The New York Times nedavno je objavio op-ed u kojem je autorica Margaret Renkl opisala koliko joj znači društvo psa i kako joj je, u zahtjevnim razdobljima, pomagalo da lakše podnese stres te da se osjeća mirnije i povezanije s ljudima oko sebe. Takve tvrdnje često zvuče intuitivno i ohrabrujuće, osobito onima koji su već iskusili da im interakcija sa psima popravlja raspoloženje nakon napornog dana.
No, kada se tvrdnje o zdravlju srca, krvnom tlaku i hormonima stresa prebace iz osobnog iskustva u područje znanosti, važno je razlikovati ono što se povremeno uoči u pojedinačnim istraživanjima od onoga što je stabilno potvrđeno kroz veći broj radova. Upravo je zato korisno pogledati što kaže ukupna literatura o tome ima li interakcija sa psima pouzdan, kratkoročno mjerljiv učinak na kardiovaskularne pokazatelje i fiziološke markere stresa.
Utjecaj životinja na ljude, uključujući kardiovaskularni sustav i stresne reakcije, istražuje se desetljećima. Jedan od ranih impulsa došao je iz područja koje se danas često opisuje kao istraživanje odnosa čovjeka i životinja. U radu objavljenom u časopisu Journal of Nervous and Mental Disorders dr. Erika Friedmann i suradnici opisali su da sama prisutnost prijateljski nastrojenog psa može biti povezana s nižim vrijednostima krvnog tlaka i srčane frekvencije u situaciji koja kod djece izaziva napetost – javno čitanje poezije naglas.
Takvi rezultati lako postanu „dokaz” u popularnim prikazima teme: ako je u jednoj situaciji zabilježeno smanjenje tlaka, mnogi zaključuju da će interakcija sa psima općenito i gotovo uvijek „spuštati tlak”. Međutim, znanost rijetko funkcionira tako linearno. Pojedinačna studija – bez obzira na kvalitetu – može završiti rezultatima koji se kasnije ne ponove, bilo zbog uzorka ispitanika, specifične procedure, vrste mjerenja ili konteksta u kojem se susret odvijao.
Zbog toga se u suvremenoj medicini i bihevioralnim znanostima posebno cijene sustavni pregledi, odnosno radovi koji nastoje prikupiti i usporediti što je moguće veći broj relevantnih studija kako bi se vidjelo postoje li dosljedni obrasci. Danas je taj posao lakši jer baze i tražilice poput PubMed i Google Scholar omogućuju relativno brz pregled objavljenih radova, a to istraživačima otvara put do smislenijih zaključaka o tome što je „tipično”, a što je iznimka.
Rezultati sustavnog pregleda 129 studija o biologiji veze čovjeka i psa
Australski istraživački tim pod vodstvom Jillian Teo proveo je sustavni pregled istraživanja o biološkim mehanizmima koji se povezuju s vezom čovjeka i životinje, s naglaskom na pse. U pregled su uključili 129 objavljenih studija. Unutar tog skupa, 62 rada bavila su se učincima na krvni tlak, 65 je ispitivalo srčanu frekvenciju, a 48 je analiziralo hormon stresa kortizol. Takva raspodjela već sama po sebi pokazuje da se literatura ne vrti oko jedne mjere, nego oko više fizioloških prozora u isti fenomen: kako tijelo reagira kada se dogodi interakcija sa psima.
U javnosti i medijima često se susreće šira tvrdnja da su vlasnici ljubimaca općenito zdraviji od onih koji nemaju životinje. No ta tvrdnja pripada drugačijoj vrsti istraživanja – usporedbama skupina kroz dulje vrijeme – i može biti osjetljiva na mnoge čimbenike koji nemaju veze s ljubimcima (primjerice razlike u navikama, dobi, socioekonomskom statusu ili razini tjelesne aktivnosti). Ovdje je fokus uži: kratkoročne, neposredne promjene u tijelu tijekom ili neposredno nakon kontakta, odnosno tijekom situacija u kojima se događa interakcija sa psima.
Intuitivno je očekivati da takav kontakt, ako je ugodan, smanjuje napetost i posljedično snižava tlak i srčanu frekvenciju. Međutim, sustavni pregled upravo je tu intuiciju stavio na test: koliko često objavljena literatura doista nalazi smanjenje, a koliko često ne nalazi ništa, ili čak bilježi suprotan smjer promjene?
Snižava li interakcija sa psima krvni tlak?
U medijima i industriji vezanoj uz kućne ljubimce često se ističe poruka da druženje s kućnim ljubimcima snižava krvni tlak. Kada se pogledaju rezultati 62 studije iz pregleda koje su mjerile krvni tlak, slika je manje jednoznačna. Samo 23 studije prijavile su smanjenja sistoličkog, dijastoličkog i/ili arterijskog krvnog tlaka nakon što se dogodila interakcija sa psima.
U čak 31 studiji nije pronađen značajan učinak na ove mjere. Preostalih osam studija imalo je mješovite rezultate – primjerice, bez promjene dijastoličkog tlaka uz istodobnu promjenu sistoličkog tlaka u smjeru koji nije nužno „povoljan”. Takva mješovitost ne znači da učinak ne postoji, ali znači da ga nije moguće opisati jednostavnom rečenicom tipa „pas spušta tlak”. Pritom valja imati na umu da se krvni tlak može mijenjati iz mnogo razloga: od uzbuđenja i fizičke aktivnosti do socijalne procjene i konteksta mjerenja.
Zaključak tima bio je odmjeren: otprilike trećina studija daje određene dokaze da interakcija sa psima može povoljno utjecati na autonomne reakcije organizma. No dvije trećine studija ili nije našlo učinak ili je našlo rezultat koji nije dosljedno povoljan. Za čitatelja koji traži jasan odgovor, to može djelovati razočaravajuće, ali za znanost je to očekivan nalaz kada se proučava složen, kontekstualno osjetljiv fenomen.
Snižava li interakcija sa psima srčanu frekvenciju?
Srčana frekvencija često se tumači kao indikator uzbuđenja ili opterećenja, premda i ona ovisi o nizu čimbenika. U sustavnom pregledu identificirano je 65 studija koje su mjerile promjene srčane frekvencije u prisutnosti psa ili tijekom aktivnosti koje uključuju interakcija sa psima. U 22 studije zabilježena je niža srčana frekvencija u takvim situacijama.
Ipak, u 37 studija nije utvrđen značajan učinak na srčanu frekvenciju. U šest studija srčana frekvencija je porasla, pri čemu autori navode da je porast vjerojatno bio povezan s povećanom tjelesnom aktivnošću – primjerice, igrom ili kretanjem koje prirodno prati dio susreta. To je važna razlika: ako osoba ustane, prošeta, baci lopticu ili se aktivno igra, srčana frekvencija će porasti ne zato što je kontakt stresan, nego zato što je tijelo u pokretu.
U praksi to znači da je pri tumačenju nalaza nužno razumjeti što se zapravo događalo tijekom eksperimenta. Nije isto mirno sjedenje uz psa i intenzivna igra, niti je isto promatranje psa i izravna interakcija sa psima koja uključuje dodir, govor i kretanje. Upravo takve proceduralne razlike mogu objasniti zašto se dio studija „ne slaže” s drugim dijelom studija.
Utječe li interakcija sa psima na brzinu disanja?
Brzina disanja još je jedan fiziološki pokazatelj koji se ponekad koristi kao indirektna mjera opuštanja ili napetosti. Međutim, literatura je ovdje znatno tanja: samo sedam studija u pregledu bavilo se promjenama respiracijske frekvencije u kontekstu susreta koji uključuju interakcija sa psima.
Od tih sedam, tri studije nisu pronašle učinak, dok su tri prijavile niže vrijednosti respiracijske frekvencije. Jedna studija imala je premalen broj sudionika da bi usporedba bila smisleno interpretabilna. Ovakav omjer nalaza pokazuje potencijalni signal, ali i ograničenje: kada je broj studija mali, svaka pojedinačna studija ima relativno velik utjecaj na ukupnu sliku, a pouzdanost zaključka je manja nego kod krvnog tlaka ili srčane frekvencije.
Usto, disanje je osjetljivo na instrukcije, položaj tijela, govor i druge elemente procedure. Ako dio protokola uključuje razgovor s istraživačem ili verbalnu komunikaciju s psom, to može promijeniti ritam disanja neovisno o tome je li interakcija sa psima opuštajuća ili napeta.
Snižava li interakcija sa psima razinu stresa mjerenu kortizolom?
Kortizol je hormon koji luče nadbubrežne žlijezde i često se koristi kao biokemijski marker stresne reakcije, premda se njegova dinamika razlikuje ovisno o vremenu dana i načinu mjerenja. U sustavnom pregledu identificirano je 48 studija koje su mjerile kortizol u kontekstu prisutnosti psa ili aktivnosti koje uključuju interakcija sa psima.
Važan detalj jest da su različite metode mjerenja povezane s različitim obrascima rezultata. Primjerice, sedam studija procjenjivalo je kortizol iz uzoraka krvi (serumski kortizol). U šest od tih sedam studija zabilježene su niže razine kortizola kada je bila prisutna aktivnost koja uključuje interakcija sa psima. To na prvi pogled djeluje kao vrlo snažan obrazac, ali treba imati na umu da je broj studija malen i da uzimanje krvi samo po sebi može biti stresor, što dodatno komplicira interpretaciju.
Veći broj studija mjerio je kortizol u slini (salivarni kortizol), što je u praksi češće jer je metoda jednostavnija i manje invazivna. No rezultati su tu bili „manje ružičasti”: od 40 studija koje su koristile salivarni kortizol, 18 je prijavilo povoljne rezultate, 18 nije našlo učinak, a u četiri studije kortizol je porastao. Autori sugeriraju da su ti porasti mogli biti povezani s natjecateljskim situacijama poput agility događanja, gdje interakcija sa psima ide ruku pod ruku s uzbuđenjem, fizičkom aktivnošću i socijalnom evaluacijom.
Ovi nalazi upućuju na to da kontekst uvelike određuje biološki ishod. Mirno maženje psa u kontroliranim uvjetima nije isto što i natjecateljska izvedba s psom pred publikom. U oba slučaja događa se interakcija sa psima, ali psihofiziološka situacija osobe može biti potpuno drugačija.
Povećava li interakcija sa psima razinu oksitocina?
Oksitocin se često opisuje kao hormon povezan s vezivanjem i socijalnom bliskošću. U popularnim prikazima zna se pretjerivati, kao da je riječ o jednoj tvari koja „objašnjava” cijeli odnos čovjeka i psa. U sustavnom pregledu pronađeno je 10 studija koje su mjerile promjene oksitocina u okviru aktivnosti koje uključuju interakcija sa psima.
Šest studija mjerilo je oksitocin u krvi (serumski oksitocin). Pet od tih šest studija pronašlo je porast oksitocina kada su ljudi bili u kontaktu sa psima. Dodatno, dvije studije mjerile su oksitocin u slini i obje su prijavile porast. Dvije studije koje su analizirale oksitocin u urinu imale su mješovite rezultate: u jednoj je porast bio zabilježen samo kod vlasnika koji su gledali svog psa u oči, dok u drugoj interakcija sa psima nije bila povezana s promjenom u proizvodnji oksitocina.
U usporedbi s nalazima za krvni tlak, srčanu frekvenciju i kortizol, upravo se učinak na oksitocin u pregledu prikazuje kao najuvjerljiviji signal u smjeru dosljednog fiziološkog pomaka. To ne znači da se oksitocin uvijek povećava niti da je svaki porast nužno „dobar”, ali znači da je u objavljenim radovima ovaj obrazac češći nego kod drugih mjera.
Razdvajanje medijske priče od rezultata istraživanja
Kada se sagledaju svi nalazi zajedno, postaje jasno da većina objavljenih, recenziranih studija nije pronašla da interakcija sa psima dosljedno snižava krvni tlak ili srčanu frekvenciju, niti da pouzdano smanjuje razine hormona stresa. Usto, moguće je da su i neke studije s „nultim” rezultatima ostale neobjavljene, što se u znanosti opisuje kao pristranost objavljivanja: pozitivni i atraktivni nalazi lakše pronalaze put do časopisa nego rezultati koji ne pokazuju promjenu.
To je jedan od razloga zašto je oprez nužan kad god se u javnom prostoru pojavi snažna rečenica poput tvrdnje da će „voljeni pas sniziti tlak, smanjiti hormone stresa i umiriti tjeskobu”. Takva rečenica često nastaje tako da se izdvoje studije koje su našle „dobre vijesti”, a zanemare studije koje nisu našle učinak ili su našle suprotan smjer. Sustavni pregled, upravo zato što pokušava obuhvatiti cjelinu literature, pomaže spustiti očekivanja na razinu koju podaci podržavaju.
Važno je, međutim, ne otići ni u drugu krajnost i reći da „nema nikakvog učinka”. Otprilike trećina studija doista je našla povoljne kratkoročne promjene povezane s kardiovaskularnim mjerama i stresnim markerima u situacijama gdje se događa interakcija sa psima. Takva učestalost sugerira da učinak može postojati, ali da je uvjetovan nizom čimbenika: tko je sudionik, kakav je pas, kakav je odnos između njih, u kakvom se okruženju odvija susret, što se točno radi i kako se mjeri.
Jedno objašnjenje zašto su rezultati nedosljedni jest da su istraživanja odnosa čovjeka i životinje izložena velikom broju varijabli koje je teško standardizirati. Razlikuju se protokoli (mirno sjedenje, maženje, igranje, šetnja), razlikuju se mjerni instrumenti, razlikuju se populacije (djeca, odrasli, stariji, osobe s većim rizikom), a razlikuju se i ishodi koji se mjere. Čak i kada se formalno radi o istom fenomenu – interakcija sa psima – „doza” i kvaliteta kontakta mogu biti bitno različite.
Usto, fiziološke mjere su osjetljive na trenutne okolnosti. Ako se susret događa u laboratoriju, dio sudionika može biti napet samo zbog mjerenja. Ako se susret događa u natjecateljskom kontekstu, uzbuđenje i očekivanje mogu nadjačati eventualni umirujući efekt psa. Ako se radi o vlasnicima koji imaju snažnu emocionalnu povezanost, reakcije mogu biti drugačije nego kod osoba koje prvi put susreću nepoznatog psa. Sve te razlike utječu na to hoće li interakcija sa psima završiti mjerljivim padom tlaka, stabilnom srčanom frekvencijom ili promjenom kortizola.
Na razini interpretacije, najrazumniji pristup je priznati ono što literatura trenutno pokazuje: postoje signali povoljnih kratkoročnih učinaka, ali oni nisu univerzalni, nisu automatski i nisu jednako prisutni u svim mjerama. Ako se traži jedna mjera koja se u pregledanoj literaturi pojavljuje najdosljednije, to je oksitocin – uz napomenu da i tu postoje iznimke i mješoviti nalazi ovisno o uzorku i načinu mjerenja.
Kako je jednom rekao Bob Dylan: “Something is happening here, but we don’t know what it is….”
Slika: Halfpoint, Shutterstock
LinkedIn slika: Dean Drobot, Shutterstock
