Za većinu ljudi, psi zauzimaju posebno mjesto u usporedbi s našim odnosima prema drugim životinjskim vrstama. Znanstveni dokazi sugeriraju da su psi bili prva životinja koju je čovjek domestificirao. Paleontološki dokazi ukazuju na to da se to dogodilo prije 14.000 do 17.000 godina, dok genetski dokazi sugeriraju da je domestifikacija mogla započeti tisućama godina prije toga.
Zbog svoje povezanosti s ljudima, psi su najraširenija životinjska vrsta na svijetu, nastanjujući gotovo svaki kutak svijeta gdje ljudi mogu biti pronađeni. Oni su najčešće držane kućne ljubimce, a ljubav koju ljudi općenito imaju prema psima dokazuje tisuće knjiga i priča napisanih o njima, kao i mnoštvo web stranica posvećenih psima. No pitanje koje se postavlja je “zašto?” Što je to posebno u našem odnosu prema psima?
Zašto bismo trebali voljeti pse?
Psychologi smatraju da stavovi prema psima i posjedovanje pasa, bilo pozitivni ili negativni, ovise o kulturi, društvenim faktorima i povijesti. Na primjer, određene religije ili društva mogu cijeniti ili mrziti interakciju s psima; to može oblikovati osobno iskustvo i stavove pojedinca. Ovu ideju podržava istraživanje koje je pokazalo da izloženost psima tijekom djetinjstva ima pozitivne učinke na stavove prema psima i povećava vjerojatnost posjedovanja psa u odrasloj dobi. No, možda se tu događa još nešto.
Kada čovjek (posebno dijete) prvi put naiđe na nenasilnog psa, obično se približi i pokušava komunicirati s životinjom. Suprotno tome, prva susretanja sa zmijama ili paukovima obično izazivaju gađenje, a ljudi pokušavaju izbjeći takve životinje čak iako ih nikada prije nisu vidjeli. Mogu li takvi odgovori biti genetski uvjetovani?
Faktor osobnosti
Trenutno postoji dovoljno istraživanja koja sugeriraju da osobnost pojedinca određuje hoće li postati vlasnik psa, vlasnik mačke ili osoba koja ne posjeduje kućnog ljubimca. Na primjer, studije na Institut za psihologiju i Psihološki dnevnici pokazali su da su ljudi koji su više ekstrovertirani, društveni i nisko neurotični najvjerojatnije vlasnici pasa; vlasnici mačaka obično su više samotnjaci, ozbiljni i nešto neurotičniji. Ovi nalazi usklađuju se s rezultatima istraživanja koje sam proveo među više od 6000 ljudi, koje je pokazalo da osobnost osobe predviđa hoće li voljeti pse i koje bi pasmine preferirali.
Takvi rezultati su značajni jer postoji mnogo dokaza koji sugeriraju da genetski faktori određuju mnogo toga u našoj osobnosti; na primjer, procjene nasljednih doprinosa na osobnost su oko 53 posto, za neurotičnost oko 41 posto, a za emocionalnu stabilnost oko 42 posto. S obzirom na dokaze koji pokazuju genetski utjecaj na osobinske karakteristike, a osobnost je povezana s osjećajima prema psima, prirodni korak je pitati se postoji li genetski faktor koji određuje hoće li nas pas privući i želimo li ga posjedovati.
Velika studija blizanaca
Razmišljajući u tom smjeru, švedski istraživači predvođeni Tove Fall sa Sveučilišta u Uppsali iskoristili su neke izvanredne baze podataka dostupne u Švedskoj kako bi testirali ovu hipotezu. Naime, njen tim imao je pristup Švedskom registru blizanaca, koji je osnovan kasnih 1950-ih i sadrži informacije o svim blizancima rođenim u Švedskoj. Drugi ključni izvor podataka bio je nacionalni registar vlasništva pasa koji je dostupan od 2001. godine, kada su uspostavljena dva registra pasa i donesen zakon koji zahtijeva registraciju svih pasa u Švedskoj.
Utječe li ovaj faktor na našu sklonost posjedovanju psa? Najjasniji način da odgovorimo na ovo pitanje jest korištenje blizanaca. Postoje dvije vrste blizanaca, identični i bratski. Identični blizanci nastaju kada jedno jaje bude oplodeno jednom spermatozoidom, a potom se razdvaja na dva identična pojedinca. Ovi pojedinci imaju potpuno isti genetski materijal i dijele sve genetski određene osobitosti. Suprotno tome, bratski blizanci nastaju kada dva jaja budu oplodena od dvije različite spermije.
Obje vrste blizanaca dijele vrlo sličnu povijest, jer odrastaju u istom obiteljskom okruženju i imaju istu kulturu i društvene utjecaje. Ako usporedimo sličnosti u ponašanju dviju vrsta blizanaca, te pronađemo veće sličnosti među identičnim blizancima (koji dijele isti genetski materijal) nego među bratskim blizancima (koji dijele oko polovicu svojih gena), to bi potvrdilo da govorimo o nečemu što ima genetsku komponentu.
Istraživači su proučavali 35.035 parova blizanaca, utvrdili jesu li identični ili bratski i zatim odredili je li svaki od njih postao vlasnik psa. Ako postoji genetski faktor, stopa suglasnosti trebala bi biti veća za identične blizance. Suglasnost bi bila pokazana kada su oba blizanca posjedovala psa ili oba nisu posjedovala psa, dok bi nesuglasnost bila prisutna kada bi jedno blizance posjedovalo psa, a drugo ne. Istraživači su zaključili da su identični blizanci imali veću suglasnost od bratskih blizanaca, što je u skladu s prisutnošću genetskih učinaka.
Koliko su naši osjećaji prema psima genetski uvjetovani?
Provedena statistička analiza uključujući strukturalne jednadžbe omogućila je istraživačima da procijene veličinu genetske komponente koja utječe na našu sklonost posjedovanju psa, koja iznosi 57 posto za žene i 51 posto za muškarce. Otprilike polovica psihološkog pritiska koji osjećamo prema posjedovanju ili neposjedovanju psa je uvjetovana našim DNK-om, dok je druga polovica uvjetovana okolišnim čimbenicima poput osobnih povijesti ili kulture.
Zaključak: značajan dio naše naklonosti prema psima može biti posljedica naše genetske baštine. To je vjerojatno nastalo kroz proces poznat kao ko-evolucija, gdje dva specifična života oblikuju svoju evolucijsku povijest zbog društvene interakcije kroz duži period. Na temelju analize istraživača sa Sveučilišta Washington, ovaj proces započeo je prije tisuća godina kada su psi i ljudi počeli živjeti zajedno, loviti zajedno i uzajamno se braniti. Istraživači vjeruju da je kroz vrijeme nastala povezanost koja je evoluirala u dio našeg genetskog naslijeđa.
Copyright SC Psychological Enterprises Ltd. Ne smije se ponovno objaviti ili repostati bez dopuštenja.
