Skupina politoloških i psiholoških istraživača, povezanih s nekoliko američkih sveučilišnih centara, pokazala je da se političko opredjeljenje može procjenjivati analizom snimanja mozga metodom funkcionalne magnetske rezonancije. U središtu njihova pristupa nalazi se mjerenje obrazaca moždane aktivnosti i odnosa između različitih regija mozga – pri obavljanju zadataka i u stanju mirovanja – te usporedba tih obrazaca među osobama koje se samoopisuju kao liberalno ili konzervativno orijentirane. U praksi to znači da se iz podataka prikupljenih tijekom fMRI snimanja može izvesti model koji s određenom razinom točnosti predviđa gdje se netko nalazi na političkom spektru.
U studiji objavljenoj u časopisu PNAS Nexus istraživači su koristili podatke dobivene metodom fMRI kako bi analizirali moždanu aktivnost 174 dobrovoljca u dobi od 18 do 40 godina, pri čemu su sudionici obuhvaćali različite političke ideologije. Tijekom snimanja sudionici su izvršavali više vrsta zadataka koji su uključivali emocionalne reakcije, prisjećanje, poticaje povezane s nagradom te see zadatke provjere istinitosti tvrdnji, u kojima osoba treba procijeniti je li izjava istinita ili lažna. Umjesto da se zadrže na jednoj regiji mozga, autori su promatrali kako se mreže funkcionalne povezanosti razlikuju između ideoloških skupina dok sudionici izvršavaju pojedini zadatak, ali i kada miruju. Upravo ta funkcionalna povezanost – kako se signali u različitim dijelovima mozga pojavljuju usklađeno – bila je temelj za prediktiv see nalaze dobivene iz fMRI podataka.
Razumijevanje funkcionalne povezanosti
Da bi se razumjelo zašto je funkcionalna povezanost toliko važna, korisno je poći od jednostavne ideje: mozak nije skup izoliranih “centara”, nego dinamična mreža u kojoj različite regije istodobno sudjeluju u obradi informacija. Analiza funkcionalne povezanosti, koja se često provodi na podacima prikupljenima metodom fMRI, usmjerena je na to javljaju li se promjene signala u dvjema regijama dosljedno u isto vrijeme. Kada se takva usklađenost pojavi, istraživači kažu da između regija postoji funkcionalna povezanost. To, međutim, ne znači automatski da jedna regija uzrokuje promjene u drugoj ili da izravno “komuniciraju” jedna s drugom; moguće je i da treći izvor potiče aktivnost u obje regije istodobno. Drugim riječima, funkcionalna povezanost opisuje obrazac zajedničke dinamike, a ne nužno smjer ili mehanizam utjecaja.
Funkcionalna povezanost posebno je korisna zato što omogućuje promatranje mozga na razini mreža, a ne samo pojedinačnih točaka. U kliničkim i istraživačkim kontekstima promjene u stabilnim obrascima funkcionalne povezanosti tijekom vremena mogu pomoći u procjeni povezanosti određenih oštećenja ili postupnog propadanja tkiva s neurološkim bolestima i poremećajima. U širem smislu, činjenica da se funkcionalna povezanost razlikuje među ljudima doprinijela je razvoju političke neuroznanosti, područja koje nastoji utvrditi postoji li neurološka osnova za razlike u političkim ideologijama, stavovima i ponašanjima. U takvim istraživanjima naglasak nije na “etiketiranju” pojedinaca, nego na tome da se objasni kako se kognitivni i emocionalni procesi razlikuju na razini mreža, što se zatim može povezivati s ideološkim preferencijama.
U kontekstu ove studije, funkcionalna povezanost nije promatrana samo kao statična “mapa”, nego kao nešto što se mijenja ovisno o tome što osoba radi. Kada sudionik rješava zadatak koji izaziva emocionalnu reakciju, primjerice, aktiviraju se obrasci koji uključuju više regija zaduženih za procjenu značenja podražaja, tjelesne reakcije i regulaciju emocija. Kada sudionik rješava zadatak prisjećanja, u prvi plan dolaze mreže povezane s dohvatom informacija i praćenjem točnosti sjećanja. I u jednom i u drugom slučaju, fMRI omogućuje bilježenje promjena signala koje se zatim pretvaraju u pokazatelje funkcionalne povezanosti, odnosno u mjere usklađenog rada regija. Važno je da se takve mreže mogu analizirati i u stanju mirovanja – kada osoba nije usredotočena na konkretan zadatak – jer i tada mozak održava stabilne obrasce funkcionalne povezanosti koji odražavaju dugotrajnije karakteristike sustava.
Upravo zato autori ovakvih radova često kombiniraju podatke dobivene tijekom zadataka i podatke u mirovanju. Funkcionalna povezanost tijekom zadataka može bolje zahvatiti način na koji osoba obrađuje konkretne vrste informacija, dok funkcionalna povezanost u mirovanju može odražavati baznu organizaciju mreža. Kada se oba izvora informacija spoje, dobiva se šira slika o tome kako se mozak organizira i kako reagira na zahtjeve okoline. U studiji koja se oslanja na fMRI, takav pristup omogućuje usporedbu ideoloških skupina na više razina: kako se razlikuju kada treba donijeti procjenu istinitosti, kako kada se aktiviraju poticaji povezani s nagradom, a kako kada se potiče empatijsko reagiranje.
Politička neuroznanost u praksi
Rezultati su pokazali da su zadaci povezani s empatijom, nagradom i prisjećanjem bili najjače prediktivni za političko opredjeljenje. Drugim riječima, u tim je zadacima funkcionalna povezanost između određenih mreža imala najviše informativne vrijednosti za razlikovanje ideoloških skupina. Iako je dio zadataka upućivao na predviđanja koja su se kretala prema umjerenijim pozicijama – umjerenom konzervativizmu ili umjerenom liberalizmu – istraživači su naveli da je zadatak nagrade bio usklađeniji s predviđanjem ekstremnijih političkih stavova, dok je zadatak empatije snažnije korelirao s umjerenijom ideologijom. Važno je razumjeti da se ovdje ne radi o tvrdnji da jedan tip zadatka “stvara” ideologiju, nego o opažanju da se u fMRI podacima, kroz funkcionalnu povezanost, pojavljuju različiti obrasci koji su statistički povezani s ideološkim samopozicioniranjem.
Takvo razlikovanje ima nekoliko mogućih objašnjenja, ali studija je namjerno oprezna u interpretaciji. Zadaci nagrade, primjerice, mogu zahvatiti način na koji ljudi procjenjuju vrijednost ishoda, toleranciju na rizik i osjetljivost na poticaje – sve to su opći psihološki procesi koji se u drugim kontekstima mogu povezati s političkim stavovima. Zadaci empatije mogu zahvatiti sklonost prepoznavanju tuđih emocija, perspektivno uzimanje i regulaciju vlastitih reakcija. U oba slučaja, ključna je činjenica da se razlike ne svode na jednu regiju, nego na funkcionalnu povezanost unutar i između mreža. Kada se ti mrežni obrasci ugrade u prediktivni okvir, fMRI ne “čita misli”, nego opisuje statistički potpis načina obrade informacija.
Autori su također naglasili da je studija koncipirana tako da testira teoriju: mogu li se razlike u političkoj ideologiji odraziti kroz funkcionalnu povezanost u regijama i mrežama koje se vide na fMRI snimkama. Cilj nije bio izraditi katalog osobina liberalizma ili konzervativizma, niti sugerirati da određene neuravnoteženosti nužno pripadaju jednoj ili drugoj skupini. U tom smislu, nalaz treba čitati kao metodološki doprinos političkoj neuroznanosti – pokazuje da se, u određenom uzorku i pod određenim zadacima, funkcionalna povezanost može koristiti za predviđanje samoprijavljenog političkog opredjeljenja.
U raspravi se često ističe da se najjačim prediktorom nečijeg političkog opredjeljenja tradicionalno smatra obiteljsko okruženje, odnosno ideologija roditelja i šire socijalizacijske okolnosti. U tom kontekstu posebno je zanimljivo što istraživači navode da analiza funkcionalne povezanosti iz fMRI podataka može biti jednako precizna u predviđanju. No takvu rečenicu treba promatrati pažljivo: prediktivnost u okviru jedne studije ne znači da je riječ o univerzalnom “testu” koji bi u svakodnevnim uvjetima davao stabilne rezultate bez dodatnih provjera. Predviđanje ovisi o tome kako su zadaci dizajnirani, kako je uzorak sastavljen, koliko su mjere funkcionalne povezanosti pouzdane te kako se model generalizira na druge populacije.
Dodatna ograničenja proizlaze iz strukture uzorka. Autori navode da je broj konzervativnih i liberalnih sudionika bio značajno neuravnotežen, a broj ispitanika s izrazito ekstremnim stavovima vrlo mali. To otežava donošenje čvrstih zaključaka o tome što se događa na krajnjim dijelovima političkog spektra. U takvim okolnostima funkcionalna povezanost može izgledati “prediktivnije” za jednu skupinu nego za drugu, jednostavno zato što model ima više primjera iz jedne kategorije, ili zato što ekstremi nisu dovoljno zastupljeni da bi se razlike stabilno procijenile. Stoga istraživači pozivaju na daljnja istraživanja neuroloških razlika u političkoj ideologiji, s posebnim naglaskom na ekstremne stavove i ponašanja, pri čemu bi se ponovno mjerila funkcionalna povezanost u više konteksta i na raznolikijim uzorcima.
U pozadini se otvara i konceptualno pitanje koje nadilazi pojedinačni eksperiment. Ako se funkcionalna povezanost doista sustavno razlikuje između ideoloških skupina, što je uzrok, a što posljedica? Jedna mogućnost jest da se ljudi, kroz životne navike, medijske okoline i socijalne mreže, postupno oblikuju tako da se njihove mreže funkcionalne povezanosti prilagođavaju obrascima razmišljanja koje često primjenjuju. Druga mogućnost jest da postoje stabilnije neurobiološke razlike koje čine neke ljude sklonijima određenim kognitivnim i emocionalnim strategijama, a te strategije zatim olakšavaju prihvaćanje jedne vrste ideološkog okvira. U oba scenarija, fMRI bi mogao registrirati funkcionalnu povezanost kao “trag” tih procesa, ali sama metoda ne može bez dodatnih longitudinalnih i eksperimentalnih dizajna utvrditi smjer djelovanja.
Zato je posljednje pitanje koje se često postavlja u ovakvim radovima ujedno i najvažnije za buduće istraživanje: odražava li struktura i funkcionalna povezanost mozga ideologiju koju osoba odabire, ili osoba odabire ideologiju zato što su njezina funkcionalna povezanost i način obrade informacija već organizirani na određeni način – te kako se ta veza mijenja kroz vrijeme, iskustva i društvene utjecaje mjerene putem fMRI pristupa?
