Naše se komunikacijske strategije sve brže tehnološki mijenjaju: mnogi od nas s prijateljima i obitelji razgovaraju češće putem WhatsAppa ili iMessagea nego licem u lice. U sklopu te promjene nastaje i novi leksik – onaj u kojem drugima ponekad govorimo malim ikonama, a ne riječima. Ušli smo duboko u doba u kojem emojiji imaju ulogu brzog, prepoznatljivog i često emocionalno obojenog signala u poruci.
Iako su emojiji posvuda, znanstveni rad o njihovoj upotrebi dugo je bio razmjerno skroman. Ipak, novo istraživanje koje je vodila dr. Pilar Ferré sa Sveučilišta Rovira i Virgili u Kataloniji pokrenulo je sustavniji pristup katalogiziranju emocionalnog doživljaja koji emojiji izazivaju kod ljudi. Takav pristup ne bavi se samo time sviđaju li nam se emojiji, nego i time kako ih uopće tumačimo, koliko su nam jasni te kakvu emocionalnu reakciju potiču.
U praksi se emojiji često koriste kao zamjena za ton glasa, izraz lica ili gestu – osobito u kratkim porukama u kojima nema prostora za dodatna objašnjenja. U isto vrijeme, emojiji su i kulturni artefakt: pojavljuju se u profesionalnim razgovorima, obiteljskim grupama, javnim objavama i privatnim šalama. Zato je relevantno pitati se postoje li zajednički obrasci u tome kako različiti ljudi doživljavaju emojije, te u kojoj mjeri se njihovo značenje stabilizira kroz učestalu upotrebu.
Što su emojiji?
Moderna knjižnica emojija ugrađena u aplikacije za dopisivanje na pametnim telefonima nastala je iz ranijih ikona koje su mnogima dobro poznate. Mnogi će se sjetiti vremena provedenog na MSN-ovu programu Messenger, kada su ljudi „gurkali” prijatelje i slali osnovne smajliće pomoću kombinacija znakova, primjerice :-). U tom razdoblju emojiji još nisu bili standardizirani skup simbola, ali ideja je bila slična: brzo prenijeti raspoloženje ili namjeru.
Ti rani oblici vizualnih simbola mogli su prenijeti osnovne emocije, ali su bili ograničeni brojnošću i rasponom izraza. Danas, u doba komunikacije koja se odvija gotovo neprekidno i kroz više kanala, emojiji imaju važnu ulogu u davanju konteksta poruci. Oni mogu naznačiti ironiju, ublažiti izravnost, pojačati empatiju ili jednostavno zamijeniti rečenicu koja bi inače bila suvišna. U tom smislu emojiji nisu tek ukras, nego mikro-signal koji može promijeniti doživljaj cijele poruke.
Kako objašnjava dr. Ferré, interes za emojije proizlazi iz njihove sposobnosti da komprimiraju emocionalni sadržaj u vrlo mali, standardizirani format. U pisanom tekstu lako je pogrešno protumačiti namjeru – osobito kada je poruka kratka ili kada se razgovor vodi užurbano. Emojiji tu ponekad služe kao „mekani rub” poruke: čitatelju daju naznaku kako treba čitati rečenicu, gdje je šala, a gdje podrška.
Moje je glavno područje istraživanja obrada emocionalnog jezika. Oduvijek sam radila s riječima. Trenutačno me posebno zanimaju emojiji zbog njihove potencijalne sposobnosti izražavanja emocija i zbog njihove raširene upotrebe u računalno posredovanoj komunikaciji. Emojiji zamjenjuju neverbalne znakove poput gesti, izraza lica i prozodije.
U svakodnevnom dopisivanju emojiji se često pojavljuju tamo gdje bi u razgovoru uživo došla pauza, smiješak ili podignuta obrva. Kada se takvi znakovi prebace u digitalni prostor, korisnici traže načine da zadrže nijanse. Emojiji se zato mogu promatrati kao dio šireg sustava „digitalne pragmatike”, u kojem oblik poruke, tempo odgovora i izbor simbola zajedno stvaraju značenje.
Istodobno, emojiji mogu biti dvosjekli: isti simbol može nekome izgledati prijateljski, a drugome sarkastično, ovisno o iskustvu, navikama i situaciji. Zbog toga nije dovoljno promatrati emojije samo kao univerzalne ikone; potrebno je razumjeti i kako se interpretacija gradi kroz učestalost korištenja, kontekst razgovora i očekivanja između sugovornika. Upravo tu postaje važno pitanje koliko su emojiji „jasni” u široj populaciji.
Nastajući korpus psiholoških istraživanja pokušava objasniti kako i zašto ljudi koriste emojije, te kako je ta upotreba povezana s demografskim čimbenicima poput dobi. Ne iznenađuje da su emojiji češći među mlađim korisnicima nego među starijima, što može odražavati generacijske razlike povezane s navikama korištenja pametnih telefona i obrascima komunikacije. U takvom okruženju emojiji postaju dio „standardne opreme” poruke, slično kao što su nekada bili smajlići od interpunkcijskih znakova.
Također se izvještava da žene češće koriste emojije nego muškarci, te da žene – možda zbog učestalije upotrebe i veće upoznatosti – emojije češće doživljavaju kao jasne metode komunikacije. Važno je naglasiti da takvi nalazi ne govore o sposobnostima, nego o navikama i društvenim obrascima: emojiji su alat, a način na koji ga ljudi koriste često odražava kontekst u kojem komuniciraju i norme koje su u tom kontekstu prihvaćene.
U profesionalnom okruženju emojiji se ponekad doživljavaju kao previše neformalni, ali i tu se praksa mijenja. Kratka potvrda uz emojiji može djelovati kao signal suradnje ili razumijevanja, dok izostanak bilo kakvog „toplog” elementa može ostaviti dojam hladnoće. Zbog toga emojiji nisu samo pitanje osobnog stila, nego i pitanje komunikacijskog učinka – kako druga strana čita poruku, a ne samo što je pošiljatelj namjeravao.
Emocionalna vrijednost emojija
Unatoč rastućem interesu, još uvijek nije potpuno jasno kako ljudi općenito interpretiraju emojije i koje emocionalne reakcije oni najčešće izazivaju. Jedno je pitanje kako pojedinac koristi emojije u svojoj rutini, a drugo je pitanje kako se emojiji percipiraju kada ih se procjenjuje sustavno, izvan konkretnog razgovora. U tom smislu, istraživanje dr. Ferré i suradnika pokušava uhvatiti „prosječni” doživljaj: što većina ljudi vidi kada gleda određeni simbol, i koliko se njihovi dojmovi podudaraju.
Teorijska vrijednost bavljenja ovim pitanjem povezana je s usporedbom emojija s drugim emocionalnim podražajima (riječi, slike i slično): jesu li ekvivalentni? Proizvode li isti tip odgovora? Zato je važno baviti se ovim pitanjem kako bismo bolje razumjeli obilježja emocionalne obrade općenito, kao i obrade emojija posebno.
Kako bi istražili emocionalnost emojija, istraživači su zamolili više od 1.100 studenata iz španjolskih gradova Tarragone i Madrida da ocijene nasumični podskup od 1.031 emojija. Svaki je sudionik dobio više od otprilike 30 primjera i ocjenjivao ih prema nekoliko kriterija. Važno je da takav dizajn omogućuje velik broj procjena bez preopterećenja pojedinog sudionika, a istodobno stvara veliku bazu podataka u kojoj se može vidjeti koliko su procjene stabilne.
Ovakav pristup pomaže razdvojiti nekoliko slojeva: jedan je sloj „prepoznajem li ovaj simbol”, drugi je sloj „koristim li ga”, a treći je sloj „kako se osjećam kada ga vidim”. Emojiji su zanimljivi upravo zato što su na sjecištu tih slojeva: oni nisu samo vizualni znakovi, nego i društveni signali. Kada se u istraživanju od ljudi traži da emojiji ocijene bez konteksta razgovora, dobiva se uvid u to koliko je značenje upisano u sam simbol, a koliko nastaje tek kroz situaciju.
- Vizualna složenost (koliko vizualnih obilježja emojiji imaju?)
- Poznatost (koliko često sudionik susreće ove emojiji u svakodnevnom životu?)
- Učestalost korištenja (koliko često sudionik koristi ove emojiji?)
- Jasnoća (je li očito što emojiji komuniciraju?)
- Emocionalna valenca (komuniciraju li emojiji negativnu ili pozitivnu emociju?)
- Emocionalna pobuđenost (izazivaju li emojiji umirujući osjećaj ili emocionalno pobuđujući doživljaj?)
Rezultati su pokazali visoku razinu slaganja u skupu podataka kada je riječ o emocijama i značenjima koja emojiji prenose. To sugerira da, općenito, ljudi emojije interpretiraju na slične načine, barem za velik dio najprepoznatljivijih simbola. Takva suglasnost posebno je važna za komunikaciju: ako većina ljudi „čita” emojiji na približno isti način, smanjuje se rizik da kratka poruka bude pogrešno shvaćena.
Istodobno, rezultati za poznatost i učestalost korištenja bili su relativno niski, što upućuje na to da ljudi u svakodnevnom životu koriste ograničen broj emojija. To je intuitivno: iako je izbor ogroman, većina korisnika razvije mali repertoar „sigurnih” znakova kojima redovito označava humor, podršku, slaganje ili oduševljenje. U tom smislu, emojiji se ponašaju slično kao riječi visokog frekvencijskog ranga u jeziku: mali broj elemenata nosi velik dio stvarne upotrebe.
Emojiji koje ljudi najčešće koriste često prikazuju lica, što povezuje suvremenu praksu s povijesnom upotrebom smajlića u ranijim komunikacijskim platformama. Lica su snažan signal emocije, a ljudski mozak izuzetno je osjetljiv na izraze lica, pa nije čudno da upravo takvi emojiji dominiraju. Osim toga, lica su relativno „opća”: mogu se uklopiti u različite teme i situacije bez potrebe za dodatnim objašnjenjem.
Konkretno, emojiji lica ocijenjeni su kao poznatiji i češće korišteni od emojija u svim ostalim kategorijama (emojiji koji nisu lica). Iako su postojale i male razlike između nekih tipova emojija koji nisu lica (emojiji u kategoriji simbola imali su više ocjene od drugih kategorija), upotreba i poznavanje emojija lica jasno se ističu. Ovi nalazi sugeriraju da se emojiji lica tipičnije koriste u komunikacijskim interakcijama nego emojiji koji nisu lica. S obzirom na izražajnu funkciju emojija lica, to može upućivati na to da se emojiji u društvenim mrežama uglavnom koriste za izražavanje afektivnih stanja i stavova.
Takav nalaz ima praktične implikacije: ako se uistinu oslanjamo na emojiji lica kao primarni kanal za signaliziranje emocionalnog tona, tada je razumljivo zašto se nesporazumi često događaju baš oko nijansi osmijeha, suza ili „neutralnog” izraza. Različite platforme ponekad prikazuju isti simbol malo drukčije, pa se isti emojiji mogu doživjeti kao srdačni ili pasivno-agresivni. U stvarnim razgovorima to može biti važnije od same semantike simbola.
Prema tumačenju koje se pripisuje dr. Ferré, dobra je vijest to što se čini da ljudi dijele zajednički „jezik” za emojije, barem u području najčešće korištenih simbola. U analizi podataka ističe se da podskup emojija – ponajprije emojiji lica, koji se najviše koriste – izražava emocije na način sličan drugim podražajima, poput riječi ili slika. Emojiji koji nisu lica znatno se rjeđe koriste i nisu jednako praktični za izražavanje emocija, što sugerira da se emocionalna funkcija emojija u praksi koncentrira na relativno mali dio ukupne biblioteke.
Ovdje je korisno razlikovati dvije vrste jasnosti. Prva je „ikonografska” jasnost – razumijemo li što simbol prikazuje. Druga je „pragmatička” jasnost – razumijemo li zašto je simbol upotrijebljen baš u tom trenutku razgovora. Emojiji mogu biti ikonografski jasni, ali pragmatički višeznačni; primjerice, isti emojiji može služiti kao podrška, kao šala ili kao suptilna kritika. Istraživanja koja mjere jasnoću bez konteksta najviše zahvaćaju prvi aspekt, dok se drugi aspekt bolje razumije kroz analizu stvarnih razgovora.
Ujedno, emojiji su zanimljivi jer se njihov „rječnik” razvija. Novi simboli ulaze u standard, neki zastarijevaju, a neki dobiju novo značenje kroz internetske subkulture. To znači da se stabilnost interpretacije može mijenjati kroz vrijeme. Kada se kaže da se ljudi slažu oko značenja, to se uglavnom odnosi na trenutno razdoblje i na skup emojija koji je uobičajen u određenoj populaciji. U drugim populacijama, ili nekoliko godina kasnije, obrazac se može pomaknuti, osobito za emojije koji nisu među najčešće korištenima.
Primjene i smjerovi istraživanja
Šira vrijednost ovakvih nalaza može se tražiti izvan same teorije o emocionalnoj obradi. Ako se može pouzdano utvrditi kako emojiji djeluju kao emocionalni podražaji, to otvara prostor za praktične primjene u više područja. Važno je pritom ostati precizan: cilj nije pretpostaviti da će emojiji „riješiti” komunikacijske probleme, nego razumjeti u kojim uvjetima emojiji doista pomažu, a u kojim uvjetima mogu stvoriti šum.
Društvena vrijednost ove studije možda nije jednako očita kao teorijska, jer je riječ o temeljnom (neprimijenjenom) istraživanju. Međutim, postoji mnogo područja primjene. Primjerice, marketing (npr. kakav je učinak uključivanja emojija u oglase?), medicina (npr. korištenje emojija u ljestvicama koje pacijenti ispunjavaju kako bi ocijenili bol) i slično.
U marketingu emojiji mogu djelovati kao brzi „emocionalni okidač” koji skraćuje put do namjere poruke: simbol može u trenu naznačiti razigranost, toplinu ili hitnost. No, upravo zbog toga je korisno znati koji emojiji izazivaju slične emocionalne procjene kod različitih ljudi, a koji su više podložni interpretacijskim razlikama. U medicinskim i zdravstvenim kontekstima emojiji bi se mogli koristiti kao vizualni alati u komunikaciji s pacijentima, osobito kada je verbalno izražavanje otežano ili kada treba brzo procijeniti subjektivni doživljaj.
Jedan potencijalni smjer je i pristupačnost: emojiji bi mogli biti pomoćno sredstvo osobama s određenim komunikacijskim teškoćama, gdje bi vizualni simboli podržali razumijevanje ili izražavanje osnovnih stanja. Međutim, i tu se pojavljuje pitanje standardizacije: ako se emojiji koriste u osjetljivim okruženjima, nužno je razumjeti kako se interpretiraju, koje su najjasnije varijante i kako razlike među platformama mogu utjecati na doživljaj. Čak i mali pomak u izrazu lica na različitim uređajima može promijeniti emocionalnu valencu koju netko pripisuje simbolu.
Za daljnja istraživanja zanimljivo je i kako se emojiji kombiniraju s tekstom. U poruci, emojiji rijetko stoje „u zraku”: pojavljuju se uz rečenicu i time mijenjaju njezinu pragmatiku. Kada se emojiji stave na kraj poruke, mogu ublažiti direktivu; kada se stave na početak, mogu signalizirati okvir; kada se ponove više puta, mogu pojačati intenzitet. Takvi obrasci nisu samo stil, nego i dio mikro-retorike digitalnog razgovora.
Još jedno otvoreno pitanje je kako se emojiji uče. Djeca, adolescenti i odrasli ulaze u digitalnu komunikaciju u različitim fazama života, a repertoar koji usvajaju ovisi o okruženju: obitelji, prijateljima, poslu, kulturi platforme. Zbog toga bi se moglo očekivati da će emojiji koji su „jasni” u jednoj skupini biti manje jasni u drugoj – osobito ako se oslanjaju na specifične internetske šale ili neformalna pravila. U tom smislu, katalog emocionalnih procjena može biti koristan kao polazište, ali ne zamjenjuje analizu konteksta.
U poslovnoj komunikaciji emojiji se sve češće pojavljuju kao signal odnosa, a ne sadržaja. Primjerice, emojiji mogu pokazati dostupnost, razumijevanje ili bliskost, čak i kada je informacijski sadržaj poruke neutralan. No, isto tako, emojiji mogu biti izvor nesigurnosti kada sudionici imaju različite norme profesionalnosti. Upravo zato, razumijevanje kako se emojiji prosječno doživljavaju može pomoći timovima koji žele postići konzistentan ton komunikacije bez nepotrebnih nesporazuma.
Na razini društva, emojiji su dio šireg pomaka prema vizualnoj komunikaciji, ali taj pomak nije jednoznačan. Emojiji mogu pojednostaviti izražavanje emocija, ali i „izravnati” nijanse, osobito kada se složena iskustva pokušaju svesti na jednu ikonu. U nekim situacijama emojiji mogu potaknuti empatiju, a u drugima mogu djelovati kao zamjena za stvarni razgovor. Pitanje nije jesu li emojiji dobri ili loši, nego kako se emojiji koriste, u kojim okruženjima i s kojim očekivanjima.
Kako se biblioteka simbola širi, postaje relevantno i pitanje održivosti zajedničkog značenja: hoće li se repertoar emojija fragmentirati, ili će se – kroz učestalost i ponavljanje – stabilizirati oko manjeg broja najčešće korištenih znakova? U stvarnoj upotrebi često se vidi upravo ta koncentracija: mali broj emojija dominira razgovorima, dok većina ostaje rijetko upotrijebljena. Taj obrazac upućuje na to da emojiji, poput riječi, imaju „jezgru” i „periferiju”, a istraživanja koja mjere poznatost i jasnoću mogu pomoći mapirati gdje se pojedini simbol nalazi.
Zbog svega navedenog, emojiji ostaju zanimljiv predmet istraživanja za psihologiju, lingvistiku, komunikologiju i dizajn digitalnih proizvoda. U sljedećim koracima može biti korisno kombinirati laboratorijske procjene s analizom stvarne komunikacije, promatrati kako se emojiji interpretiraju u različitim kulturama i kako promjene u dizajnu simbola utječu na emocionalnu procjenu. Takva pitanja ne traže jednostavne odgovore, ali nude konkretan okvir za razumijevanje kako emojiji funkcioniraju u svakodnevnoj praksi.
