Dugo me zanima ponašanje pasa i način na koji se gradi odnos pas-čovjek, pa prirodno obraćam pozornost na to što psi rade s drugim psima, ali i sa svojim ljudima. Šetnje su pritom posebno zahvalne za promatranje: pas i čovjek povezani su jednim komadom opreme, a taj povodnik često postane kanal kroz koji se prenosi i mirnoća i napetost. Upravo zato, dok prolazim ulicama ili čekam na semaforu, lako uočim što se događa na oba kraja povodnika. I iznova me iznenađuje koliko se rijetko sustavno opisuje što ljudi i psi doista rade dok su „privezani” jedno uz drugo, kao da se podrazumijeva da je sve u redu čim je pas na povodnik.
Kako bih dobio jasniju sliku, promatrao sam 100 različitih ljudi koji šeću pse na ulicama oko Bouldera u Coloradu. Nisam bilježio nikakve privatne podatke niti sam ikoga ometao; samo sam gledao ritam hoda, reakcije psa, položaj tijela čovjeka i-najvažnije-kako se koristi povodnik. Dojam koji se nametnuo bio je jednostavan i pomalo žalostan: mnogi psi nisu izgledali kao da se dobro zabavljaju. Umjesto opuštene znatiželje, često se vidjela napetost, povremeni trzaji i stalno pregovaranje između želje psa da istražuje i potrebe čovjeka da „kontrolira” situaciju putem povodnika.
Nisam bio posebno iznenađen. Oduvijek sam smatrao da povlačenje i naglo trzanje nisu dobri ni za psa ni za čovjeka, čak i kada se čine „bezazlenima” ili kada ih netko opravdava brzinom života. No nedavno sam pročitao rad otvorenog pristupa pod naslovom Lead pulling as a welfare concern in pet dogs: What can veterinary professionals learn from current research? i shvatio da se ono što se na šetnji doima kao sitnica može prepoznati i kao pitanje dobrobiti. Taj tekst ne polazi od ideje da su psi „tvrdoglavi” ili „zločesti”, nego promatra posljedice navike da se povodnik koristi kao sredstvo prisile, kažnjavanja ili stalnog ispravljanja.
U nastavku su istaknuti neki od glavnih nalaza i praktičnih poruka koje mogu poboljšati dobrobit i pasa i ljudi. Ne traže posebnu opremu niti „trikove”; traže promjenu perspektive-da povodnik nije ručica za upravljanje psom, nego sigurnosna veza koja bi trebala omogućiti ugodno kretanje i komunikaciju bez boli.
♦ Za ljude, ako se izuzmu ugrizi, padovi uzrokovani time što pas povuče čovjeka tijekom šetnje psa na povodnik drugi su najčešći uzrok ne-smrtnih ozljeda povezanih sa psima u Ujedinjenom Kraljevstvu.
♦ 24 posto ljudi izjavilo je da želi zaustaviti svojeg psa u povlačenju na povodnik.
♦ 10 posto ljudi navelo je da njihov pas dobiva manje kretanja kada je „problematičan”, što može doprinijeti debljanju i pretilosti.
♦ Naglo trzanje povodnika može negativno utjecati na snagu odnosa pas-čovjek, osobito kada je pristup izrazito negativan i kažnjavajući. Psi ne vole biti naglo povučeni, gušeni ili prisiljavani bodljikavim ogrlicama.
♦ Psi koje se trza mogu razviti poteškoće poput frustracije i stresa; mogu se bilježiti povišeni broj otkucaja srca, krvni tlak i stresni hormoni; moguće su i fizičke posljedice na vrat, štitnjaču i žlijezde slinovnice, a spominje se i potencijalan utjecaj na oči. Ljudi anegdotalno češće opisuju kašljanje i „hripanje”.
♦ Kada se psi mogu slobodnije kretati, njuškaju otprilike trećinu vremena. Kada se psima u skloništima omogući da „rade nosom”, često su mirniji. Nema razloga vjerovati da to ne vrijedi i za pse na povodnik kada im se dopusti da mirišu i istražuju u razumnim granicama.
Poboljšanje života pasa i odnosa pas-čovjek
U radu se naglašava još jedna važna, vrlo praktična poruka: nije dovoljno „učiti psa”, nego treba humano educirati i ljude koji su odgovorni za psa. Autori ističu da veterinarski stručnjaci mogu učiniti mnogo time što će svoje klijente poučiti kako šetati psa na povodnik i na što obratiti pozornost kada stvari funkcioniraju-ili kada ne funkcioniraju-za psa, za čovjeka ili za oboje. Ideja je jednostavna: poticati ugodna, simbiotska iskustva šetnje koja povećavaju obogaćenje okoline i kretanje, smanjuju stres i odbojnost kod kućnih pasa te istodobno poboljšavaju iskustvo vlasnika.
U praksi to znači da se šetnja ne bi smjela svesti na „od točke A do točke B” uz stalno zatezanje. Povodnik tada postaje instrument prisile, a ne sigurnosti, pa pas uči da je vanjski svijet povezan s nelagodom. Mnogi ljudi, često i nesvjesno, drže povodnik stalno napetim. Pas tada ne dobiva jasnu informaciju kada je „u redu”, a kada nije; dobiva samo trajni pritisak. S vremenom takav pritisak može potaknuti još više povlačenja: pas pokušava stići do mirisa, vi pojačate napetost, pas se suprotstavlja, pa sve nalikuje natezanju koje nitko ne doživljava ugodno.
Suprotno tome, povodnik se može koristiti kao kanal mirne komunikacije. To počinje tehničkim detaljima koji su banalni, ali važni: držanje ruke opušteno, izbjegavanje naglih trzaja, davanje psu prostora da uspori i pomiriše te pravovremeno preusmjeravanje prije nego što dođe do „eksplozije” povlačenja. Ako pas krene snažno naprijed, impuls mnogih ljudi je povući natrag. No pas često ne razumije „povuci-vrati se” kao uputu, nego kao prepreku koja treba svladati. Rezultat je jače povlačenje i još napetiji povodnik.
Važno je razumjeti i motivaciju. Pas ne povlači uvijek zato što je „neposlušan”. Ponekad je preuzbuđen, ponekad tjeskoban, ponekad pokušava povećati udaljenost od nečega što ga plaši, a ponekad jednostavno želi doći do mirisa koji mu je vrlo informativan. Njuškanje nije „gubljenje vremena”; to je način na koji pas prikuplja podatke o svijetu. Ako povodnik stalno prekida taj proces, šetnja se pretvara u frustraciju. Tada nije čudno da pas počne vući, skakati ili se okretati-ne zato što uživa u konfliktu, nego zato što pokušava ostvariti osnovnu potrebu.
Zato „dopustiti psu da bude pas” dok je vani može djelovati i kao vaš vlastiti trening usporavanja. Umjesto da šetnja bude test kontrole, može postati zajedničko iskustvo u kojem učite tko je vaš pas kao individua: što ga zanima, što ga smiruje, što ga uznemiruje i koliko mu je prostora potrebno. Povodnik u toj slici nije poluga, nego granica sigurnosti. Kada se pas može kretati u okviru te granice bez trzaja, veća je vjerojatnost da će se spontano vraćati u vašu blizinu, češće uspostavljati kontakt i manje „bježati” naprijed.
Individualne razlike pritom su presudne. Jedan pas je društven i želi pozdraviti svakoga; drugi je rezerviran i treba distancu. Jedan pas se lako nosi s bukom prometa; drugi se trzne na svaki nagli zvuk. Ako svima pristupite jednako, povodnik će prije ili kasnije postati mjesto konflikta. Primjerice, pas koji se boji drugih pasa može se ukočiti, skrenuti ili naglo povući kako bi povećao udaljenost. Ako ga tada vi trznete povodnik, pas može povezati bol ili nelagodu s pojavom drugog psa. Time se problem pogoršava, a odnos pas-čovjek dobiva nepotreban sloj nepovjerenja.
Jednako je važno razlikovati kratkotrajno „zatezanje” od navike. U gužvi ponekad morate skratiti povodnik radi sigurnosti. No razlika je u tome je li povodnik kratak, ali miran, ili kratak i napet, s povremenim trzajima koji psa stalno „ispravljaju”. Kratak povodnik može biti neutralan ako pas zna da i dalje može disati, kretati se i dobivati jasne signale bez boli. Napet povodnik, naprotiv, šalje poruku da je svaki korak potencijalno pogrešan, a takav doživljaj rijetko vodi prema opuštenom ponašanju.
Kada ljudi posegnu za trzajem, često to čine iz očaja: „Ništa drugo ne radi.” No tada se treba vratiti osnovi: što je cilj šetnje? Šetnja i drugi oblici aktivnosti trebali bi prvenstveno biti za psa. To je njegovo vrijeme. Ako je cilj samo „potrošiti energiju”, mnogi će pokušati hodati brzo i ravno, uz stalnu napetost povodnika. Ali pas ne doživljava šetnju kao traku za trčanje. Njemu je važan miris, ritam, mogućnost da zastane, da pogleda, da promijeni smjer. Ako mu to ne dopustite, dobit ćete fizičko kretanje bez mentalnog zadovoljstva-i zatim ponašanja koja ljudi zovu „problematičnima”.
Praktično, to znači da ponekad trebate planirati šetnju tako da pas ima „zone istraživanja”: dio rute gdje može njuškati, usporiti i slobodnije se kretati unutar dužine povodnika. U takvim zonama vi i dalje vodite računa o sigurnosti, ali ne prekidate svaki pokušaj psa da bude znatiželjan. Time se često smanjuje potreba za povlačenjem na drugim dijelovima rute, jer pas ne osjeća da mu je sve uskraćeno. Povodnik ostaje sredstvo sigurnosti, a ne izvor frustracije.
Drugi korak je promatranje vlastitog tijela. Psi čitaju našu napetost. Ako vam je ruka stalno ukočena, ako povodnik držite kao da očekujete problem, pas će to osjetiti. Opuštenije držanje često smanjuje i napetost povodnika. To nije „magija”, nego komunikacija. Pas lakše održava ravnotežu i ritam kada ga ništa ne povlači iznenada. U takvom kretanju lakše je i nagraditi poželjno ponašanje, jer imate trenutke mira u kojima pas može učiti.
Treći korak je prestati tretirati povodnik kao kaznu. Ako pas povuče, rješenje nije nužno „jače” ili „brže” povlačenje natrag. Često je učinkovitije stati, promijeniti smjer ili smireno pričekati da se napetost povodnika otpusti. Time pas uči da ga povlačenje ne vodi prema cilju. No i tu vrijedi: bez trzaja. Nagli trzaj povodnika može trenutno „zaustaviti” psa, ali cijena može biti stres, narušavanje povjerenja i potencijalna fizička nelagoda. Šetnja se tada pretvara u seriju prekida umjesto u skladno kretanje.
U radu se posebno problematizira uporaba opreme i postupaka koji psu uzrokuju bol ili gušenje. Nije stvar samo u etici, nego i u učinku: pas koji doživljava nelagodu može postati reaktivan, izbjegavati kontakt, pokazivati frustraciju ili „ugasiti se”. U svakom od tih ishoda odnos pas-čovjek gubi kvalitetu. Povodnik, koji bi trebao biti neutralan, postaje podsjetnik na konflikt. A konflikt se zatim prenosi i na ljude: šetnja prestaje biti ugodna aktivnost i postaje obveza koju se odrađuje što brže.
Dodatno, naglašava se da problem povlačenja ne završava na „neugodnosti”. Ako ljudi zbog povlačenja skrate šetnje, izbjegavaju izlazak ili ograniče kretanje, pas dobiva manje prilika za fizičku aktivnost i mentalnu stimulaciju. Tada se povećava rizik da pas kod kuće bude nemiran, traži pažnju na neprikladne načine ili razvije navike koje ljudi opet pokušavaju „ispraviti” putem povodnika. To je začarani krug u kojem povodnik postaje simbol svega što ne funkcionira, iako je pravi problem često u planiranju šetnje i načinu komunikacije.
Na kraju, vrijedi se vratiti osnovnoj ideji: šetnja bi trebala biti zabavna, obogaćujuća i uzbudljiva za psa, uz jasne granice sigurnosti. Dopustite psu da vježba tijelo i osjetila na način koji mu je prirodan, a vi pritom učite o njemu i njegovim potrebama. To je dobro i za vaše psihološko i fizičko zdravlje, jer se šetnja pretvara u smiren ritual umjesto u borbu. Povodnik u takvoj šetnji nije alat nadmetanja, nego most-tih, stabilan i nenametljiv.
