Ne postoji jednostavna priča o tome što uzrokuje anoreksiju ili bulimiju, a stereotipi o tome tko „može” ili „ne može” razviti poremećaji prehrane često su pogrešni. Istraživanja su godinama bilježila povišene stope anoreksije i bulimije u zanimanjima u kojima se naglašava ekstremna mršavost, poput baleta ili određenih sportova. No kada je riječ o sustavnom fokusiranju na vitkost, malo je industrija koje su toliko privlačile pozornost istraživača kao svijet mode. Unatoč povremenim pomacima prema većoj raznolikosti, modni modeli, osobito oni koji rade revije na pisti, i dalje se često očekuje da budu izrazito mršavi – ponekad i do razine koja može biti opasna.
Velik dio istraživanja opisuje na koji način izloženost fotografijama ultra-mršavih modnih modela može pridonijeti nezadovoljstvu tijelom, restriktivnoj prehrani ili simptomima koji nalikuju na poremećaji prehrane kod žena koje nisu u industriji. Mnogo je manje rada, međutim, usmjereno na to kako zahtjevi modelinga za ekstremnom vitkošću djeluju na učestalost poremećaji prehrane među ženama koje u toj industriji doista rade. Jedno istraživanje objavljeno u časopisu The European Eating Disorders Review pokazuje da, unatoč novijim nastojanjima da se ograniči angažiranje opasno mršavih modela, velik udio profesionalnih modela i dalje ima izrazito nisku tjelesnu težinu. Istodobno, samo dio tih modela navodi visoku razinu ponašanja koja se uobičajeno povezuju s poremećaji prehrane, što sugerira da sama mršavost i obrasci ponašanja ne moraju uvijek ići zajedno.
Modni modeli nerijetko se susreću s izravnim zahtjevima da smršave ili da održavaju izrazito nisku težinu. Takvi zahtjevi često dolaze od agenata i dizajnera, koji naglašavaju da je vrlo mršavo tijelo i ključ za dobivanje posla i nužno kako bi se moglo „stati” u izuzetno male konfekcijske veličine koje se obično osiguravaju za revije. U novijem istraživanju koje je vodio tim znanstvenika iz Mađarske, gotovo 200 modela – sve žene – iz 36 različitih zemalja ispunilo je internetski upitnik o stavovima i ponašanjima povezanima s poremećaji prehrane. Ispitanice su uspoređene s uzorkom žena slične dobi koje se nisu bavile modelingom. Upitnik je podijeljen putem društvenih mreža modnih modela te uz pomoć nekoliko neprofitnih organizacija koje rade na zaštiti modela.
Kako bi procijenili veličinu tijela, istraživači su izračunali indeks tjelesne mase (ITM) iz samoprijavljene visine i težine. ITM nije idealan pokazatelj zdravlja pojedinca, ali može pružiti grubu procjenu ekstremne mršavosti, osobito kada se promatraju skupine. Općenito se donja granica „zdravog” ITM-a često navodi kao 18,5. U nastojanju da se suzbije anoreksija, neke su zemlje uvele ograničenja koja se odnose na rad modela čiji je ITM ispod 18. Ipak, modni modeli su često genetski neuobičajeno visoki i vitki, pa nizak ITM ne mora nužno značiti loše zdravlje ili prisutnost poremećaji prehrane. Upravo zato je važno razlikovati prirodnu tjelesnu građu od obrazaca ponašanja i psiholoških simptoma. S obzirom na fokus istraživanja na ekstremnu vitkost, u ovom uzorku nisu sudjelovali modeli većih konfekcijskih brojeva.
Sudionice su ispunile mjere za procjenu simptoma povezanih s poremećaji prehrane, koje su obuhvaćale težnju prema mršavosti, kompenzacijska ponašanja poput namjernog izazivanja povraćanja te nezadovoljstvo tijelom. Istraživači su zatim povezali rezultate upitnika s izračunatim ITM-om. Važno je naglasiti da se stvarna dijagnoza poremećaji prehrane uobičajeno postavlja kliničkim intervjuom koji provodi educirani stručnjak. U ovom istraživanju dijagnoze su „simulirane” kombiniranjem odgovora iz upitnika i ITM-a. Primjerice, simulirana anoreksija temeljila se na ITM-u ispod 17, uz istodobno iznimno visok rezultat na mjeri težnje prema mršavosti – kombinaciji koja upućuje na snažnu motivaciju za restrikciju i održavanje vrlo niske težine.
Simulirana bulimija temeljila se na prijavi barem jedne epizode prejedanja tjedno i barem jednog kompenzacijskog ponašanja (poput povraćanja), uz visoke rezultate na težnji prema mršavosti i drugim indikatorima bulimičnih simptoma. Osim toga, istraživači su izdvojili i žene koje su mogle biti klasificirane kao osobe s „djelomičnim sindromom”, odnosno subkliničkim poremećaji prehrane. To su situacije u kojima osoba doživljava značajne simptome i posljedice, ali ne zadovoljava sve kriterije koji bi se očekivali za punu dijagnozu. U praksi to može značiti da se ponašanja događaju rjeđe, da je težina iznad određenog praga ili da pojedini kriteriji nisu ispunjeni, iako je patnja i narušenost funkcioniranja i dalje stvarna.
Općenito, istraživači su utvrdili da su modni modeli u uzorku bili izuzetno mršavi. Oko 45 posto imalo je ITM između 17 i 18,5, a dodatnih 21 posto imalo je ITM ispod 17, što se obično smatra izrazito pothranjenom kategorijom. U usporedbi s tim, samo 4 posto žena u skupini koja se nije bavila modelingom imalo je ITM ispod 17. Kada je riječ o simuliranim dijagnozama, 4 posto modela zadovoljilo je kriterije za anoreksiju, uz dodatnih 15 posto koje je zadovoljilo kriterije za subkliničku anoreksiju. Više stope i punog i djelomičnog sindroma anoreksije zadržale su se čak i nakon što su istraživači statistički prilagodili analize činjenici da su modni modeli u prosjeku bili viši i prirodno vitkiji od žena u usporednoj skupini. Bulimija je bila rjeđa: oko 2 posto zadovoljilo je pune kriterije, a 6 posto bilo je u subkliničkoj kategoriji za bulimiju. Ukupno gledano, bulimija nije bila češća u skupini modela u odnosu na skupinu koja se nije bavila modelingom, što podsjeća da se rizici za poremećaji prehrane mogu razlikovati ovisno o tipu simptoma.
Ekstremna mršavost često se navodi kao dijagnostički pokazatelj anoreksije, ali ne i bulimije ili poremećaja prejedanja, koji u ovom istraživanju nije procjenjivan zbog postavljenog fokusa. Osobe koje se bore sa simptomima nalik anoreksiji, ali nisu pothranjene, nerijetko dobivaju dijagnozu iz skupine „drugo specificirano”, a u svakodnevnom se govoru katkad spominje i „atipična” anoreksija. To je važno jer poremećaji prehrane nisu ograničeni samo na one koji su izrazito mršavi. Netko može imati ozbiljnu opsesiju hranom, snažan strah od debljanja, rigidna pravila prehrane i kompenzacijska ponašanja, a da pritom tjelesna težina ne djeluje „alarmantno” promatraču. Upravo zato pojednostavljivanje problema na samu težinu može prikriti stvarne obrasce poremećaji prehrane i odgoditi prepoznavanje teškoća.
Rezultati istraživanja u cjelini sugeriraju da su modni modeli i dalje znatno mršaviji od žena slične dobi te da su često u zoni opasno niske težine. Ujedno, nalazi daju potporu čestoj tvrdnji da samo bavljenje modelingom može povećati rizik za anoreksiju i srodne oblike poremećaji prehrane, barem kod dijela žena koje su izložene pritiscima i procjenjivanju tijela kao „alata” za posao. Pritom je važno ne zanemariti razlike unutar same industrije: zahtjevi za pistu mogu biti stroži nego za druge poslove, a pritisci se mogu pojačati u razdobljima castinga, putovanja i neredovitog rasporeda obroka. Hoće li modne kuće s vremenom u većoj mjeri prihvatiti širi raspon tjelesnih tipova na pisti? Dokazi su miješani. Tjedni mode u posljednjim sezonama povremeno su uključivali veći broj modela većih konfekcijskih brojeva, ali u najutjecajnijim kućama standardi vitkosti i dalje prevladavaju, pa se teme poput zdravlja, radnih uvjeta i prevencije poremećaji prehrane stalno vraćaju u središte rasprave.
U praksi, razgovor o poremećaji prehrane među profesionalnim modelima zahtijeva istodobno promatranje više razina: bioloških predispozicija, psiholoških faktora i radnog okruženja. Čak i kada je osoba prirodno vitka, svakodnevno vaganje, komentari o „problematičnim” dijelovima tijela i stalno uspoređivanje s drugim tijelima mogu pojačati perfekcionizam i potrebu za kontrolom. Kada se tomu pridodaju putovanja, promjene vremenskih zona, nepravilno spavanje i neredoviti obroci, rutine koje pomažu stabilnom odnosu prema hrani mogu se raspasti. U takvim okolnostima neki ljudi posegnu za restrikcijom, preskakanjem obroka ili kompenzacijskim ponašanjima – strategijama koje kratkoročno mogu djelovati kao „rješenje”, ali dugoročno učvršćuju obrasce poremećaji prehrane.
Iako se u javnosti često stvara dojam da su poremećaji prehrane „neizbježni” u svijetu mode, nalazi ovakvih istraživanja upućuju na nijansiraniju sliku. S jedne strane, velik udio izrazito niske težine među modelima pokazuje da su standardi industrije usko postavljeni i da se na tijela primjenjuju očekivanja koja mnoge osobe ne mogu dosegnuti bez nezdravih strategija. S druge strane, činjenica da samo dio vrlo mršavih modela prijavljuje visoku razinu ponašanja tipičnih za poremećaji prehrane podsjeća da tijelo nije jedini pokazatelj, te da je potreban oprez pri interpretaciji. Upravo zbog te složenosti, važnu ulogu mogu imati jasne politike agencija i organizatora revija, edukacija o prepoznavanju ranih znakova, te osiguravanje pristupa stručnjacima koji razumiju specifičnosti posla. Kada se govori o poremećaji prehrane, korisno je izbjegavati brzopotezne pretpostavke i umjesto toga pratiti kombinaciju signala: promjene raspoloženja, rigidnost oko hrane, strah od obroka, kompulzivno vježbanje, tajnovitost, te stalno nezadovoljstvo tijelom – čak i onda kada okolina tvrdi da osoba izgleda „idealno”.
/ LinkedIn slika: Nata Sha/Shutterstock
