Posljednjih nekoliko godina u visokom obrazovanju mnogo se govori o različitim psihosocijalnim pristupima kojima se želi poboljšati studentski uspjeh i smanjiti nejednakosti. Mnogi stručnjaci pitaju se što se događa kada se takvi programi ne provode odvojeno, nego se pažljivo kombiniraju. Mogu li se obrazovne intervencije nadovezivati jedna na drugu i pojačavati učinak, ili se poruke počinju preklapati, zbunjivati studente i gubiti snagu? Istraživanja upućuju na to da je upravo način kombiniranja presudan za to kako će studenti doživjeti stresne situacije s kojima se svakodnevno susreću.
Tim istraživača predvođen psihologom Davidom Yeagerom sa Sveučilišta u Texasu u Austinu usmjerio se na pitanje što se događa kada se poruke o rastu i učenje iz pogrešaka spoje s porukama o tome da stres može imati i funkcionalnu, korisnu ulogu. U nizu studija pokazali su da dobro osmišljene obrazovne intervencije, koje ciljano mijenjaju način na koji mladi razumiju stres i vlastite sposobnosti, mogu dovesti do sinergijskog učinka – fiziološkog, emocionalnog i akademskog.
Sinergistička intervencija usmjerena na način razmišljanja (SMI)
U šest povezanih studija srednjoškolci i studenti iskusili su takozvanu sinergističku intervenciju usmjerenu na način razmišljanja (SMI). U njoj su bile povezane dvije vrste poruka: jedna o tome da se sposobnosti mogu razvijati kroz trud i strategiju, a druga o tome da stresni doživljaji mogu imati i korisnu, poticajnu stranu. Studenti su dobivali informacije da izazovni događaji mogu biti podložni utjecaju, da služe kao poticaj za učenje te da često prethode osjećaju postignuća.
Jedan naglasak bio je na tome da uobičajeni stresori – poput teškog ispita iz matematike, prezentacije pred skupinom ili važne zadaće – nisu nužno znak da nešto nije u redu sa studentom. Naprotiv, naglašavalo se da uzbuđenje, blago ubrzan rad srca, toplina u licu ili znojni dlanovi mogu značiti da se tijelo priprema za izazov. Obrazovne intervencije u ovom kontekstu nisu gurale poruku da stres treba ušutkati ili ignorirati, nego da ga treba razumjeti i upravljati njime na svjestan način. Jasno se naglašavalo da se takav pristup ne odnosi na situacije ozbiljnog zlostavljanja ili traume, gdje je potrebna sasvim drugačija podrška.
Poruke su bile prenesene kombinacijom znanstvenih saznanja i osobnih priča starijih učenika i studenata. Oni su opisivali kako su, uz ovakav način razmišljanja, drukčije tumačili vlastite pogreške, stres pred ispite ili nelagodu pri javnim nastupima. Umjesto da ih doživljavaju kao dokaz vlastite nekompetentnosti, počeli su ih shvaćati kao normalan dio procesa učenja. Takve narativne ilustracije pomagale su da se apstraktni pojmovi učine bližima stvarnim iskustvima.
Sudionici su zatim aktivno vježbali novi način razmišljanja: pisali su o vlastitim stresnim iskustvima iz škole ili studija, analizirali kako su ih prije tumačili i kako bi ih mogli drugačije vidjeti. U nekim su zadacima pisali poruke zamišljenim učenicima koji prolaze slične teškoće te im objašnjavali zašto stres ne znači da su loši, nego da im je stalo. Na taj način obrazovne intervencije nisu ostale na razini pasivnog slušanja, nego su poticale studente da preuzmu ulogu onoga koji savjetuje, što dodatno učvršćuje nove spoznaje.
Fiziološki učinci sinergijskih načina razmišljanja
Da bi provjerili mijenja li se doista način na koji tijelo reagira na stres, istraživači su primijenili jedan od najpoznatijih laboratorijskih zadataka za izazivanje socijalnog stresa: test u kojem sudionici moraju neplanirano održati govor o vlastitim snagama i slabostima pred skupinom procjenjivača. Ovi procjenjivači, zapravo suradnici istraživačkog tima, uvježbani su da izgledaju nezainteresirano i suzdržano, bez osmijeha i znakova podrške, što većinu ljudi dovodi u stanje napetosti. Nakon govora slijedi zadatak brojanja unatrag u nepravilnim koracima, pri čijoj svakoj pogrešci sudionik mora početi ispočetka.
U dvije studije s više od 350 preddiplomskih studenata, sudionici koji su prošli SMI pokazali su fiziološke reakcije koje su više nalikovale izazovu nego prijetnji. Tijekom govora i zadatka brojanja imali su niži ukupni periferni otpor krvnih žila, što je jedan od pokazatelja manjeg doživljaja prijetnje, te bolji srčani učinak, koji je povezan s pristupom situaciji kao izazovu. Važno je da ni intervencija usmjerena samo na razvoj sposobnosti, ni intervencija usmjerena samo na drugačije tumačenje stresa, nisu pojedinačno dovele do toliko povoljnih promjena. Tek kada su bile pažljivo spojene, obrazovne intervencije pokazale su sinergijski učinak na fiziološku razinu.
Istraživače je zatim zanimalo prelijeva li se taj učinak iz laboratorija u svakodnevni život. U drugom dijelu istraživanja sudjelovali su adolescenti iz zahtjevne urbane javne charter škole u kojoj je više od 95% učenika crno ili latinsko, a gotovo svi dolaze iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa. Pet dana pratili su njihove razine hormona kortizola u slini, koji je jedan od pokazatelja dugotrajnije aktivacije sustava za odgovor na prijetnju. Učenici koji su otprilike dva tjedna ranije prošli SMI imali su niže razine kortizola tijekom praćenja, što upućuje na to da svakodnevne stresne situacije doživljavaju kao manje prijeteće.
Mentalni učinci sinergijskih načina razmišljanja
Posljednjih godina mnogi izvještaji pokazuju da učenici i studenti sve češće proživljavaju razne teškoće mentalnog zdravlja. Istraživače je stoga zanimalo pomaže li SMI i u području samodoživljaja. Učenici iz spomenute urbane škole dva su puta dnevno pet dana bilježili koliko su pod stresom i kako se osjećaju u vezi sebe. Oni koji su prošli SMI izvještavali su o nižoj razini negativnog samovrednovanja. Zanimljivo, taj je učinak bio dvostruko izraženiji u danima kada su doživljavali više stresa. Drugim riječima, kad im se događalo nešto negativno, bili su manje skloni doživjeti sebe kao potpune neuspjehe ili loše osobe, a više su gledali na situaciju kao na izazov iz kojeg mogu nešto naučiti.
Sličan obrazac uočen je među studentima koji su SMI prošli u siječnju 2020. godine, prije nego što je pandemija koronavirusa promijenila način funkcioniranja visokog obrazovanja. U travnju iste godine, nakon zatvaranja kampusa i početka nastave na daljinu, ti su studenti izvještavali o nižim razinama općeg psihološkog distresa, ali samo pod uvjetom da prije intervencije nisu već sami spontano njegovalo sličan način razmišljanja. Čini se da je SMI imao osobito snažan učinak na one koji u početku nisu imali razvijeno uvjerenje da se sposobnosti mogu mijenjati te da stres može biti koristan signal.
Akademski učinci sinergijskih načina razmišljanja
Prirodno je zapitati se prenosi li se ovakav pomak u interpretaciji stresa i učenja i na uspjeh u razredu ili na fakultetu. Kod učenika iz urbane charter škole, oni koji su prošli SMI imali su u proljetnom semestru 2020. 14 postotnih bodova veću vjerojatnost da polože svoje predmete u odnosu na kontrolnu skupinu, i to upravo u trenutku kada je nastava naglo prešla s učionice na virtualni oblik. Razlika je bila posebno izražena u prirodoslovnim predmetima i matematici: 63% učenika koji su prošli SMI položilo je predmete iz tih područja, dok je u kontrolnoj skupini taj udio iznosio 47%.
Ovakvi rezultati sugeriraju da dobro usmjerene obrazovne intervencije mogu pomoći učenicima da održe kontinuitet u učenju čak i u neočekivanim, iznimno stresnim okolnostima. Kada se učenici suočavaju s naglom promjenom načina rada, dodatnim obiteljskim obvezama ili osjećajem izoliranosti, način na koji tumače vlastite reakcije na stres može biti presudan. Ako vjeruju da je stres znak da im je zadatak važan i da kroz trud mogu napredovati, veća je vjerojatnost da će se i u teškim trenucima zadržati u procesu učenja, tražiti podršku i dovršavati zadatke.
Važno je naglasiti da SMI ne poručuje učenicima da trebaju voljeti stres ili ga stalno tražiti. Poruka je nijansiranija: određena razina uzbuđenja i napetosti normalna je kada radimo nešto novo, zahtjevno ili javno, a način na koji taj osjećaj tumačimo može pojačati ili ublažiti naše teškoće. Kada se ovakve ideje pažljivo uklope u obrazovne intervencije, otvara se prostor da učenici i studenti razviju otporniji, ali i realističan odnos prema vlastitim mogućnostima i svakodnevnim obvezama.
Ograničenja i oprez
Iako je pristup spajanja poruka o rastu i stresu privlačan i pokazuje obećavajuće rezultate, potrebno je istaknuti nekoliko važnih ograničenja. Obrazovne intervencije nikada nisu čarobno rješenje koje jednako djeluje u svim kontekstima i na sve skupine studenata. Pri tumačenju rezultata istraživanja treba pažljivo razmotriti i kako izgledaju razredi, odjeli i institucije u kojima se takve poruke šalju, kakva je postojeća kultura učenja te koje poruke studenti već primaju od nastavnika i okoline.
- Prvo, nije razumno očekivati da će svaka kombinacija dviju malih intervencija automatski proizvesti sinergijski učinak. Jedna ranija studija istog istraživačkog tima, koja je pokušala spojiti poruke o mogućnosti razvoja sposobnosti i poruke o socijalnoj pripadnosti na fakultetu, nije pokazala bolje ishode od pojedinačnih programa. Ključ se čini u tome da se sadržaji nadopunjuju i zajedno stvaraju uvjerljivu priču, umjesto da se natječu za pažnju ili odašilju miješane signale.
- Drugo, novija istraživanja o učincima kratkih psiholoških programa ističu koliko je kontekst važan. Ako škola ili fakultet u cjelini šalje poruku da je talent nešto urođeno i da je stres uvijek štetan, tada će i najbolje osmišljene obrazovne intervencije imati ograničen doseg. U takvom okruženju učenik može tijekom intervencije čuti da su izazovi dio učenja, ali će svuda oko sebe opažati suprotne signale – primjerice, da se hvale samo „prirodno talentirani“ ili da se svaki znak napetosti tumači kao slabost. Sinergijski pristup tada teško može zaživjeti.
- Treće, potrebno je više znanja o tome kako SMI djeluje na studente koji se svakodnevno suočavaju sa specifičnim stresorima povezanim s njihovom rasom, rodom, spolnom orijentacijom, socioekonomskim statusom, religijom ili drugim aspektima identiteta. Za neke od njih stres nije samo posljedica zahtjevnog gradiva, nego i diskriminacije, mikroagresija ili strukturalnih nepravdi. U takvim situacijama poruka da je stres koristan može biti pogrešno shvaćena ili čak štetna ako se ne prepozna da je rješenje u promjeni okoline, a ne u tome da pojedinac „bolje interpretira“ ono što mu se događa.
U praksi se danas u mnogim školama i na fakultetima već koriste poruke o tome da se sposobnosti razvijaju te da pogreške mogu biti prilike za učenje, a sve je češće i poučavanje o tome kako prepoznati i regulirati stres. Kada se takvi sadržaji promišljeno povežu u jedinstvenu cjelinu, obrazovne intervencije mogu pomoći učenicima i studentima da svakodnevne izazove vide kao sastavni dio puta prema vještinama i znanju, umjesto kao dokaz vlastite ograničenosti.
