Sve češće čujemo rečenice poput: “Ako se ne ponašaš lijepo na rođendanu, nećeš kasnije dobiti ekrane” ili “Ako dobiješ dobru ocjenu iz zadaće, imat ćeš više vremena za iPad.” Roditeljima su ovakve rečenice razumljive, ali nova istraživanja pokazuju da možda postoji učinkovitiji način razgovora s djecom o korištenju ekrana. Mnogi roditelji, pogotovo oni koji imaju djecu predadolescentne i adolescentne dobi, suočavaju se s pitanjem kako postaviti granice oko ekrana tako da budu realne, ali i da poštuju sve veću samostalnost djeteta. Je li moguće pronaći ravnotežu između potpune zabrane i potpune slobode kada je u pitanju ekrani? I koliko naš vlastiti odnos prema ekranima utječe na djecu? Najnovija znanstvena istraživanja daju nam vrijedan uvid u ovu temu.
Istraživač Jason Nagata sa Sveučilišta California-San Francisco i njegovi kolege analizirali su u lipnju 2024. podatke više od 10.000 dvanaestogodišnjaka i trinaestogodišnjaka te njihovih roditelja, kako bi istražili vezu između načina na koji razgovaramo s djecom o ekranima i količine vremena koju djeca provode pred ekranima. Rezultati jasno pokazuju koliko su naše navike vezane uz ekrani povezane s navikama naše djece, ali i koliko je važno na koji način razgovaramo o upotrebi ekrana – osobito kada ekrani postaju sredstvo nagrađivanja ili kažnjavanja.
Istraživači su utvrdili kako je upravo korištenje ekrana kao nagrade ili kazne često povezano s time da djeca kasnije koriste ekrani još više, a često i na manje zdrave načine. Kada ekrani postaju sredstvo kontrole ponašanja, raste vjerojatnost da će djeca razviti problematičan odnos prema tehnologiji. Osim toga, pokazalo se da djeca čiji roditelji i sami puno koriste ekrani, osobito za vrijeme obroka ili prije spavanja, imaju veću sklonost provođenju vremena pred ekranima.
Pojam “problematično” korištenje ekrana u ovom istraživanju podrazumijevao je obrasce ponašanja poput korištenja društvenih mreža radi izbjegavanja problema ili lošeg raspoloženja, ali i stalnog razmišljanja o tome što će se dogoditi na ekranima ili planiranja vremena za ekrani tijekom dana. Takvi obrasci pokazuju da količina vremena nije jedini važan faktor – možda je još važnije kako i zašto dijete koristi ekrani.
Zašto je važan odgovor na pitanje zašto djeca koriste ekrani? Zamislimo dvoje djece iste dobi. Ivan, trinaestogodišnjak, koristi društvene mreže da bi bio u kontaktu s prijateljima nekoliko sati tjedno. Kada nije na društvenim mrežama, ne razmišlja o njima i njegov emocionalni život nije značajno pogođen onime što vidi na ekrani. S druge strane, Marta je također trinaest godina, koristi društvene mreže isto toliko, ali stalno razmišlja o tome tko joj je “lajkao” fotografiju ili koliko ima pratitelja, te osjeća tjeskobu kada nije online. Ona često planira što će objaviti, kako će izgledati na fotografijama, i njezin svakodnevni život je snažno vezan uz ekrani.
Ovo pokazuje da jednaka količina vremena pred ekranima ne znači i jednak utjecaj ekrani na djecu. Ono što je zaista bitno jest koliko prostora ekrani zauzimaju u životu i mislima djeteta. Ako su ekrani samo dio bogatijeg, raznovrsnog života, njihova uloga nije problematična. No, kada ekrani počnu dominirati svakodnevicom i utjecati na emocionalno stanje, važno je prepoznati taj obrazac i na vrijeme ga promijeniti.
Kako roditelji mogu pomoći djeci da razviju zdrav odnos prema ekrani, u svijetu u kojem su ekrani sveprisutni? Istraživanja pokazuju da korištenje ekrani kao nagrade ili kazne može dovesti do toga da dijete počne percipirati ekrani kao nešto što mora “zaraditi”, čime se stvara dodatna emocionalna vrijednost oko ekrani. To često vodi prema većoj opsjednutošću tehnologijom. Umjesto toga, preporučuje se zajedničko kreiranje jasnih pravila i dogovora o korištenju ekrani, gdje se naglasak stavlja na odgovornost, a ne na nagradu ili kaznu.
Važno je, prije svega, da roditelji osvijeste vlastito ponašanje kada je riječ o ekrani. Djeca izuzetno brzo uče kroz promatranje, pa tako i na primjerima iz svakodnevnog života. Ako roditelji stalno koriste ekrani tijekom obroka, šetnji ili čak vožnje automobilom, teško je očekivati da će djeca razviti zdrav odnos prema ekrani. Preporučuje se dogovoriti vrijeme i prostor bez ekrani, kao što su obiteljski obroci, vrijeme prije spavanja ili zajedničke aktivnosti na otvorenom. Više o ovim preporukama možete pronaći na [Hrabri Telefon](https://www.hrabritelefon.hr/roditelji/kako-postaviti-granice-djetetu-u-koristenju-ekrana/), jednoj od najpoznatijih hrvatskih organizacija za podršku roditeljima i djeci.
Drugi korak uključuje izradu plana zajedno s djecom. Dobar primjer je razgovor o tome koje aktivnosti su im najvažnije kada koriste ekrani – razgovarajte o tome koriste li ekrani za učenje, druženje s prijateljima, kreativno izražavanje ili zabavu. Zajednički definirajte prioritete i potaknite dijete da prepozna kada ekrani koristi na način koji mu donosi zadovoljstvo, a kada osjećaj nelagode ili ovisnosti. Pritom je korisno konzultirati se s preporukama stručnjaka poput onih na [Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba](https://www.poliklinika-djeca.hr/aktualno/novosti/ekrani-i-djeca-kako-postaviti-granice/), gdje možete pronaći savjete kako razgovarati s djetetom o granicama u korištenju ekrani.
Treći važan korak je prestati vezati korištenje ekrani isključivo uz “dobro” ili “loše” ponašanje. Korištenje ekrani kao oruđa za upravljanje ponašanjem može dovesti do toga da djeca razviju negativan odnos prema sebi i prema tehnologiji. Umjesto toga, dogovorite obiteljski “plan ekrani” u kojemu jasno definirate pravila, ali i dopustite prostor za fleksibilnost i prilagodbu prema potrebama djeteta kako ono raste. Ovakav plan može biti i pisani dokument ili jednostavan usmeni dogovor, a preporučuje se uključiti i stariju braću i sestre, te druge odrasle članove obitelji kako bi svi zajednički bili usklađeni. Inspiraciju za zajedničko postavljanje pravila možete pronaći na [Centru za sigurniji internet](https://www.csi.hr/obiteljski-digitalni-dogovor/) gdje su dostupni predlošci i alati za obiteljske digitalne dogovore.
Prilikom izrade plana, važno je djetetu objasniti razloge zašto su određena pravila postavljena i koje su moguće posljedice dugotrajnog korištenja ekrani, poput smetnji sa snom, lošijeg uspjeha u školi ili slabije socijalne interakcije. Poželjno je osnažiti dijete da samo prepozna kada ekrani negativno utječu na njegovo raspoloženje ili svakodnevne obaveze. U tom procesu mogu pomoći stručnjaci, pedijatri, ali i učitelji, o čemu više možete saznati na [Školskoj knjizi](https://www.skolskiportal.hr/clanak/11685-digitalna-oaza-kada-i-kako-ograničiti-vrijeme-pred-ekranima/), gdje su objavljeni konkretni savjeti za obitelji s djecom različite dobi.
Kada roditelji zajedno s djecom sudjeluju u izradi pravila, smanjuje se otpor prema ograničenjima i stvara se osjećaj zajedničke odgovornosti. Osim toga, važno je prepoznati da potrebe i želje djeteta vezane uz ekrani mogu varirati kroz vrijeme, osobito u periodu puberteta. Pravila i dogovori stoga nisu statični – poželjno je povremeno ih zajedno revidirati i prilagođavati novim okolnostima.
Ne smije se zaboraviti ni uloga škole u razvoju zdravih digitalnih navika. Suradnja između roditelja, nastavnika i djece može pridonijeti uspostavljanju ravnoteže u korištenju ekrani, posebice kada se uzmu u obzir i školske obaveze koje zahtijevaju digitalne alate. Školske ustanove često provode radionice ili predavanja na ovu temu, o čemu se više može pročitati na stranicama [Nastavnici.org](https://nastavnici.org/2023/11/16/pet-savjeta-kako-pomoci-ucenicima-da-koriste-ekrane-odgovorno/).
U konačnici, ne postoji univerzalno rješenje za pitanje ekrani i djece, no ono što znamo jest da dijalog, povjerenje i zajedničko postavljanje granica predstavljaju najbolji način za sprječavanje problematičnog korištenja ekrani. Roditelji koji ne koriste ekrani isključivo kao sredstvo nagrađivanja ili kazne, nego kroz svakodnevni primjer i otvoren razgovor, pomažu djeci razviti kritičan i uravnotežen odnos prema tehnologiji. Time se postiže da ekrani postanu alat za učenje, komunikaciju i zabavu, a ne izvor konflikata i ovisnosti.
