Dok se javnost još oporavlja od još jedne pucnjave u školi, ovaj put s 21 poginulom osobom u osnovnoj školi u Uvaldeu u saveznoj državi Teksas (a nakon toga i s mnogim drugima), ponovno se nameće isto pitanje koje se uvijek vraća: kako se takve pucnjave mogu spriječiti u budućnosti. Rasprave se brzo polariziraju, a prostor za mirno razmatranje činjenica često se sužava baš onda kada je najpotrebniji.
Kao odgovor na pozive za strožom kontrolom oružja, dio medija i političara sklon je odgovornost prebaciti na pretpostavljenu mentalnu bolest počinitelja, kao i u ranijim slučajevima. Tako je, primjerice, nakon 31 smrti u napadima u Daytonu u saveznoj državi Ohio i El Pasu u saveznoj državi Teksas u kolovozu 2019., tadašnji američki predsjednik Donald Trump javno poručio da su „mentalna bolest i mržnja povukle okidač, a ne oružje“. Pritom je zagovarao i šire institucionaliziranje osoba s mentalnim poteškoćama radi sprječavanja budućih napada, neovisno o tome postoje li konkretni pokazatelji nasilnog ponašanja.
No u vrijeme kada proračunski pritisci dovode do rezova u financiranju mentalnog zdravlja u SAD-u i drugdje, medijske spekulacije koje mentalnu bolest izravno vežu uz nasilje utječu na to kako se prema osobama s ozbiljnim psihičkim poteškoćama postupa. Istraživanja uporno pokazuju da su osobe s mentalnim poteškoćama mnogo češće žrtve nasilja nego počinitelji, ali masovne pucnjave dodatno otežavaju traženje pomoći i produbljuju stigmu. U takvom ozračju i sama riječ psihoza postaje politička oznaka, a ne klinički pojam, što potiče pogrešne zaključke i loše politike.
Kako bi se osporila uvriježena uvjerenja o mentalnoj bolesti i masovnim pucnjavama, jedna je skupina autora detaljno proučila povijesti mentalnog zdravlja 176 počinitelja masovnih pucnjava od 1966. godine nadalje. Tim istraživača koji je predvodila Jillian Petersen s Hamline University, iz odjela Department of Criminal Justice, koristio je podatke iz velike istraživačke baze podataka posvećene masovnim pucnjavama.
Projekt je financiran od National Institute of Justice, a baza podataka obuhvatila je sve masovne pucnjave s četiri ili više žrtava u razdoblju 1966.-2020. U prikupljanju podataka evidentirano je gotovo dvjesto varijabli životne povijesti za svakog počinitelja, uključujući povijest mentalnog zdravlja, kaznenu prošlost, situacijske okidače i interes za ranije pucnjave. Takav pristup omogućuje da se psihoza ne promatra kroz dojam i naslove, nego kroz usporediv skup pokazatelja, uz svu nesavršenost javno dostupnih izvora.
Za potrebe ove analize, autorica i koautori usredotočili su se ponajprije na varijable mentalnog zdravlja: povijest psihijatrijske hospitalizacije, prisilnog liječenja, savjetovanja i dijagnoze, kada su ti podaci bili dostupni. Dodatno su proučavali motive počinitelja, najčešće iz javnih „manifesta“, kao i okolnosti života, kriminogene rizične čimbenike te pristup oružju. Posebno su izdvojili slučajeve u kojima su zabilježeni psihotični simptomi te procjenjivali koliko su simptomi bili izraženi i je li psihoza imala mjerljivu ulogu u samom napadu.
Rezultati su pokazali da je udio slučajeva u kojima se psihoza pojavljuje kao relevantan čimbenik relativno stabilan kroz desetljeća, čak i uz činjenicu da je broj masovnih pucnjava u novijim godinama naglo porastao. Ukupno gledano, psihoza nije imala ulogu u 69 posto svih masovnih pucnjava od 1966. Nadalje, psihoza je procijenjena kao glavni čimbenik u 11 posto slučajeva, umjeren čimbenik u 9 posto, a tek manji čimbenik u 11 posto slučajeva.
Takvi nalazi dobro se uklapaju u širi korpus literature o nasilnim kaznenim djelima i mentalnim poteškoćama. Uočena razlika koja se u ovoj analizi ističe jest da su počinitelji kod kojih je psihoza bila prisutna u prosjeku obrazovaniji od počinitelja bez takvih simptoma. Istodobno, iako oko 60 posto svih masovnih počinitelja ima neku povijest mentalnog zdravlja, uporaba psihijatrijskih lijekova bila je usporediva s onom u općoj populaciji. Drugim riječima, prisutnost kontakta sa sustavom mentalnog zdravlja ne objašnjava sama po sebi ni odluku o napadu ni njegovu razinu smrtonosnosti, a psihoza se u većini slučajeva uopće ne pojavljuje kao pokretač.
Usporedba počinitelja s i bez simptoma također nije pokazala značajne razlike u vrsti vatrenog oružja niti u načinu na koji su do njega došli. Među analiziranim slučajevima, samo 11,9 posto uključivalo je jurišne puške, dok je većina napada povezanih s psihotičnim simptomima uključivala pištolje. Unatoč povijesti mentalnih poteškoća, uključujući i epizode prisilne hospitalizacije, mnogi od tih počinitelja prošli su provjere i legalno kupili oružje. To je važna točka jer javni diskurs često pretpostavlja da će „prepoznata“ psihoza automatski rezultirati zaprekom pristupa oružju, no praksa provedbe provjera i razmjene podataka to ne jamči.
Ovakvi nalazi upućuju na to da je pripisivanje nedavnog porasta masovnih pucnjava isključivo mentalnoj bolesti, a osobito pojmu psihoza, često pretjerano i analitički plitko. Autori sažimaju smisao u poruci da opasno oružje ostaje opasno bez obzira na to tko ga drži. To ne znači da se pitanja mentalnog zdravlja mogu zanemariti, nego da psihoza sama po sebi ne objašnjava većinu masovnih napada te da javne politike koje se oslanjaju na takvu pretpostavku promašuju glavni mehanizam štete.
Pojam psihoza u javnosti i u istraživačkim kriterijima
U javnim raspravama pojam psihoza često se koristi kao široka etiketa za „gubitak dodira sa stvarnošću“, ali u istraživačkom kontekstu potrebno je znatno preciznije određivanje. Istraživači se pritom oslanjaju na dostupne zapise: sudsku dokumentaciju, medicinske nalaze kada procure u javnost, izjave obitelji, školske evidencije i vjerodostojne novinarske istrage. To znači da je procjena je li psihoza bila prisutna, a osobito je li psihoza bila uzročna, ograničena kvalitetom izvora. Neki slučajevi ostaju nedovoljno dokumentirani, a u drugima postoji rizik da će se ponašanja koja su posljedica ideologije, zlouporabe supstanci ili osobnosti pogrešno opisati kao psihoza.
Kako bi smanjili taj rizik, autori su razlikovali razine utjecaja: u nekim je slučajevima psihoza mogla biti tek pozadinski element koji nije oblikovao odluku o napadu; u drugima se procjenjivalo da psihoza djeluje kao jedan od nekoliko čimbenika; a u manjem broju slučajeva psihoza je bila dominantna, primjerice kada su halucinacije ili deluzije izravno oblikovale metu, „logiku“ napada ili osjećaj hitnosti. Takva gradacija važna je jer sprječava crno-bijelu sliku u kojoj se psihoza proglašava ili potpunim objašnjenjem ili se u potpunosti odbacuje.
Jedna od praktičnih posljedica pogrešne uporabe pojma psihoza u javnom prostoru jest da se klinička slika zamjenjuje moralnom osudom. Time se otežava pristup skrbi, osobito u zajednicama u kojima je stigma već snažna. Osobe koje doživljavaju psihotične simptome mogu odgađati traženje pomoći zbog straha da će ih se povezivati s nasiljem, iako većina nikada neće biti nasilna. Usto, kada se psihoza koristi kao univerzalni krivac, pozornost se skreće s faktora kao što su dostupnost oružja, društvena izolacija, nasilje u obitelji, radikalizacija i dinamika „zaraze slavom“ u kojoj neki počinitelji traže notoritet.
Važno je i pitanje motiva. Iako ne nose svi počinitelji jasan motiv – mnogi umiru samoubojstvom ili ih se usmrti tijekom napada – u velikom broju slučajeva postoji dovoljno tragova da se zaključi kako mentalna bolest rijetko predstavlja glavni uzrok. Motiv može biti politički, može proizlaziti iz osvetničkih narativa, reakcije na zlostavljanje ili percepciju poniženja, ili iz nastojanja da se postigne prepoznatljivost. U takvim slučajevima, psihoza nije središnja pokretačka sila, čak i kada postoji određena povijest liječenja ili krize.
To se djelomično odražava i u kaznenopravnim ishodima: počinitelji koji prežive i budu procesuirani rijetko završavaju s presudom „neuračunljivosti“ u smislu potpunog izostanka kaznene odgovornosti. Sustavi pravne odgovornosti traže dokaz da je osoba u trenutku čina bila nesposobna razumjeti prirodu i protupravnost djela, a prisutnost simptoma sama po sebi to ne dokazuje. Stoga je pogrešno pretpostaviti da psihoza automatski znači neuračunljivost ili da psihoza automatski vodi prema nasilju.
Autori također naglašavaju da prevencija masovnih pucnjava zahtijeva mjere koje se ne svode na jedno objašnjenje. Kao jednu od učinkovitijih strategija navode ograničavanje pristupa jurišnim puškama, uz strože sigurnosne provjere za osobe koje nastoje nabaviti takvo oružje. U federalnom okviru SAD-a, Gun Control Act of 1968 navodno zabranjuje prodaju i posjedovanje vatrenog oružja osobama koje su bile prisilno smještene u ustanovu, no provedba ovisi o načinu prijavljivanja, razmjeni evidencija i dosljednosti u primjeni pravila. U praksi, psihoza kao povijesna epizoda ne mora biti vidljiva u sustavu provjera, a psihoza kao aktualno stanje često nije identificirana na način koji bi imao pravni učinak.
Stručnjaci dodatno ističu važnost boljih univerzalnih provjera i zakona red flag koji omogućuju privremeno ograničenje pristupa oružju osobama za koje postoje jasni pokazatelji opasnosti. Ključna je pritom kvaliteta kriterija i procesnih jamstava, kako bi se zaštitila prava građana, ali i osigurala brza reakcija kada su rizici konkretni. U tom okviru, psihoza može biti jedan od signala rizika samo ako se pojavljuje zajedno s neposrednim prijetnjama, planiranjem nasilja ili ozbiljnim destabilizacijskim okolnostima, a ne kao izolirana etiketa.
U području mentalnog zdravlja autori i šira stručna zajednica naglašavaju potrebu za boljim intervencijama u krizi, uključujući dostupnije mobilne timove, bolju koordinaciju hitnih službi i smanjenje prepreka za kontinuiranu skrb. Takve intervencije mogu smanjiti rizik od samoozljeđivanja i drugih ishoda, a u pojedinim situacijama i rizik nasilja. No čak i tada, pretvaranje psihoza u glavni uzrok masovnih pucnjava pogrešno usmjerava resurse: mjere koje bi trebale pomagati osobama u krizi postaju instrument sigurnosne politike, što može smanjiti povjerenje u sustav.
Politička rasprava o kontroli oružja u SAD-u ostaje izrazito konfliktna, a institucionalna rješenja često se zaustavljaju između federalnih i državnih nadležnosti – uz snažan utjecaj interesnih skupina i različitih ustavnih tumačenja. U takvom okruženju, javni narativ koji psihoza postavlja kao dominantno objašnjenje može djelovati privlačno jer nudi jednostavno „rješenje“: izdvojiti „opasne“ i izolirati ih. Međutim, podaci iz ove analize sugeriraju da psihoza u većini slučajeva nije ključni okidač, pa takvo pojednostavljenje ne pogađa središte problema, a može povećati stigmu i pogoršati pristup liječenju.
Kad se govori o smanjenju rizika, praktično je razdvojiti dva pitanja koja se često spajaju: kako unaprijediti skrb i zaštitu za osobe koje doživljavaju psihoza ili druge teške simptome, te kako smanjiti vjerojatnost da bilo koja osoba s namjerom nasilja dođe do vrlo smrtonosnog oružja. Ta se pitanja preklapaju, ali nisu isto. Ako se psihoza koristi kao zamjena za drugi dio jednadžbe, stvara se dojam da će se promjenama u sustavu mentalnog zdravlja automatski smanjiti masovne pucnjave, iako nalazi upućuju da bi učinak bio ograničen.
Usto, ova vrsta istraživanja ima i jasna ograničenja. Baza se oslanja na slučajeve s četiri ili više žrtava i na razdoblje 1966.-2020., pa se pojedini oblici masovnog nasilja i neke suvremene dinamike mogu slabije vidjeti. Također, dostupnost podataka o mentalnom zdravlju neravnomjerna je: u nekim slučajevima psihoza se može previdjeti, a u drugima pogrešno pretpostaviti. Unatoč tome, raspodjela uloga – gdje psihoza u najvećem dijelu slučajeva nema uzročnu funkciju – pruža robusnu korekciju javnog dojma koji se često stvara nakon medijski praćenih tragedija.
Kada se tragedije dogode, razumljiva je potreba da se pronađe „jedan razlog“ i da se iz njega izvede „jedna mjera“. No analitički pristup pokazuje da je put od pojedinačne psihičke slike do masovne pucnjave rijedak i posredovan mnogim čimbenicima, dok je dostupnost i smrtonosnost sredstava neposredniji mehanizam štete. U tom smislu, rasprava o psihoza može biti relevantna samo ako se vodi precizno, uz razlikovanje simptoma, rizika i stvarnih uzročnih veza, umjesto da psihoza postane politički alibi za izbjegavanje drugih mjera.
