosi u potpuno ravnopravnim uvjetima.
Važno je primijetiti i psihološku dimenziju. Za brojne majke osjećaj dužnosti prema djeci i kućanstvu postaje normativni kompas. Iako isti osjećaj postoji i kod očeva, pritisak očekivanja okoline nerijetko je asimetričan. Majke tako nerijetko donose odluke pod utjecajem društvenih poruka o „dobroj majci“ – poruka koje, i bez statistika, oblikuju svakodnevne izbore i prioritete. U takvim okolnostima, čak i majke s višim prihodima mogu smatrati da je prekid rada „ispravna“ odluka.
Primarni hranitelj i rodna asimetrija
Posebno zanimljiv slučaj jesu kućanstva u kojima žene zarađuju više. Istraživanja su ukazala na paradoks: očevi koji su primarni hranitelji zadržavali su zaposlenje, dok to kod majki nije uvijek bio štit. To upućuje na to da se uloga hranitelja različito tumači ovisno o spolu. Kada je muškarac taj koji donosi veći prihod, očekivanja okoline često ga podržavaju u kontinuiranom radu. Kada je žena ta koja zarađuje više, očekivanja – tiha, ali prisutna – i dalje sugeriraju da će majke prioritetno preuzeti skrb. Za majke to može značiti da se, unatoč ekonomskoj logici, prate tradicionalni obrasci.
Ova asimetrija ne proizlazi samo iz normi, nego i iz organizacijskih praksi. Poslovi s visokim primanjima nerijetko dolaze s visokim zahtjevima dostupnosti i intenzivnim rokovima. Ako poslodavac ne nudi fleksibilnost, majke će se teže uklopiti u zahtjeve istodobne skrbi i rada. Suština nije u „nedostatku ambicije“, nego u neskladu između radnog dizajna i realnih obiteljskih potreba.
Uloga rada od kuće i fleksibilnosti
Rad na daljinu, kada je dostupan, pruža obiteljima dodatni stupanj slobode. Za majke to može značiti manje vremena u prometu, više mogućnosti za organiziranje dnevnih zadataka i bržu reakciju na potrebe djece. Ipak, rad od kuće nije univerzalno rješenje. Bez jasnih granica i podrške, može doći do „spajanja“ uloga koje dodatno opterećuje upravo majke. Ako sastanci traju cijeli dan, a djeca trebaju pomoć oko školskih zadataka, majke se često nađu u situaciji paralelnog rada – sudjeluju na pozivu, odgovaraju na poruke i istovremeno pomažu oko zadaće. U takvom okruženju, iako je rad formalno moguć, kvalitetan učinak postaje iscrpljujući cilj.
Kada poslodavci uvedu jasna pravila – vremenske blokove bez sastanaka, fleksibilne rokove, mogućnost asinkronog rada – ravnoteža se poboljšava. Za brojne majke odlučujuća je mikro-fleksibilnost: sloboda da se radni dan privremeno prilagodi ritmu djetetovih potreba, bez straha od sankcija. U tom smislu, organizacijska kultura važnija je od same tehnologije, a povjerenje važnije od nadzora.
Kako odluke nastaju u kućanstvima
Odluka da netko privremeno napusti posao rijetko je rezultat jednoga čimbenika. Najčešće se radi o kombinaciji: dostupnosti formalne skrbi, prirodi posla, podršci poslodavca, zdravlju članova obitelji i osobnim vrijednostima. U mnogim je obiteljima uloga baka i djedova bila ključna; ograničenja kretanja onemogućila su uobičajeni lanac podrške. Tamo gdje mreža podrške izostane, majke su češće bile te koje su „popunile prazninu“, osobito ako su već vodile glavnu logistiku kućanstva. Naposljetku, ako je škola zatvorena, a poslodavac ne nudi fleksibilnost, realne opcije su ograničene – i majke su se često suočavale s najtežim izborima.
Učinci prekida rada na karijerne putanje
Prekidi rada ostavljaju trag koji se ne vidi odmah. Čak i kada se osoba vrati, često se vraća na manje vidljive zadatke, s manje projekata visokog utjecaja. Za majke to može značiti sporiji rast odgovornosti i dulje razdoblje do sljedećeg napredovanja. Mreže profesionalnih kontakata u tom se periodu mogu prorijediti, što dodatno otežava pristup novim prilikama. Važna je i dinamika samopouzdanja: nakon mjeseci ili godina izvan punog kapaciteta, povratak može pratiti osjećaj „zaostatka“. Ako organizacije ne prepoznaju i ne adresiraju te mehanizme, rizik je da se razlike učvrste.
Što je pomoglo obiteljima koje su uspjele zadržati zaposlenje
- Jasna podjela vremena i prostora: kućni „uredi“, vremena za tihi rad i dogovoreni rasporedi smanjili su broj prekida za koje bi inače odgovarale majke.
- Podrška vodstva: kada su nadređeni aktivno ohrabrivali fleksibilnost, majke su lakše prijavljivale potrebe i prilagođavale raspored bez stigme.
- Kvalitetna komunikacija u paru: tjedno planiranje i ravnomjernija raspodjela zadataka smanjili su pritisak koji bi se inače slijevao na majke.
- Institucionalne mjere: dodatni dani plaćenog odsustva, vaučeri za skrb i mogućnosti privremenog smanjenog radnog vremena bez kazne.
Zašto se „racionalne“ odluke često donose iracionalno
Često se pretpostavlja da kućanstva maksimiziraju dohodak. No u praksi se odluke donose pod vremenskim pritiskom, uz nepotpune informacije i snažne emocionalne poticaje. Ako je dijete nemirno, a rok istječe, osoba s „fleksibilnijim“ poslom češće će ga prekinuti. Ako se to više puta dogodi, nastaje obrazac. Za majke takvi obrasci mogu postati samoodrživi: kako češće prekidaju posao, tako lakše prihvaćaju ideju da će upravo one „privremeno“ pauzirati. Jednom donesena, takva odluka – čak i kada je privremena – ima posljedice koje se protežu godinama.
Uloga jezika i narativa
Način na koji govorimo o obiteljskim odlukama također utječe na ishode. Kada se preuzimanje skrbi opisuje kao „pomoć“, pretpostavlja se da netko drugi ima „glavnu“ odgovornost. Taj jezik često stavlja teret na majke. Suprotno tome, kada se briga i kućanski rad opisuje kao zajednički projekt – s vidljivim zaduženjima i rokovima – odgovornost postaje raspodijeljena. U profesionalnom okruženju slično vrijedi za pojam „fleksibilnosti“: ako se shvaća kao prilagodba radi produktivnosti, a ne kao ustupak, i majke i očevi lakše je koriste bez stigme.
Organizacijski dizajn koji ublažava rizike
Poslodavci imaju veliku ulogu u tome hoće li zaposlenici ostati ili otići. Mjere ne moraju biti grandiozne da bi imale učinak. Jasni vremenski okviri za komunikaciju smanjuju pritisak stalne dostupnosti. Planovi nasljeđivanja i „dupli ključevi“ za projekte omogućuju da privremena odsutnost ne znači zastoj. Programi mentorstva olakšavaju povratak nakon pauze. Transparentni kriteriji napredovanja – usmjereni na rezultate, a ne na „prisustvo“ – smanjuju kaznu koju često trpe majke.
Prakse koje pomažu u svakodnevici
- Usuglašavanje tjednih ciljeva u obitelji: zajednički kalendar obaveza, u kojem se upisuju i školské potrebe i radni rokovi, smanjuje nevidljivi teret koji bi inače nosile majke.
- Raspodjela „nevidljivih“ zadataka: planiranje obroka, dogovaranje termina i kupovina školskog materijala trebaju imenovane nositelje – inače se podrazumijeva da će to preuzeti majke.
- Dogovor o „tihim satima“: u razdobljima ključnog rada jedan roditelj preuzima skrb, kako bi majke dobile neprekinute blokove za zadatke visokog fokusa.
- Upotreba asinkronih kanala: pisana ažuriranja i jasno označeni rokovi smanjuju potrebu za sastancima u terminima kada majke preuzimaju skrb.
- Plan B za skrb: popis osoba ili servisa koji mogu uskočiti kada škola privremeno zatvori ili kada se razredi rotiraju na nastavu na daljinu.
Širi društveni kontekst
Obiteljske odluke ne nastaju u vakuumu. Javne politike o skrbi, radnom vremenu i plaćenom dopustu stvaraju okvir u kojem su neke strategije izvedive, a druge ne. Tamo gdje je pristup kvalitetnoj skrbi širi, pritisak na kućanstva manji je i majke imaju više stvarnih opcija. Tamo gdje su poslodavci potaknuti da nude fleksibilnost, majke rjeđe moraju birati između prihoda i skrbi. Uloga zajednice – škole, lokalne inicijative, udruge roditelja – također je presudna jer uvodi mreže podrške koje podižu „strop“ izdržljivosti kućanstava.
Razlike među sektorima i zanimanjima
Radničke stvarnosti nisu jednake. U zanimanjima koja zahtijevaju fizičku prisutnost, opcije su ograničene: smjene se moraju odraditi, a rad od kuće nije moguć. Tamo gdje su rasporedi kruti, majke se češće nalaze pred binarnim izborom. U uredskim zanimanjima prostor prilagodbe je širi, ali i ondje uspjeh ovisi o kulturi tima. Ako se produktivnost vrednuje kroz „stalno svjetlo na statusu“, majke će se teško natjecati s onima koji nemaju brigu o djeci. Ako se pak vrednuju rezultati i kvaliteta, majke imaju više prostora da zadrže zaposlenje bez kompromitiranja skrbi.
Perspektiva djece i dugoročne navike
Ne treba zanemariti ni pogled iz dječje sobe. Djeca usvajaju obrasce koje vide. Kada vide da oba roditelja sudjeluju u skrbi i kućanskom radu, ta se ravnoteža normalizira. Kada primjećuju da su majke te koje uvijek prekidaju posao zbog kućanskih obaveza, šalje se drugačija poruka. U vremenu poremećenih rutina, svaka mala promjena – raspored kućanskih zadataka na hladnjaku, zajedničko planiranje u nedjelju navečer – može iscrtati drugačiji model na koji će se djeca osloniti kasnije u životu.
Kako izgleda „sigurna mreža“ u praksi
Kućanstva koja su se lakše nosila s prekidima imala su više razina zaštite: jasne dogovore u paru, fleksibilnog poslodavca, pristup povremenoj skrbi i otvorene komunikacijske kanale sa školom. U takvim postavkama, čak i kada nastane izvanredna situacija, teret se ne slije na jednu osobu. To za majke znači manje vjerojatnosti da će morati potpuno napustiti posao i veće šanse da će održati kontinuitet – makar u izmijenjenom ritmu.
Što institucije mogu učiniti odmah
- Proširiti dostupnost kratkoročnih rješenja za skrb koja se mogu aktivirati ad hoc, kako bi majke imale operativnu alternativu umjesto napuštanja posla.
- Potaknuti poslodavce na modele rada koji kombiniraju rad na lokaciji i rad od kuće, uz jasne standarde učinka.
- Uvesti programe povratka na posao s mentorstvom i faznim povećanjem opterećenja, kako majke ne bi trpjele dugotrajnu „kaznu povratka“.
- Promicati komunikacijske kampanje koje prikazuju skrb kao zajednički projekt roditelja, čime se smanjuje pritisak koji nesrazmjerno snose majke.
Prakse parova koje smanjuju rizik novog prekida
Parovi koji žele smanjiti rizik da će ponovno morati birati između posla i skrbi mogu usvojiti nekoliko navika. Prvo, planirati u „valovima“: unaprijed dogovoriti tko preuzima jutarnje, a tko popodnevne vrhunce obaveza. Drugo, uspostaviti pravilo o rotaciji hitnih intervencija: idući put kada škola nazove usred radnog dana, ne preuzima uvijek ista osoba. Treće, izgraditi male rezerve vremena za nepredviđene događaje. Kumulativno, te prakse znače da majke ne postaju automatska „linija obrane“, već da se teret dijeli.
Slojevi identiteta i različite potrebe
Važno je uvažiti da se iskustva razlikuju prema regijama, kulturama i zanimanjima. Neke će obitelji prioritet dati formalnoj skrbi, druge će se osloniti na širu rodbinu ili susjedstvo. Za majke koje rade smjene, korisno je razmišljati u „blokovima pokrivanja“; za one u projektno orijentiranim ulogama, naglasak je na pregovaranju o rokovima i očekivanjima. Ne postoji jedinstveno rješenje, ali postoji niz principa – ravnopravna raspodjela skrbi, jasna komunikacija, fleksibilni aranžmani – koji dosljedno smanjuju pritisak koji inače pogađa majke.
Pogled prema stabilnijem ritmu rada i skrbi
Kada se školski i vrtićki sustavi stabiliziraju, kućanstva lakše planiraju. Ipak, učinci proteklog razdoblja ostaju. Neki su razvili nove kompetencije, drugi su osjetili granice izdržljivosti. Za majke je ključno da o tim iskustvima razgovaraju unutar obitelji i s poslodavcima – kako bi se dobra rješenja zadržala, a neučinkovite prakse napustile. Tako se izgrađuje otpornost: ne kao povratak na „staro“, nego kao promišljena prilagodba koja prepoznaje što je doista važno i kako se tereti mogu pravednije dijeliti, sada i ubuduće.
